hamburger-icon

Kliker.info

Dva stara “deka” koji su likvidirali Hitlera

Dva stara “deka” koji su likvidirali Hitlera

12 Aprila
08:28 2015

dvastaradeka2Zlatko Bourek i Pavao Štalter prijatelji su još od gimnazijskih dana. Obojica su rođeni 1929, upoznali su se u Osječkoj gimnaziji, a po završetku škole zajedno odlaze u Zagreb gdje upisuju Akademiju likovnih umjetnosti.

Bourek je diplomirao kiparstvo u klasi Koste Angelija Radovanija, a Štalter slikarstvo kod Ernesta Tomaševića. Iako je nakon studija Štalter većim dijelom karijere sarađivao sa Zagreb filmom, dok se Bourek posvetio kazalištu, još od 60-ih godina prošlog stoljeća često smo ih mogli vidjeti kako sarađuju. Obojica su, recimo samo to, bili dio autorskog tima koji je realizirao kultni crtić “Profesor Baltazar”.

Teror holokausta

Novi zajednički animirani film Zlatka Bourek i Pavla Štaltera “Wiener Blut” (Bečka krv) premijerno će biti prikazan na otvorenju ovogodišnjeg Festivala tolerancije – JFF Zagreb, koji se ove godine, po deveti put, u Zagrebu održava od 12. do 18. aprila.

Premijeru animiranog filma najavio je direktor Festivala tolerancije proslavljeni producent Branko Lustig, ističući da se radi o fantastičnom animiranom filmu koji pripovijeda o holokaustu, a treba spomenuti i to da Festival ovogodišnjim programom obilježava godišnjice dva  povijesna događaja koja svjedoče o monstruoznosti moderne evropske historije – 70 godina od oslobođenja Auschwitza i 20 godina od genocida u Srebrenici.

Na animiranom filmu “Wiener Blut” nastalom prema scenariju Zlatka Boureka duo je radio dvije godine, a scenarista Bloudek za Oslobođenje kaže da nakon svega uoči premijere ne osjećaju tremu.

– Pavle Štalter i ja, mi smo već dva okorjela seniora, umjetnika koji više nemaju takve osjećaje. Kad radimo nešto što dugo radimo i zadovoljni smo, onda je čovjek poslije toga samo smireniji, a nikako nije uzbuđen, kazao nam je Bourek.

Film pripovijeda priču o gospođi Saliki vizualizirajući njen unutrašnji doživljaj uspona nacional-socijalizma. Gospođa Salika odlazi u židovski starački dom nadajući se da će tamo naći spokoj, međutim miran život se pretvara u teror holokausta.

– To je jedna sentimentalna, ali pomalo i biografska, židovska priča, ja sam na to jako osjetljiv. Mi smo u toj priči napravili neobičnu stvar: u priči koja se dešava u doba Kristalne noći, kada je Hitler tek počeo ludovati, mi smo u to doba u našem filmu Hitlera likvidirali! Eto, jedino što smo napravili je zadovoljstvo da smo ga na vrijeme “maknuli”, dok se nije sam maknuo. To se ja sada malo zafrkavam, s duhovitom notom u glasu govori Bourek.

Inače, Zlatko Bourek je i sam, kao trinaestogodišnji dječak, osjetio strahote holokausta dok se zajedno sa majkom, samohranom udovicom, skrivao u šumi pred operativcima i izvršiocima ideologije NDH koji su ih progonili zbog židovskog porijekla.
Film “Wiener Blut” je svojevrstan hommage vremenu njemačkog ekspresionizma. Karakteristična je u tom smislu situacija kada gospoda koja pozdravljaju gospođu Saliku umjesto šešira podižu glave. Osim toga, cjelokupnom socijalnom prostoru koji emanira duh prikazanog vremena dat je takav štih – vojnici se skupljaju pred izlozima u kojima su nage žene, lica u židovskom staračkom domu nemaju oči, usta, nos, itd.

– U tom filmu ima utjecaja grafike Otta Dixa. Paja i ja smo kao likovnjaci bili jako pod dojmom Dixove umjetnosti, i još uvijek smo. I, kada smo mislili kojoj strani da se, kao, odredimo, shvatili smo da se mi ne trebamo ništa stilski određivati, mi smo takvi kakvi jesmo, radimo tzv. angažiranu, moglo bi se reći, socijalnu grafiku. To je danas pomalo starinski, ali Bože moj, kod nas dvojice to je od srca, pomirljivo kaže Bourek.

“Wiener Blut” traje 8 minuta za koje je bilo potrebno 3.000 crteža. Bourek ističe da su radili polako, na “najstarniskiji način”:
– Dakle, ne s elektronikom, nego s trik-kamerom koja slika kvadrat po kvadrat, odnosno, slikicu po slikicu, 24 sekunde, 24 crteža za jednu sekundu, pa to je onda trebalo nacrtati. Ali, kako smo mi cijeli život radili u toj tehnici, onda smo odlučili to napraviti upravo tako, čak mislim da će to biti zadnji film rađen u klasičnoj, starinskoj tehnici animacije.

Teška srca

Zanimljiv je i razlog zbog kojeg su odbili olakšice koje nudi elektronika:

– Zato što smo dva stara “deka” (djeda), svaki od nas ima 85 godina! Imam osjećaj i da smo iskreniji, jer danas se govori da sve mora biti suvremeno i teatar i film… Ali, ja mislim da se može na polu-starinski način još jako lijepo raditi.

Bourek, također, kaže da je razlog za njihovu dugovječnu vjernost animiranom filmu prije svega ljubav:

– I dugogodišnji rad na tome drži vas u toj ljubavi, čovjek se zaljubi u tu vrst posla. Teška srca sada Paja i ja imamo osjećaj da više na animaciji ne možemo raditi, to nam je zapravo tužno, ali na neki način smo zadovoljni da smo barem i sada, u ovim godinama, napravili film koji smo bili dužni napraviti, istakao je Bourek na kraju razgovora za Oslobođenje.

Edin Salčinović (Oslobođenje)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku