hamburger-icon

Kliker.info

Dževad Karahasan: Na svim planovima okruženi smo fundamentalistima

Dževad Karahasan: Na svim planovima okruženi smo fundamentalistima

21 Jula
04:36 2015

Karahasan7U Sarajevu je u ponedjeljak promovisan roman ” Što pepeo priča” istaknutog bosanskohercegovačkog književnika i akademika Dževada Karahasana. Trilogija, čiji je izdavač sedmični list Stav, inspirisana je likom i djelom Omara Hajjama, perzijskog mistika iz perioda 11. i 12. vijeka.

U intervjuu za RSE Karahasan, između ostalog, govori zašto ova knjiga nastoji da se obrati svakom čovjeku koji je spreman i sposoban za, kako navodi naš sagovornik, otmjenu samoću.

RSE: Gospodine Karahasan, šta to, zapravo, pepeo priča?

Karahasan: U ovoj knjizi pepeo priča život Omara Hajjama onako kako ga je upamtio i onako kako su ga ispričali Hajjamovi poznanici i suvremenici. Hajjam je, u svojoj posljednjoj godini života, upoznao mladog Bosanca koji se zvao Vukac. Vukac je proveo s njim tu godinu dana. Jedan od drugoga su mnogo naučili. Nakon Hajjamove smrti, Vukac je učio sve što je mogao da sazna što više o svom starom prijatelju. Kad je došao kući u Bilješevo, u želji da zapiše svoju biografiju, napisao je, zapravo, Hajjamovu – život jednog, možda, najobrazovanijeg čovjeka svoga vremena, genijalnog matematičara, čovjeka koji je prvi uspostavio i definirao razliku između aritmetike i algebre, filozofa i liječnika, astronoma, autora do danas najpreciznijeg kalendara koji je uopće napravljen, i velikog pjesnika. Hajjam je pjesnik koji je, vjerujem, prvi u nizu književnih velikana poput Shakespearea ili Goethea uspio da najdublje ljudsko očajanje izrazi sa beskrajno mnogo humora.

Hajjam je bio čovjek koji nije mogao imati iluzija. On se suočavao sa svim provalijama nad kojima mi, živi ljudi, lebdimo – od nemogućnosti da steknemo pouzdano znanje, preko nemogućnosti da odlučujemo o sebi samima, do bojazni da je sve ono zbog čega se isplati živjeti nama samo darovano. Vi ne možete zaraditi ljubav, niti možete zaslužiti prijateljstvo. Vama radost dolazi uvijek od drugih. Čovjek koji bi bio sposoban da se raduje sam sebi, bio bi jako zanimljiv slučaj za psihijatre, ali mislim da bi ljudima oko sebe bio prilično nepodnošljiv. Sva ta saznanja ili sve te činjenice našeg postojanja su Hajjamu bile apsolutno jasne. On je, poput Schopenhauera uspijevao da se svemu tome nasmije.

RSE: U jednom intervjuu ste rekli da ste nedavno i sami spoznali Hajjama, taj paradoks očajanja i humora o kojem je pisao. Kako gledate na njegova razmišljanja iz perioda 11. vijeka koja se direktno tiču i današnjeg vremena?

Karahasan: Odlično vam je pitanje. Veliki njemački pisac Alfred Döblin u jednom eseju objašnjava kako i zašto piše historijske romane i onda kaže: “Sa historijom se uvijek nešto hoće”. Mogućnost ili pravo da tumačimo prošlost uvijek određuje naše mjesto u sadašnjosti i naš doživljaj sadašnjosti. Istovremeno, kad tumačite prošlost vi, zapravo, kazujete sebe, iskazujete svoje osjećaje. Međutim, isto tako, historija uvijek hoće nešto s nama. Ja sam Hajjamom kao pjesnikom bio opsjednut još tokom svog studija. Ja sam ga, uvijek i iznova, strastveno i krajnje predano čitao, iščitavao, saznavao o njemu sve što sam mogao saznati, ali ga iznutra nisam znao, nisam mogao osjetiti njegov doživljaj svijeta, odnosno njegovo osjećanje u svome vremenu.

RSE: Šta se promijenilo u vama i u vašem okruženju pa ste uspjeli prodrijeti do misli Omara Hajjama?

Karahasan: Mislim da se dogodilo upravo to da je naša epoha pokazala koliko sliči njegovoj. Dogodilo se to da prepoznam koliko živimo u vremenu fundamentalizama, u vremenu u kojem moćni ljudi i moć uporno tvrde da sa nekoliko jednostavnih formula može riješiti sve probleme. Fundamentalist je čovjek koji nema više vjere, ima nešto malo znanja o vjeri i uporno hoće da to malo svog znanja ljudima nametne kao stvarni oblik vjere. Mi smo na svim planovima današnjeg života okruženi fundamentalistima. Nama se na svakom koraku, u vezi sa svakim problemom sa kojim se suočavamo, nudi par jednostavnih formula uz tvrdnju, uputstvo za upotrebu, da ćemo rješiti sve svoje probleme. Tako je bilo i u Hajjamovo vrijeme.

Podsjećam vas da u to vrijeme, u kojem je Hajjam živio, nastaje prva komunistička država u historiji. Javljaju se ljudi koji tvrde da će socijalna pravda vratiti raj na Zemlju. Socijalna pravda je užasno važna, ali da li je socijalna pravda ono što se nama čini pravednim? Da li je, zaista, pravda potpuno prisilna jednakost? U isto vrijeme, u Zapadnoj Evropi javlja se kršćanski fundamentalizam koji pokreće križarske ratove. Veliki mislilac i propovjednik Bernhard von Clairvaux bilježi da kršćanin traži svoju slavu u smrti nevjernika. Čujte, goru kletvu kršćanstva nije izrekao nijedan neprijatelj kršćanstva, jer kršćanstvo je, pobogu, religija života, a ne smrti. Kršćanin ne traži u smrti ništa. Kršćanin vjeruje da smrti nema, jer mu je Isus to objasnio na propovijedi u Maslinskoj gori.

U to vrijeme se formira i u islamu nekakav sistem obaveznog vjerovanja, tako da je stotinjak godina prije Hajjamove smrti u Bagdadu, na najmogući suroviji način, ubijen veliki mistik Mansur Al-Hallaj. Hajjam je bio okružen ljudima koji su imali sve odgovore i nijedno pitanje. Kad sam osjetio da je tako i sa mnom – kad sam jedne prilike primijetio da već godinama nisam sreo čovjeka koji bi imao jedno jedino pitanje, pa da me, sugovornik na ulici obaspe odgovorima i pitanjima koja uopće nisu postavljena – osjetio sam koliko smo onda bitni.

RSE: Kome je namijenjena ova knjiga? Može li ona biti putokaz aktuelnim donosiocima odluka u Bosni i Hercegovini?

Karahasan: Nadam se da može. Ali, da budem iskren, prije svega sanjam o tome da ona bude sugovornik blagim, skeptičnim, umornim ljudima, da bude sugovornik ljudima koji, poput mene, očajavaju jer im je jasno koliko ne znaju, ljudima koji traže znanje i nadaju se da će do njega doprijeti čim nađu poneko pitanje. A zašto? Knjiga se nastoji obratiti svakom čovjeku koji je spreman i sposoban za otmjenu samoću u kojoj se čita i tako razgovara sa odsutnim sugovornicima. Ako ljudi oko nas nisu spremni za pitanja, možda mogu na njih pristati oni koji su odsutni i oni koji, poput nas, tiho razgovaraju sa samima sobom.

Zvjezdan Živković (RSE)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku