hamburger-icon

Kliker.info

Dževad Karahasan : Mi smo potpuno nesposobni da sanjamo, da proizvodimo ideale, da čeznemo za nečim što bi bilo šire, dublje, bolje !

Dževad Karahasan : Mi smo potpuno nesposobni da sanjamo, da proizvodimo ideale, da čeznemo za nečim što bi bilo šire, dublje, bolje !

April 05
06:21 2019

Sa Dževadom Karahasanom razgovarao sam 29. marta 2019. godine u sarajevskom hotelu Holiday. Razgovor smo prvobitno dogovorili za tri sedmice ranije, ali ga je čudan niz planiranih i neplaniranih događaja odgodio za skoro cijeli mjesec. Karahasan je u međuvremenu, u galeriji sarajevske Akademije likovnih umjetnosti, predstavio knjigu “Iz tame svijeta”, sačinjenu od tri zbirke pripovjedaka (“Kraljevske legende”, “Kuća za umorne” i “Izvještaji iz tamnog vilajeta”) nastalih u više od 35 godina njegova književnog stvaralaštva.

Razgovor započinjemo govoreći o najmlađoj od te tri zbirke, “Kući za umorne”, koja je premijerno objavljena 1993. godine u izdanju zagrebačkog “Augusta Cesareca”, zatim 2004. u izdanju sarajevskog Oka, a treće izdanje iz 2014. dopunjeno je sa dvije nove pripovijetke, na početku i na kraju, dok je priči “Laki obrazi” promijenjen naslov u “Vatrin porod”.

Priče iz knjige “Kuća za umorne” stilom, izborom tema i načinom pripovijedanja približavaju se literarnoj formaciji koju je nauka o književnosti nazvala pripovjedačka Bosna. Radnja je smještena u vremena u kojim “novi” svijet potiskuje “stari”. Ta vremena čitaocima u BiH poznata su iz priča Svetozara Ćorovića, Petra Kočića, Hasana Kikića i dr., ali i da čitalac nije dobar poznavalac književnosti, lako mu se identificirati sa likovima i situacijama. Možda je moj utisak potpuno pogrešan, ali mi se čini da je ova knjiga zamišljena kao utočište za ljude koji više ne mogu da podnesu mijene “starih” i “novih” svjetova?

– Pisac ne može suditi o svojoj knjizi, ali ja mislim da vam dojam nipošto nije kriv. Naprotiv, mislim da je izuzetno dobra, tačna primjedba da tom knjigom pokušavam uspostaviti komunikaciju sa velikim učiteljima, velikim prethodnicima koji su utemeljili modernu bosansku književnost, poput Ćorovića, Hasana Kikića…

Promašeni život

Mislim da je važno upozoriti na jednu razliku. Ćorović, Kikić, registriraju u svom djelu trenutak sudara dvaju svjetova. Dolaskom Austrije, nakon Prvog svjetskog rata pogotovo, nastaje zaista jedan potpuno novi svijet. U mojoj knjizi “Kuća za umorne” nema toga. Druga Jugoslavija je nastavak prve Jugoslavije. Tek krajem 20. stoljeća nagovještava se jedan novi svijet.

Likovi uz koje se u tim pričama veže tačka gledišta su ljudi koji pripadaju “starom” svijetu. Graditelji “novog” svijeta mogli bi ih nazvati konzervativcima. Meni se, međutim, čini da se tu radi o usamljenicima i melanholicima koji još nisu stigli razumjeti ni “stari” svijet, a sada neko tvrdi da ništa od toga ne postoji i pri tome, sa beskrajnim samopouzdanjem, govori o svijetu koji će da bude, dok se ponaša kao da taj budući svijet već jeste. Da li bismo te likove mogli nazvati skepticima?

– Druga bitna razlika moje knjige od knjiga velikih učitelja je ta da moji junaci nisu pripadnici zajednica. Vi se sjećate da kod Ćorovića, Kikića, ljudi djeluju, osjećaju, misle, postupaju uglavnom sa logikom svojih zajednica, prisiljeni tom logikom na djelovanje koje je zajednici prihvatljivo ili neprihvatljivo. Moji junaci su otpadnici. Opsesivno se bavim ljudima koji imaju snage i petlje da se ne prilagode. Tako da mislim da je vaša primjedba da su to skeptici potpuno tačna. To su ljudi kojima je mnogo važnije njihovo pitanje, nego prilagođavanje svijetu onakvome kakav jeste. Pogotovo, opet vas moram citirati, što ljudi koji propovijedaju novi svijet, koji tačno znaju kakav će novi svijet biti, to mogu raditi uglavnom zato što ovaj svijet koji već jeste oni uopće ne vide. Vi možete s tom preciznošću govoriti o novom svijetu samo ako ovaj odbijate vidjeti ili uspijevate da ga ne vidite. A moji junaci se uporno, tvrdoglavo, manijakalno vezuju za svijet kako su ga oni upamtili.

Juso Čoban, junak priče “Vatrin porod”, u određenom smislu podsjeća na Ćorovićevog Ibrahimbega. Obojica su ljudi koji se u trenutku u kojem žive ne podudaraju sa svijetom.

– Uvjetno govoreći, nesuvremeni. Hvala vam za tu usporedbu, slažem se. Radi se o tome da je čovjek biće vremena. Čovjek kojeg možete sažeti u njegovo sada u pravilu nije cio čovjek, jer vi ste sve ono što ste ikad bili tokom svojih 30, 50, 90 godina. Vi ste i vaša prošlost. Vi ste jednim dijelom i iskustvo historije koje je nametnuto vašoj zajednici. Vi ste i projekcije, snovi, želje, kako vaši, tako i vaše zajednice, ljudi kojima ste okruženi. Tako da je čovjek koji pokušava živjeti u skladu sa sobom nužno nesuvremen. I zaista, Juso Čoban nije spreman odreći se vrijednosti, početi živjeti u skladu sa nekim drugim vrijednostima, i on na kraju pripovijetke poima da je zahvaljujući svojoj vjernosti onim vrijednostima koje je jednom usvojio promašio život. Ali nije spreman odustati od toga.

Uostalom, jedna lijepa anegdota u vezi s tom pripovijetkom. Kolegica koja je moderirala predstavljanje njemačkog izdanja te knjige kaže kako je dva puta čitala tu pripovijetku, kao političku, historijsku, i tek kod trećeg čitanja je, kaže, shvatila da se radi o ljubavnoj priči. Da su i historija, i politika, i metafizika i sve živo samo uzgred. Da se tu radi isključivo, prije svega, najviše o ljubavnoj priči. On shvaća da je, rekoh, zbog svoje vjernosti onim vrijednostima koje je jednom usvojio promašio život. Da nije znao, smio, stigao, reći svojoj ženi da je voli.

Kada govorimo o smjeni epoha, Vladimir Gregorijevič Sorokin blisku budućnost Evrope (i svijeta) prikazuje kao novi srednji vijek. Iako kaže da njegova namjera nije da taj svijet bude nalik realnosti, nego da ga prikaže kao “mistično proročanstvo”, moj utisak je da je Sorokin u pravu. Rekao bih da naše vrijeme obilježava povratak ikoničkog znaka u središte svijeta, samo što je video mnogo vulgarniji od tradicionalne slike. Vi ste, jednom, također rekli da živimo u vremenu koje podsjeća na rani srednji vijek.

– Prvo proročanstvo tog tipa, proročanstvo pod navodnicima, pročitao sam 70-ih godina 20. stoljeća. To je bila sjajna knjiga talijanskog profesora Roberta Vacce “Srednji vijek koji će uskoro doći”. Roberto Vacca je profesor teorije sistema.

Proizvodnja robova

On je strogo naučno, matematički takoreći, analizirajući prirodu sistema, način njihovog funkcioniranja, prognozirao, zato sam rekao proroštvo pod navodnicima, povratak srednjeg vijeka. Jer kaže, kad sistem pređe jednu određenu tačku u svome rastu, počinje mnogo više energije trošiti na homeostazu, na vlastito održavanje, nego na daljnji rast. A kad onda pređe drugu granicu u rastu, potrebno mu je mnogo više energije za puki opstanak, za puko održavanje, nego što je on uopće može primiti, dobiti. I otuda Vacca registrira zastrašujuće brz razvoj gradova, zastrašujuće brz rast sistema za proizvodnju i prijenose električne energije, komunikacijskih sistema, saobraćajnih sistema, kako u pojedinačnim gradovima tako i u regijama. Kaže, nužan je slom, nužno je da se ponovi ono što se dogodilo u Rimu. Slom grada, jer nije više moguće održavati tako velike gradove, osigurati im onu količinu energije koja im je neophodna.

Da li vrijeme potvrđuje njegovu tezu kroz propast velikih industrijskih gradova, poput, recimo, Detroita?

– Ja mislim da je vrijeme već dokazalo tačnost njegove teze. Gradovi koji se uspijevaju održati kao gradovi gube stanovništvo. Pariz, na primjer, Berlin… A gradovi koji i dalje rastu pretvaraju se u slamove, u sirotinjska naselja koja nisu više grad, nego su nešto.

Uz to, posljednjih tridesetak godina sve češće i glasnije se govori o kraju države-nacije.

– Roberto Vacca se nije bavio onim aspektima povratka srednjeg vijeka koji su se začeli zapravo 80-ih godina 20. stoljeća, sa tzv. reganomikom i tačerizmom, reformama koje su počele demontažu države, pretvaranje države u puki instrument krupnoga kapitala. A osnovni instrument te demontaže je privatizacija. Mahnito privatiziranje svega. Danas imate stvari koje su u modernoj državi, potekloj iz Francuske revolucije, bile apsolutno nezamislive – da su egzistencijalne pretpostavke privatne. Recimo, 80 posto pitke vode u svijetu danas je privatno vlasništvo. To je nezamislivo u normalnoj državi modernog tipa. To je bilo zamislivo u srednjovjekovnoj državi, koja je bila vlasništvo, odnosno instrument nekolicine moćnih, bogatih feudalaca. Privatne vojske i policije.

Vi znate da od Francuske revolucije naovamo moderna država ima monopol nad primjenom sile. Samo država ima pravo na primjenu sile i samo narod može biti vojska takve države. Nezamisliva je privatna, odnosno profesionalna, odnosno ne znam kakva vojska u državi koja je instrument političkog, suverenog naroda. Danas više nigdje nemate tzv. narodnu vojsku, imate privatne vojske, ako su državne, onda su profesionalne. Već godinama ratove SAD-a vode samo dijelom vojnici države, većim dijelom vode ih privatne vojske.

Otuda imate situaciju da je danas država odustala od suverenog upravljanja komunikacijom unutar društva. Bilo je apsolutno nezamislivo da država, ili bilo ko, pokušava zaraditi novac na pošti, telefonima, jer to su instrumenti komunikacije. Da bismo imali društvo, mi moramo omogućiti komunikaciju u tom društvu. Danas imate privatnu poštu, privatnu željeznicu, privatne saobraćajne firme, privatnu telefoniju, privatno sve. Jer država je odustala od sebe i prema tome odustalo se i od društva u modernom smislu te riječi. Sve to su očigledni elementi povratka u srednji vijek.

Šta se u toj tranziciji u srednji vijek događa sa obrazovanjem?

– To vidite i na sudbini školstva. Školstvo već jako dugo nije proces obrazovanja samostalnog, suverenog intelektualca, građanina koji hoće i zna slobodno misliti. Nezavisno. Ne. Već je potpuno usvojena užasna zločinačka zabluda da školstvo treba proizvoditi radnu snagu. Je li vam ovaj za proširenje iz Evropske komisije, kako se zove, Johannes Hahn najnormalnije neki dan u Bosni rekao, ljudi moji, prestanite više ljudima dozvoljavati da studiraju šta hoće, proizvodite radne snage. Proizvodite robove za tržište rada.

Svijet kao čekić

Po tom povratku u jednu… Pa lažem, toga nikad nije bilo u historiji. To je nešto posve novo, ali i to posve novo je u osnovi povratak u srednji vijek i u robovlasništvo po tom osjećanju da nikom ne trebaju ljudi sposobni da samostalno misle, a škole su potrebne da proizvode robove koji će opsluživati privredu. To je povratak u robovlasništvo. Jer, u tom konceptu čovjeka, društva, svijeta, čovjek nije samostalno misleće biće, nego radna snaga. Rob. Tako da je povratak svijeta u srednji vijek očigledan, sveobuhvatan i slažem se s vama, dvije ogromne, užasno važne razlike između pravog srednjeg vijeka i ovoga u koji smo mi dospjeli doista su poražavajuće.

Već sam zaboravio o kojim razlikama sam govorio.

– Prvo je razlika između ikone, svete slike, koja je prozor u transcendenciju. Ona je zamijenjena strojem, mašinom. Naš svijet više nema transcendencije. Naš svijet je puko doslovan. Kao čekić. Mi se ne možemo preobraziti ni u šta, mi ne možemo izići iz klopke u koju smo upali, za nas nema izlaza, jer nije bilo ni ulaza. Srednjovjekovni svijet je bio svijet metafizičkoga.

Druga razlika je što je srednjovjekovna kultura obećavala, omogućavala jednu autentičnu transcendenciju, jer se temeljila na predodžbi boga. Jednog boljeg svijeta. Proizvodila je ideale. Bila je sposobna da proizvede ideale. Ono što je za srednjovjekovni svijet bio bog, danas je kapital, puka aritmetička pseudovrijednost. Mi smo potpuno nesposobni da sanjamo, da proizvodimo ideale, da čeznemo za nečim što bi bilo šire, dublje, bolje. Mi smo odustali od ideala pravedne države u ime pravne države. Pravna država je jedan samozadovoljni sistem koji se raduje samome sebi. Ali zaboga, ako ste duhovno biće, vi morate imati ideale prema kojima ćete se mjeriti i koji će vas nukati, pozivati da postajete bolji. E, po te dvije razlike se srednji vijek u koji smo mi već debelo zagazili, nažalost, bitno razlikuje od historijskog srednjeg vijeka.

Kakva je sudbina pripovijedanja u ovom našem vremenu? Početkom prošlog stoljeća govorilo se, primjerice, o smrti romana. To se, naravno, nije dogodilo. Početkom stoljeća govorilo se o “katastrofalnom kraju biografije”, a kraj stoljeća preplavile su autobiografije. Autobiografije, memoarska i dokumentarna proza kao da su dominantni žanrovi na početku ovog stoljeća. Da li dominacija slike i videa uzrokuje nepovjerenje u književno-umjetničku fikciju?

– Odlično pitanje. Ja mislim da će pripovijedanje, naravno, preživjeti, osim ako u Silicon Valleyuspiju uhodati dobro proizvodnju ljudi prilagođenih industrijskom standardu. Sve dotle dok uspijemo ostati ljudi u klasičnom, izvornom smislu te riječi, mi ćemo pripovijedati. Jer mi svijet razumijevamo preko jezika. Mi sve razumijevamo preko jezika. Mi duhovno živimo u jeziku. Zato mi ljudi, otkako postojimo, radimo tri stvari: hranimo se, vodimo ljubav i pripovijedamo. Mi nastanak bilo čega razumijevamo narativom, pričom. Otuda naša vezanost za mitove. Kako će to pripovijedanje sutra izgledati? Prvo, zavisi od toga hoćemo li mi uspjeti oživjeti našu fantaziju koja je uvelike ubijena tupom doslovnošću slike? Hoćemo li uspjeti u tome da vratimo dobro, kreativno ponašanje u jeziku? Jer nama se nameće suluda totalitarna ideja, tvrdnja da jezik mora biti transparentan, jednoznačan, precizan i tačan kao matematička formula. Pa robe božiji, o tome se i radi što jezik to nije, ne može i ne smije biti. Hoćemo li se vratiti igri, hoćemo li ponovo osvojiti igru? Ako izgubimo sposobnost da se igramo, mi gubimo nešto bitno od ljudskog bića. Kažem, kako će pripovijedanje sutra izgledati, uvelike zavisi o tome hoćemo li se mi kao ljudska bića oduprijeti teroru tehnologije i tehnike. Ako proroci tehnike nametnu mašinu kao naš ideal, kao naš najviši domet, bojim se da će se i pripovijedanje sutra manifestirati prije svega kao jedna dokumentaristička, odnosno dokumentarna proza koja izvještava o onome što jeste.

Kažete da je igra izgubljena. Na koji način? Nisu li postmodernisti mnogo govorili o igri?

– Mnogo se govorilo o igri zato što mi uvijek strašno mnogo govorimo o onome što smo izgubili i počeli osvješćivati taj gubitak. Jeste li primijetili da je u posljednjih 20 godina, recimo, na evropskim univerzitetima odbranjeno nekoliko hiljada disertacija koje govore o tijelu? Zašto? Zato što smo potpuno izgubili svoje tijelo. Izgubili smo sposobnost da živimo sa svojim tijelom. Nama su proroci tehnike i tehnologije nametnuli suludu, totalitarnu, ultrafašističku logiku po kojoj mi svoje tijelo trebamo proizvoditi, oblikovati. I onda napumpavamo mišiće.

Kažete da gubimo tijelo. Na koji način?

– Uporno nas uvjeravaju da bismo mi svoje tijelo usavršili ako bismo u njega uspjeli ugraditi kibernetičke strojeve, odnosno, barem elemente jednog kiberentičkog stroja. Ti proroci totalitarizma zaboravljaju da je nezaobilazna osobina tijela njegova osjetljivost. Oni nama prodaju oslobođenje od bola kao konačni spas. Nude nam, dakle, da prestanemo biti mi. Pa kad sam izgubio osjetljivost svoga tijela, izgubio sam i to tijelo, a kad sam izgubio tijelo, izgubio sam sebe. E, rekoh, taj gubitak tijela, u našoj kulturi, u našim životima tematizira se opsjednutim brbljanjem o tijelu. Pišu se disertacije, pišu se analize, studije, jer mi više tijela nemamo.

Konzekventni vitez

Slično je sa igrom. Postmoderna opsesivno govori o igri, prodajući pod igru puko poigravanje jednim određenim brojem elemenata. Ja vas molim, ne zaboravite da je Johan Huizinga, sjajni, briljantni filozof kulture, u igri vidio dokaz da mi ljudi na svijetu boravimo nadlogično. Igra je jedan od izvora kulture. Igra je ključ kojim otvaramo vrata prema transcendentnom, prema drugome. Igrom upoznajemo životnije, na trenutak se pretvaramo, odnosno počinjemo misliti i ponašati se kao životinje, drugi put kao anđeli, treći put kao… Igra je puko više od pukog sklapanja i rasklapanja formula.

Roger Caillois je, osim toga, cijelu sociologiju pokušao zasnovati na sociologiji igre. Ali vratimo se priči o sumnji u književno-umjetničko pripovijedanje. Nju je, naravno, pratilo i mnogo parodijske književnosti. Parodije su logične i funkcionalne, ali kakva je njihova svrsishodnost?

– Da, dobro pitanje. Zavisi od toga kakva je ta parodija. Jer parodija znači doslovno uporedni takst.

Mislim na velike parodijske romane prve polovine 20. vijeka, “Uliksa”, Mannovog “Doktora Faustusa”…

– Je, hajmo krenuti od početka. Krenimo od prvog modernog romana evropske književnosti – “Don Quijotea”. Čista parodija. Kako izgleda ta parodija? Cervantes piše parodiju tzv. viteškog romana, dovodeći žanr tog romana do savršenstva. Usavršavajući ga. Jer, Don Quijote je najkonzekventniji vitez kojeg svjetska književnost ima. Jer, temeljna osobina viteza u viteškom romanu je da djeluje bezinteresno. Moj gospodine, nije teško sanjati o dami svog srca ako je to prelijepa, atraktivna, bogata udavača, kao što su većinom dame u viteškim romanima koje Cervantes parodira. On piše “Don Quijotea” koji sanja o sirotoj, ubogoj, ružnoj curi iz komšiluka, za kojom nikad niko nije uzdahnuo. E to je istinski viteško djelovanje. Totalno bezinteresno. Hoću reći, Cervantes je napisao parodiju koja je totalno usavršavanje žanra. Onako kako Sergio Leone parodira žanr westerna – dovodeći ga do savršenstva. Takve parodije postaju, naravno, mnogo više od pukog uporednog teksta. One postaju značajna, relevantna umjetnička djela, koja su otvorila umjetnosti čitavu jednu novu sferu.

Imate na drugoj strani parodije koje se zadovoljavaju time da se podruguju nekoj formi ili nekome konkretnom književnom djelu. Bojim se da je sudbina takvih parodija malo manje slavna.

Kada ste roman “Noćno vijeće” započeli rečenicom “Svijet je kao šljiva, kao lijepa zrela šljiva (…)”, da li ste računali s tim da će biti parodirana? Rečenicu, naravno, izgovara mistik, ali danas je mistike najlakše podnijeti ako ih parodiramo.

– Sjajno. Potpuno tačno. Ustvari, danas nam je ljudsku sposobnost za zanos moguće podnijeti jedino tako da to parodiramo. Jer, da parafraziram ovoga Francisa Fukuyamu, kaže, mi nemamo više značajne umjetnosti, nemamo više filozofije, mi smo uprava muzeja nekadašnje ljudskosti. Izgubili smo sposobnost za zanos, izgubili smo sposobnost da vjerujemo u nešto veliko, izgubili smo, naravno, sposobnost za transcendenciju. Zato moramo svaku manifestaciju tih sposobnosti ismijati da bismo ih uopće podnijeli.

Da, čim sam ispisao tu rečenicu, nisam shvatio ja, nego su me upozorili prijatelji, da će se ljudi toj rečenici smijati, rugati, da će ih ona zbunjivati. Znate, ja zloupotrebljavam prijatelje da mi budu prvi čitaoci. Tako da mi je moj veliki, nažalost, u međuvremenu, pokojni prijatelj Predrag Lucić bio prvi čitalac romana “Noćno vijeće”. Čim je pročitao prvo poglavlje, zvao je iz Splita i govori: “Majstore, ne možeš ovako početi roman, pobogu. Pa ljudi će se rugati ovome. Smijati. Ovo je glupo.” Govorim ja: “Duje, zašto je loše ako se ljudi nečemu smiju? Pa ja čitav život nastojim upozoriti ljude i na to da sam smiješan. Ne daj mi bože da prestanem bit smiješan”. “Pa da, ali ovo je glupo”. “Pa zašto da ne bude i glupo? Pazi, jesi li primijetio koliko su nam smiješni ljudi koji razgovaraju jedan s drugim u ljubavnom zanosu. Parovi koji se ljube i međusobno razgovaraju. Možeš li zamisliti nešto smješnije? Nešto budalastije? Jesi li primijetio koliko su smiješne nane kad tepaju svome voljenom unuku? Bože, koja je to glupost. A radi se samo o tome da su dvoje ljudi u ljubavnom zagrljaju uronjeni u emociju, u iskustvo koje mi s njima ne dijelimo. I naravno, to njihovo iskustvo doživljavamo kao smiješno. Mi nismo ispunjeni zanosom koji ispunjava nanu, i u njezinom tepanju unuku vidimo samo glupost. Slično je i sa ovom rečenicom. Simon Mihailović je mistik koji ne zna da je to, i njegova rečenica je iskaz mističnog iskustva punog svijeta. To je jedno prelijepo, veličanstveno iskustvo. I on ga izražava potpuno spontano. Naravno da je nama, nesposobnim da osjetimo puninu vlastitog tijela, on smiješan. Utoliko gore po nas”. I tek tada je Predrag Lucić prestao da navaljuje na mene da odustanem od te rečenice.

Utočište za pesimiste

Ne moram vam govoriti da se priča ponovila kad se u Suhrkampu usvajao godišnji program sa tim romanom. Pola ljudi iz redakcije se bunilo protiv te rečenice: “Pa ne može se tako početi roman!”. I kad je moja urednica ponovila ovo tumačenje, rekli su: “A, pa da.” Ali naravno, sve što nešto vrijedi može bit parodirano. Nikom neće pasti na pamet da parodira uličnu svjetiljku, jer ona, vala, i nije neka dragocjenost. Ali parodirati nešto što bi moglo iskazati zanos, o da. To često i moramo.

Govorili smo o melanholiji, skepticizmu, parodiji, svi ti fenomeni u asocijativni niz prizivaju samoubistvo. Književnost je nekad vrvjela samoubistvom. U posljednjih tridesetak, možda i više godina, samoubice su, čini mi se, nestale iz književnosti.

– Odlična primjedba. Ja sam se pokušao baviti sličnom temom u eseju “O umjetnosti umiranja”, u kojem sam razmišljao o Petronijevom “Satirikonu” i o njegovom životu. Sjećam se da sam taj esej završio primjedbom da posljednja spektakularna smrt u evropskoj književnost nije napisana, nego doživljena, to je Camusova smrt u saobraćajnoj nesreći. Kako je zanimljivo da ta smrt doslovno ponavlja djelo tog autora, koji je o smrti, i o životu bogme, pisao kao o apsurdu. Apsurd je temelj Camusovg svijeta i zato je njegova smrt bijesna, luda, apsurdna. Kako ne, sjećate se da je posljednja velika istinska pobuna protiv ovog terora tehnike, sentimentalizam i romantizam u evropskoj književnosti, snažno obilježena samoubistvima.

Sjećate se da je Goethe pisao javna pisma mladim ljudima, moleći ih da ne ponavljaju sumanuti Wertherov čin. Uostalom, Camus je posljednji koji je relevantno razmišljao o samoubistvu, upozoravajući nas na to da je mogućnost da se ubijemo manifestacija naše slobode. Nisam mogao odlučiti hoću li biti rođen ili neću, mogu odlučiti hoću li se ubiti ili neću. Ja mislim da se samoubistvo kao književna tema, samoubistvo kao ljudsko pitanje, izgubilo otprilike onda kad smo mi prestali istinski živjeti. Kad ste posljednji put imali prilike da razgovarate sa čovjekom koji ima mnogo pitanja? Teško ćete se sjetiti uopće. Svi imamo odgovore. Nama upravljaju tzv. masovni mediji, tzv. socijalni mediji, koji nam daju odgovore na sva pitanja koja nikad niko nije izgovorio, i koja, uostalom, uopće nisu naša ljudska pitanja. Kad ne živite stvarno, samoubistvo vam ne može biti pitanje i ne može vam biti ni tema. Ja mislim da se o tome radi.

Da, ovo su optimistična vremena. Književnost će ih nadživjeti zbog toga što je pesimistična. Imaju li pesimisti drugih utočišta osim književnosti?

– Nema, nema sigurno. Jer, danas je književnost još jedina, ali doslovno jedina ljudska djelatnost koja brani čudesnu složenost ljudskog bića, prekrasnu kompleksnost života, svijeta, koja nas nastoji uvjeriti da je, ustvari, prelijepo biti nesiguran i izložen. Sjetite se, filozofija je već početkom 20. stoljeća odustala od toga da bude uistinu filozofija. Pretvorila se u poniznu sluškinjicu tzv. nauka: matematike, lingvistike… Filozofija se ne usuđuje više biti ni filozofija jezika, postaje doslovno sporedna grana lingvistike. Ili, rekoh, jedna uzaludna, neprimjenjiva refleksija matematike. Medicina, antropologija, sve to pokušava o svome predmetu razgovarati onako kako bi se moglo razgovarati i o čekiću. Jer mi smo potpuno zaboravili lijepi i važni Heraklitov zahtjev da metode i postupke saznanja prilagodimo prirodi onoga što saznajemo, što treba saznati. Pa ne možete na isti način saznavati čekić, breskvu, ženu, ljubav i roman. A mi upravo to hoćemo. Jedino još književnost pruža otpor tom zastrašujućem totalitarizmu, jedino još književnost govori: nisu stvari tako jednostavne. Ljudi su složeni, život je složen, otuda, je li, neizbrisivi skepticizam književnosti, otuda pravo, smjelost književnosti da sumnja, da bude nepovjerljiva, upitana, zabrinuta… Mislim da je to njezina velika prednost. Da parafraziram jednog svog junaka, za nas više nema nade, blago nama.

Edin Salčinović (Oslobođenje)

Podijeli

Jedan komentar

  1. Trpko
    Trpko April 05, 09:48

    Ovaj me Čovjek uvijek opomene da sam duhovno zapušten.On me razgali,dade mi snage da prizdravim ,da se nasmiješim i suspregnem svoj cinizam u svakodnevnici.

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *