hamburger-icon

Kliker.info

Dževad Karahasan: Atmosfera sveopćeg straha, prividnog govora, u ljudima je proizvela doslovni strah od otvaranja – od stvarnog razgovora !?

Dževad Karahasan: Atmosfera sveopćeg straha, prividnog govora, u ljudima je proizvela doslovni strah od otvaranja – od stvarnog razgovora !?

Oktobar 25
16:20 2014

karahasan4O strahu, dobu fundamentalizama, kapilarnog fašizma i totalitarnih društava priča na predavanjima, u knjigama i ponekom intervjuu. No, dvije nove knjige bile su povod, ali ne i jedini razlog za razgovor sa akademikom, profesorom, književnikom i predsjednikom Društva pisaca BiH Dževadom Karahasanom (Duvno, 1953.).Riječ je o drugom dijelu trilogije o Hajjamu koji će uskoro biti objavljen u Hrvatskoj pod nazivom ”Utjeha noćnog neba”, a izdavač je Profil.Kao i u prvom romanu “Sjeme smrti”, glavni protagonist je fascinantni Perzijanac Omar Hajjam koji je živio u 12. stoljeću. Pored romana objavljena je i zbirka priča “Kuća za umorne”, čiji je podnaslov “Pjesme o ljubavi u smrti” i upućuje na osnovnu temu knjige – ljubav.
◾Uskoro u Hrvatskoj izlazi drugi dio trilogije u kojoj je glavni protagonist sjajni Perzijanac Omar Hajjam. Upravo za ovog velikog naučnika, ali i autora često recitovanih rubaija, kažete da vam je najbolji sagovornik.

To je samo na prvi pogled čudno – kako mi može biti sugovornik neko ko je živio u Perziji u 12. stoljeću?! Ali zaista može, u kriznim periodima života ljudi traže i pronalaze sugovornike i tamo gdje bi najmanje očekivali. To se pogotovo često događa u epohama koje su javni govor ideologizirale i učinile netrpeljivim, kao što je slučaj sa vremenom u kojem mi danas živimo.

Zar nije Goethe, koji je živio u jednom sličnom vremenu, pronašao sugovornika u Hafizu Širaziju? U Evropi svog vremena sigurno ga nije mogao naći – među ljudima koji pjene od antiislamizma, antitradicionalizma, nacionalizma (u to vrijeme su upravo nastajale nacije i nacionalizmi pod pritiskom Napoleonovih osvajanja), revolucionarnih i antirevolucionarnih zanosa i netrpeljivosti. Ako ste pročitali dvije Goetheove stranice, jasno Vam je da on nije podnosio govor s tako mnogo pjene i tako malo supstance, dakle među svojim suvremenicima nije mogao naći pravog sugovornika. Našao ga je u književnosti – jezik, srećom, čuva i ne zaboravlja.

Hajjam je zaista sugovornik kojeg sam našao nakon godina potrage, a u potragu sam krenuo kad mi je postala nepodnošljiva šutnja kojom sam okružen, šutnja puna buke i prodornog, agresivnog žamora. Znate, postoji mnogo oblika šutnje. Neki od njih su jako produktivni, dobri, poželjni. Naše vrijeme je, nažalost, obilježeno šutnjom koja je prividni govor. Jedan od opakih oblika šutnje je razmjena formula kojima se mi prepoznajemo kao pripadnici – jedne grupe, jedne ideologije, jednog stava. Jako je zanimljivo da ti različiti oblici pseudo govora, koji su u biti šutnja, proizvode jednu mučnu, tešku atmosferu u kojoj se stvaraju takozvani kapilarni fašizmi. To su forme netolerancije koje se manifestiraju u svakodnevnom životu kao prezir prema ljudima koji puše, prema ljudima koji ne uređuju svoje dvorište, osuda ljudi koji nisu ofarbali ogradu…
◾Prema svemu što nije ‘ja'…

Sve što nije ‘moj’ pogled na svijet i pogled moje grupe. Zato kažem, ti kapilarni fašizmi u našem vremenu postaju strašno radikalni upravo zahvaljujući ovim formama pseudo govora koje su ustvari tišina – šutnja. Zašto sve ovo pričam? Zato što je ova atmosfera sveopćeg straha, prividnog govora, u ljudima proizvela doslovni strah od otvaranja – od stvarnog razgovora. Mi to pravdamo time da nemamo vremena. A to zaista nije istina. Mi vremena imamo, ali imamo i previše straha i ne smijemo pokazati da smo ranjivi, slabi, da smo ljudi.
◾To je ono o čemu je Orwel pisao u 1984.

Tako je. I o čemu jako dugo pišu mnogi ljudi koji su primijetili odavno znakove pretvaranja naših društava u totalitarne, perfektno kontrolirane, ambijente. Zato što moj sugovornik mora biti neko ko nije potpuno suvremen. Zato sam dobrog sugovornika uspio naći tek u Omaru Hajjamu koji je u 12. stoljeću u kojem je živio, u vremenu koje šokantno liči na ovo naše vrijeme fundamentalizama, imao smjelosti da bude nesuvremen. Hajjam je imao smjelosti pokazati koliko ne zna, koliko je slab, koliko je ranjiv i koliko mu treba emocija.
◾Upravo u “Sjemenu smrti” Hajjam je tako veličanstven u svom naučnom znanju i tako mali u neznanju kada je riječ o dunjalučkim stvarima.

Jeste. Pazite, problem epoha kao što je naša (vremena minimalnog povjerenja u život i minimalne duhovnosti), upravo je to što mi ne znamo šta sa stvarima koje se ne mogu naučiti – koje se mogu naučiti samo iskustvom. Život se ne može naučiti. Život se mora živjeti. Možete pročitati milione fantastičnih rasprava o poljupcu, dok se ne poljubite vi nemate pojma o tome. Jer, današnje vrijeme pokušava svesti čovjeka na činjenice. Sve činjenice zajedno o stvarnom čovjeku ne kazuju praktično ništa, jer čovjek je biće vremena.
◾Zašto se mi onda ponašamo kao da svijet počinje od nas, a sa druge strane nosimo te balaste neraščišćenih računa? Ovim pitanjem se „naslanjam“ na šutnju o kojoj ste govorili, koju mi često i naslijedimo, koja je opet rječitija od bilo kakve knjige.

Jako dobro pitanje. Pazite, svi barbarizmi su vjerovali da od njih počinje svijet. Pogledajte revolucije, kojih je u 12. stoljeću bilo strašno mnogo, a koje su ustvari počele krajem 18. stoljeća. Francuska buržoaska revolucija sebe je proglasila početkom novog vremena – nove ere razuma. Vi znate da su oni oštetili niz crkava, da katedrala u Strazburu još uvijek govori o jakobinskom barbarizmu razuma.

Svaki put kada jedan ideološki i filozofijski pokret hoće da sebe pretvori u početak nove ere, imamo posla sa jednom vrstom barbarizma. Radi se o ambiciji da se ljude izdvoji iz struje vremena i dovede na novi početak, a to nije moguće jer vrijeme teče iz izvora koji nije ovdje, na ovoj strani postojanja. S njim tečemo i mi. Postoji samo jedan jedini trenutak diskontinuiteta i to je ono kada je dragi Bog rekao „Budi“. Ili kada je eksplodirala čestica beskrajno guste pramaterije, kako uči današnja fizika – tzv. Veliki prasak. Sve što je uslijedilo nakon toga je jedan jedini kontinuitet.

Znate da Muslimani računanje vremena počinju prelaskom Muhammeda a.s. iz Meke u Medinu. I jedna od prvih stvari koje su uradili kada su počeli praviti državu, bila je da u Kufi organiziraju ogromnu prevodilačku školu. Toj školi je zadatak bio da na arapski jezik prenesu svo znanje koje su oni zatekli. Jer ti ne možeš imati budućnost ako nemaš prošlosti. Ako ljudi proglašavaju novi početak i to ozbiljno misle, oni su barbari. Ako to misle uvjetno pa kažu, za nas počinje nova era ovim činom, ali mi se oslanjamo na ono što je prethodilo, oni su ozbiljni ljudi koji će nešto dobro možda i donijeti.

U naše vrijeme, svakih dvadesetak-trideset godina, proglasi se početak neke nove ere. Pojave se tvrdnje kako je, jednim ili drugim, tehničkim pronalaskom počelo nešto sasvim novo, svijet se potpuno preobrazio. Sjećam se da je tako bilo kada su nam nametnuti kompjuteri ili mobiteli. Sada kako neka velika firma „izbaci“ novi model mobitela, proglašava se neki potpuno novi početak vremena. Gledam sve te silne početke vremena i pitam se kako je moguće da kod svih tih tehničkih čudesa majke još uvijek djecu nose devet mjeseci? Ili kako to da još uvijek jedemo? Ili kako je moguće da je naše emotivno-patetičko biće sporo kao što je uvijek bilo? Kako je moguće da još uvijek drugog čovjeka bolje upoznajemo dodirom nego informacijama? Imamo taj paradoksalni položaj u kojem se nalazi naša kultura – ta opčinjenost početkom. S druge strane su takvi balasti od tradicionalnog – upamćenog. Istovrevremeno potpuna ignorancija prošlosti i umiranje (izdisanje) pod teretom prošlosti. To je zanimljiv i važan paradoks našeg vremena.
◾Šta je to kod čovjeka što ga tjera da umjesto „dobroj“ strani tradicije, ustupi mjesto lošoj?

Mislim da su to želje za pojednostavljenjima. Ništa u historiji što se dogodilo nije samo dobro niti samo loše. Ljudska djela su uglavnom po nečemu dobra, a po nečemu loša. Dok mi pokušavamo jednu epohu ili historijski događaj stvarno razumjeti, sposobni smo iz njih izdvojiti ono što je dobro, još uvijek živo i inspirativno. Onog momenta kada smo jednoj epohi ili događaju nametnuli ideološki korzet, nametnuli jednu ideološku shemu u okviru koje mi to želimo razumjeti, ubili smo ono produktivno i živo u toj epohi i podredili je našem konceptu.

Ove godine bili smo svjedoci silnih rasprava o Prvom svjetskom ratu. Imali ste jednu grupu ljudi koji su sve događaje u vezi Prvog svjetskog rata svesti na jednu dimenziju – plus ili minus. Ako pokušamo sagledati sarajevski atentat u svoj njegovoj kompleksnosti, ako pokušamo sagledati lik Gavrila Principa u svoj njegovoj kompleksnosti, vjerujem da ćemo izvući nešto inspirativno, dobro i živo u onome što se događalo 1914. godine. Ako tome nametnemo ideološke modele: on je dobar ili loš; on je heroj ili zločinac – nećemo od toga dobiti ništa.

Nažalost, svoju prošlost čitamo uglavnom iz ideoloških modela i zato je ubijamo. Zato je pretvaramo u balast. Pamtim dobro kako sam u osnovnoj školi učio da je Austrougarska došla u Bosnu da isječe naše šume. A jedina šuma u blizini moje kuće u Duvnu je gaj (borova šuma), koji je posadila upravo Austrougarska. To je moje prvo suočenje sa ideološkim projekcijama i početak mojih sumnji u ideološke modele. Naravno da su oni bjesomučno sjekli bosanskohercegovačke šume i vozili drvo kojekuda, ali su ih istovremeno i sadili. Naravno da je okupacija donijela puno dobra i mnogo zla. Ako pokušavamo taj historijski proces vidjeti u svoj njegovoj kompleksnosti i složenosti, možda izvučemo iz njega nešto što je inspirativno, što nam kazuje nešto i o nama danas. Ako mu nametnemo ideološke projekcije, samo ćemo uvećati balast.
◾Mnogo je ličnosti u našoj historiji koje su značajne, ali na njih smo potpuno zaboravili, posebno ako je riječ o ženama. I one kojih se sjećamo – poput Principa, kako ste i rekli, posmatramo ih kroz prizmu ideologija. Kod velikih jezika to nije slučaj.

Mislim da je jedan od razloga da veliki jezici i velike kulture budu veliki, a da mali jezici i male kulture ostanu mali, upravo odnos prema vlastitoj prošlosti.
◾„Pamtimo“ na njemačkom jeziku. Nedavno sam naišla na fantastične bajke koje mi više ne znamo, a naše su i sačuvane na njemačkom jeziku te prevedena na bosanski.

Pa Milena Mrazović je na njemačkom jeziku objavila jednu zbirku bosanskih bajki. U Bosni nećete naći mnogo ljudi koji znaju naše bajke. Na engleskom i franskuskom jeziku će te naprimjer naći blistave analize kolonijalizma – šta je sve zlo i šta je možda dobro u kolonijalnom osvajanju svijeta. I te analize su mnogo kritičnije nego što ćemo ih naći na jezicima nekada porobljenih naroda. Veličina jedne kulture sastoji se i iz toga da bude sposobna kritički govoriti o sebi samoj. Mi nažalost to ne činimo.
◾Imamo i primjer Büchnera koji je sa malo godina napisao velika djela i bio istovremeno oponent vremenu u kojem je živio. Njega taj jezik i kultura nisu zbog toga kaznili “prognanstvom”. To nije slučaj sa našim velikanima. Zašto?

Opet zbog naše ideološke ostrašćenosti. Ako mene pitate, čovjekova temeljna osobina je da nikada nije podudaran sa sobom, on je uvijek manje i više od onoga što misli o sebi, ali i od onoga što drugi misle o njemu. Mi brišemo pisce koji se ne uklapaju u trenutne ideološke modele. Mi brišemo iz svoje kulturne tradicije mislioce i ljude koji nam iz bilo kojeg razloga ne odgovaraju.

U Banjoj Luci je ulica Skendera Kulenovića preimenovana u ulicu Stojanke majke Knežopoljke – Skenderove junakinje. Možete li zamisliti u Sankt Petersburgu ulicu Dmitrija Karamazova? Ljudi bi mislili da pravite vic ako bi ste to predložili. Kod nas se i to dešava. Svako pedeset godina preimenujemo ulice u svojim gradovima u skladu sa ideologijama. I onda se pitamo zašto imamo tako mnogo strašnih problema sa historijskim naslijeđem. Imamo ga zato što ne pamtimo, zato što pamćenje uvijek podređujemo trenutnim ideološkim projekcijama; što se nikada ne suočavamo sa sobom. Najradije bih naše kulture odredio kao infatilne. Znate, dijete je u stanju sebe uvjeriti da nema one osobine koje ne želi imati. Odrastanje se uglavnom sastoji iz toga da pristajemo na osobine koje imamo, ma koliko ih mi ne željeli. Tako je i u kulturi.
◾Aleksandar Hemon napisao je da pisci u Americi nemaju vremena za, uvjetno rečeno, prepucavanja. Oni svaki dan idu na posao da bi pisali i nemaju vremena da kritikuju kolege. Kod nas je to drugačije. Kako komentirate taj naš običaj?

To nam pokazuje dobru stranu vanjskog pritiska i borbe za život – ne dozvoljavaju čovjeku da pravi gluposti i bavi se budalaštinama. Teško čovjeku koji svoj jedan jedini kratki život troši na ljude i knjige koje ne voli!
◾Na simboličan način zaokružila bih razgovor Hajjamom kojeg je Safvet-beg Bašagić pronašao u ulici Telali pokraj Vijećnice. Čudesno je kako je taj rukopis preživljavao od 12. stoljeća. A preživljava i Vijećnica – obnovljena je ali knjiga tamo više ne stanuje. Je li nam Vijećnica vraćena?

Lijepo pitanje. Teško. Jeste i nije. Spaljivanje Vijećnice jedna je od najdubljih i najtežih trauma u povijesti ovoga grada koja je puna trauma. Jer kada je došao Eugen Savojski i spalio Sarajevo, kada je izgorjelo pola grada, to nije ostavilo veliku traumu jer nije spaljivano kolektivno pamćenje – kulturno pamćenje. Spaljenje su kuće i zgrade.

Spaljivanje Vijećnice, proizvelo je zbunjenost u vremenu, u pamćenju. Proizvelo je totalnu nesigurnost o poziciji u vremenu. Kako izgleda naša književna tradicija? Prilično nesigurno sada, kad je pola knjiga na kojima smo je temeljili uništeno. Spaljivanje Vijećnice, Orijentalnog instituta, nedavno revolucionarno spaljivanje Državnog arhiva, sve su to udari na našu svijest o sebi. Vijećnicu u kojoj mi možemo provjeravati svoju svijest o sebi nama više ne može niko vratiti. Vijećnica je za dosta generacija bila i mjesto intelektualnog odrastanja ali i mjesto gdje se ljudski odrastalo, zaljubljivalo se, naprimjer. Preko Vijećnice se ulazilo u kulturne institucije ovog grada – tu Vijećnicu ćemo možda ponovo imati, ako se nađe načina da se ona pretvori u ozbiljnu kulturnu instituciju. Ako se dogodi ona najgora varijanta – da pseudopolitičari, koji ovdje trenutno vladaju, tu zgradu zgrabe za sebe, onda smo je mi definitvino izgubili. To bi bila najgora varijanta koja se, nadajmo se, neće dogoditi.

Saida Musatajbegović (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *