Kliker.info

Bosna i Hercegovina poslednjih dana je u centru pažnje. Najprije zbog najave, a zatim i odlaganja posjete predsjedavajućeg predsjedništva BiH Harisa Silajdžića Srbiji, susreta predsjednika zemalja ex yu prostora na desetogodišnjici Igmanske inicijative, i na kraju, velikog ministarskog skupa EU koji će biti održan 2. juna u Sarajevu. Dolazak predsjednika Hrvatske i Crne Gore, Ive Josipovića i Filipa Vujanovića u Banjaluku, te boravak Tadića u Sarajevu odaju utisak svojevrsne regionalne mobilizacije kako bi se BiH vratila na put integracija ka EU, s obzirom da se već duže vrijeme nalazi u statusu quo, bez ikakvih izgleda da krene naprijed jer se svaki napredak koči i namjerno zaustavlja. BiH se nalazi u predizbornom ludilu, najjače stranke ponovo kupuju poene na nacionalizmu i šovinizmu čime guraju zemlju u još dublje podjele, dok broj nezaposlenih raste, penzije se smanjuju i ukidaju se boračke povlastice.O tome u kakvom je stanju BiH, kome takva odgovara, te postoji li šansa da izbori u oktobru donesu promjene za e-novine govori novinarka FTV, autorka emisije „Pošteno”, Duška Jurišić.

* Predsjednik Predsjedništva BiH Silajdžić ipak nije došao u naveliko najavljivanu posjetu Beograd. Kako tumačite haos koji je nastao nakon prvog dana otkazivanja?

Ukoliko je tačna informacija da je Haris Silajdžić dobio dozvolu za obilazak Ilije Jurišića u zatvoru za jedan određeni dan, neprihvatljivo je kako je Ministarstvo pravde Srbije zabranu uvelo za pet dana nakon toga. Moguće je da su i u Silajdžićevom timu previdjeli određene reakcije. Naime, 25.maja u Tuzli se obilježava godišnjica masakra nad 71 Tuzlakom i Tuzlankom na Kapiji, pa je bilo manja šteta tog dana odložiti posjetu Beogradu.U svakom slučaju, osnovni razlog za neodlazak u zvaničnu posjetu Beogradu je prestao da postoji. Silajdžić je rekao da će otići kada vlasti u Srbiji upute zvanično izvinjenje zbog genocida u Srebrenici. To se dogodilo.

Daljnja zaoštravanja su nepotrebna, zato i nije bilo žestokih reakcija u Sarajevu. U Banjoj Luci je odlaganje posjete možda izazvalo likovanje kratkog daha, jer je do susreta Silajdžić-Tadić ipak došlo nekoliko dana poslije – u Sarajevu na skupu Igmanske inicijative.

* Kakvu poruku Srbija, sa ovakvom spoljnom politikom, šalje BiH?

U ime čuvenih euroatlantskih integracija potrebno je, bar formalno, učiniti sve, a s druge strane očuvati mir u kući i entitetu, s kojim Srbija ima specijalne odnose. Ekspresan dolazak Borisa Tadića u Banja Luku, odnosno Aleksandrovac, nakon važnih državnih poslova na Kipru, vjerovatno je bio u funkciji smirivanja „razjarenog bika”, koji je, bez obzira što je i njemu dojadio, potreban Tadiću. Ako neće Tadić, pokazao je ko hoće – Tomislav Nikolić, koji je prethodnog vikenda boravio u Banjoj Luci.

* Kako tumačite činjenicu da je Silajdžić uopšte odlučio da dođe u Beograd? Da li je sve ovo još jedan predizborni trik ili zaista postoji volja da se odnosi između BiH i Srbije poprave?

Sociolog Šaćir Filandra nedavno je primjetio da je Silajdžić majstor za pogotke u 90-toj minuti ili sudijskom vremenu. Trilateralni sastanak u Istanbulu između Silajdžića i Tadića uz posredovanje turskog domaćina to pokazuje. Nije prvi put da Silajdžić poentira na pitanjima, na kojima su godinama brižljivo radili drugi. Da je riječ o dobrom predizbornom poenu, a ne stvarnoj želji za normalizacijom odnosa, pokazuje i činjenica da Silajdžić nije krenuo zajedno sa hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem na stratišta Hrvata u Derventi, niti stratišta sva tri naroda u Krajini, a koja je hrvatski predsjednik u pratnji svojih državnih i entitetskih domaćina posjetio 30.maja.

Biografija
Duška Jurišić rođena je 1. studenog 1965. godine u Sarajevu. Završila je Pravni fakultet 1989. godine. Od 1986. do 1992. godine radi na Radio Sarajevu 202 kao reporterka, voditeljica i urednica informativnih emisija. Ratnu 1992. provela je kao reporterka Radija Bosne i Hercegovine. Početkom 1993. samostalno vodi i uređuje vijesti na radiju. Ubrzo prelazi na Televiziju BiH, gdje radi kao reporterka, te voditeljica i urednica središnje informativne emisije Dnevnik. Školsku 1996./97. provela je na novinarskoj specijalizaciji u Sjedinjenim Američkim Državama, kao stipendistica USIS-a i Glasa Amerike. Od 1998. do 2000. radila je kao urednica i voditeljica informativnih emisija na OBN-u. Period od 2000. do 2002. godine provela je u Centralnoj banci BiH kao koordinatorica Službe za odnose s javnošću pri Uredu guvernera. Prvog svibnja 2002.godine uspostavila je radni odnos na Javnom radio-televizijskom servisu BiH, gdje je obavljala poslove šefice deska, te urednika i voditelja emisije "Pošteno govoreći". Od 1. svibnja 2007. godine uposlenica je Radio-televizije Federacije BiH, gdje radi kao urednica i voditeljica središnje informativne emisije Dnevnik 2, te uređuje i vodi tjednu dijalošku emisiju "Pošteno". U aprilu 2008. godine imenovana je na mjesto odgovorne urednice Informativnog programa FTV, odakle je smijenjena nakon samo 21 mjeseca. Smjeni su prethodili napadi prvenstveno Radončića, koji nije prezao ni od najnižih šovinističkih, rasističkih i nacionalističkih uvreda, poput one da „nebošnjakinja ne može da uređuje program javnog servisa”

* Da li to ima veze sa slučajem Ejupa Ganića?

Za potrebe domaće javnosti i tu je Silajdžić, u prisustvu Tadića, briljirao. Taj dio posla završio je prilikom nedavne ekonomske konferencije u Mostaru, kada je zavapio, parafraziram, „dokle ćete nas hapsiti nakon genocida i etničkog čišćenja…” Prilikom nedavne posjete „Danima Sarajeva u Beogradu”, ja sam ponijela nešto više odjeće za „nedajbože”, jer prezime može biti sumnjivo. No ipak, ništa se ni ovaj put nije dogodilo.

* U dolasku Silajdžića ponovo se isprečio slučaj Ilije Jurišića, koji se po ko zna koji put, izvlači za politička potkusurivanja. Kako se zvanična politika BiH odnosi prema Jurišiću?

Osim principijelnog stava člana Predsjedništa BiH Željka Komšića da na svakom bilateralnom i multilateralnom sastanku, kojem prisustvuju najviši predstavnici Srbije, istakne ovo pitanje, vrlo malo je urađeno. Nedavno sam razgovarala sa Sinanom Alićem, predsjednikom Fondacije za istinu, pravdu, pomirenje, koja je uradila najviše na odbrani Ilije Jurišića. Bio je zgrožen ekspresnim izdavanjem zabrane za ulazak u srbijanske zatvore. Alić mi je potvrdio da je bosanskohercegovački ministar pravde proveo neophodne formalno-pravne aktivnosti, ali i to da u njegovoj nadležnosti nije više od toga. Gradske vlasti Tuzle davale su finansijsku pomoć. Od ostalih institucija niko nije uradio ništa u protekle tri godine. Kao građanka BiH, kao osoba, koja je provela cijeli rat u Sarajevu, oprostite mi na izrazu, zgađena sam načinom kako se slučajevi Jurišić i Ganić koriste u predizborne svrhe.

* U Srbiji je dan posle otkazivanja Silajdžićeve posete, u dnevnom listu Blic osvanuo veliki naslov „Silajdžić hoće da poseti ratnog zločinca“. Takav način izvještavanja, koji je na tragu devedestih, preuzeli su još neki listovi. Kako tumačite takvo ponašanje medija?

To je gore od devedesetih. Provjerite izvještavanje tog lista samo šest mjeseci ranije, prilikom dolaska u Beograd Biljane Plavšić iz švedskog zatvora. „Biljana Plavšić zaplakala kad je sletela u Beograd”, „Biljanu Plavšić će obezbeđivati MUP Srbije”, bili su naslovi uz sve detalje dočeka uz prisustvo premijera RS-a Milorada Dodika. Ni riječi niste mogli pročitati o zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima, za koje je odgovarala Biljana Plavšić, ratna potpredsjednica Republike Srpske, prva političarka do Karadžića i Krajišnika.

Ilija Jurišić je žrtva frustracija postmiloševićevske, odnosno Koštuničine vlasti, da se hapsi sve redom ne bi li se krivica izjednačila, pa makar to bio i čovjek, koji je najmanje 100 puta nakon rata dolazio u Beograd posjetiti sina. Dovoljno je postaviti logično pitanje – da ste bilo šta loše učinili u prethodnom ratu, da li biste ikad došli u glavni grad zemlje, gdje mogu da posumnjaju da ste učestvovali u nekim nečasnim, protivzakonitim ili zločinačkim rabotama protiv njenih državljana, te da li biste tamo ikad ostavili svoje dijete da živi, radi, ženi se i rađa djecu?!

* Kakva je medijska situacija u BiH? Govor mržnje se vratio brzinski u medijsku komunikaciju od početka godine, posebno nakon ubistva u Širokom Brijegu. Čak je i OEBS izdao oštar izveštaj o stanju medijskih sloboda, ali na to skoro niko nije reagovao. Može li pritisak javnosti da uradi nešto u BiH uopšte?

U slučaju ubistva u Širokom Brijegu, bilo je to veliko iskušenje u kojem su domaći huškači i nacionalisti bili spremni na „oltar” kao žrtvu prinijeti Federalnu televiziju. Međutim, FTV je spasio samo profesionalni odnos prema tom događaju i ništa i niko više. Uslijedili su novi izazovi, poput nereda pred zgradom Federalne vlade u Sarajevu. Tek se najavljuju novi protesti. Od početka godine jasno je da se neće birati sredstva. Sigurna sam da će, bar kad je riječ o najznačajnijim medijima, stradati profesionalizam, a put oporavka biće dug i spor, a posljedice strašne.

* Kakve posljedice?

Ne mogu reći da će to značiti povratak u 1995., ali nešto slično, u blažoj varijanti, može da se dogodi. Riječ je o medijskim podjelama, u kojima su uvijek krivi oni drugi. Uostalom i sada medijski prostor u BiH funkcioniše po principu da se najveće suprotnosti privlače. Medijski tajkuni poput Fahrudina Radončića i Željka Kopanje zapravo se odlično slažu i povremeno poslovno dogovaraju. Zajedništvo je zasnovano na neformalnom dogovoru o nenapadanju. Kad je riječ o javnim servisima na državnom i entitetskom nivou, tu vladaju odnosi nepovjerenja. Mislim da nikad nisu bili lošiji. BHT je tužio FTV zbog dugova. Direktor RTRS-a tužio je FTV zbog klevete. Podsjećam da je nakon objavljivanja snimka iz 1996., kada pred okupljenim četnicima (pravi, deklarisani, u uniformama) u sarajevskom naselju Grbavica pjeva „Sprem’te se, sprem’te, četnici…”, direktor RTRS-a Dragan Davidovic rekao: „Pjevao sam i pjevaću opet.” Sva tri javna servisa nalaze se u finansijski, blago rečeno, jadnom stanju, a na tv ekranima prikazuju se reprize i prastari filmovi. BHT uživa status televizije koja „nit’ smrdi nit’ miriše” i svi su vječito nezadovoljni. FTV-u se konstantno prigovara kritički odnos prema Vladi Milorada Dodika, dok takve kritike uopšte nema na RTRS-u. Ako se tako nastavi, ovdje neće biti ni zbunjenih ni normalnih, samo ludih. To su posljedice, u kojima tek tračak nade i dalje ostavlja nekolicina privatnih tv kuća u RS-u i printanih medija u Federaciji….

* I sami ste bili žrtva medijskog rata kada ste smjenjeni sa mjesta odgovorne urednice Informativnog programa FTV-a. Radončić vas je napao jer kao "nebošnjakinja ne možete da uređujete javni servis".

Ako ne pristajete na manipulaciju, ništa bolje ne možete očekivati. Sigurno je da sam i ja pravila greške, ali bih voljela vidjeti ko je radio, a nije ih pravio. Po tom pitanju, manje-više napravljen je konsenzus. U prvim reakcijama imala sam utisak da se većina medija takmiči ko će više špekulisati, pa i ko će me više oblatiti, a najozbiljnija zamka bila je priča o navodnoj svađi „crvenih kmera” i internom sukobu (crveni kmeri – grupa najuticajnijih novinara na FTV-u, kojima se pripisuje ljevičarska orijentacija, odnosno naklonost prema SDP-u Zlatka Lagumdžije). Potpuno je jasno da je bilo koja interesna grupacija stajala iza mene, da ne bih bila smijenjena. Na svu sreću nije i to je jedino za čim ne žalim. Ipak, glavni medijski egzekutor bio je Dnevni Avaz i vlasnik te medijske imperije, aktuelni političar i od oktobra, vrlo izvjesno, i formalno jedan od sukreatora bosanskohercegovačke vlasti. Na čast neka služi onima, koji su mu se pridružili u toj raboti. S kim si, takav si.

Kad je riječ o medijskoj slici, velike medijske kuće, ukoliko nisu „poklopljene” u potpunosti na način kao što su to RTV RS i izdanja Nezavisnih novina iz Banja Luke, poklekle su pod presijom da se priklone određenim interesnim grupama. Da li su to uradile zbog „viših nacionalnih interesa” ili zbog sitnog „šićara”, manje je važno. Ponovo ističem – u tome trajno strada profesija, a publika se izluđuje kreiranom slikom zbivanja i ličnosti.

Prekid rata i prodora Hrvatske vojske i Armije BiH do Banja Luke zaključenjem Dejtonskog mirovnog sporazuma razočarao je kreatore Republike Srpske, koji su do tada uvjeravali narod, onaj koji je ginuo po bojnim poljima, da će dobiti državu. Dejtonskim sporazumom Republika Srpska ostala je u okvirima Bosne i Hercegovine. Logično je da je to proizvelo histeriju i frustracije u postratnom rukovodstvu Republike Srpske i medijima, koji nisu promijenili svoju retoriku neposredno nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Nakon što je, manje-više sanirana infrastruktura, izgrađeni porušeni domovi, vraćena imovina, ali ne i predratni stanovnici, međunarodna zajednica počinje upozoravati da ćemo uskoro biti prepušteni samima sebi i da donacija više neće biti. Početkom novog vijeka počinje i priča o euroatlantskim integracijama, u kojima se mjesto vidi samo za Bosnu i Hercegovinu, a ne pojedine entitete. Vjerujem da su vlasti RS tu prepoznale „opasnost” od smanjenja državotvornosti entiteta, pa čak i njihovog gašenja. Selektivnom primjenom Ustava i ostalih aneksa Dejtonskog mirovnog sporazuma po principu „uzmi samo ono što ti se sviđa”, praćenim znatnim smanjenjem međunarodnog vojnog prisustva i angažmana Visokog predstavnika, BiH je dovedena u situaciju da građani jednog entiteta, pod uslovom da ne pripadaju konstitutivnim manjinama, imaju više prava nego drugi. Do 2006. još se zavrtanjem ruke, uz ambicioznog visokog predstavnika Pedija Ešdauna „u ime države” moglo ponešto uraditi, ali kada je prvi usklik Milorada Dodika o referendumu za otcjepljenje i „omraženoj BiH” prošao, to je otvorilo put za sve opcije. Tada se horski iz Republike Srpske na sve što znači država BiH počelo vikati „Ne” uz objašnjenje „zato što to šteti Republici Srpskoj”, kao da je ova u Paragvaju, a ne u BiH.

* Dodikova, a i retorika drugih političara RS, prilagodila se nacionalističkoj retorici SDS iz vremena kada ju je vodio Radovan Karadžić.

Nacionalistička retorika, preuzeta od SDS-a iz ranih 90-tih, tvrdio je Milorad Dodik, omogućila mu je dolazak na vlast i apsolutnu većinu u RS-u, te poziciju na nivou države, zbog koje niko ništa ne može da uradi bez njegovog pristanka. Nacionalistička retorika bila je krinka za besprizornu pljačku. Skoro ništa nije bilo od obećanih investicija, a 646 miliona eura od prodaje Telekoma RS-a postepeno se „istopilo” u ove četiri godine. Hacijende i vile uobičajeni su dio bosanskohercegovačkog političkog kolorita. Ali tri miliona maraka kredita sinu, uz objašnjenje da je „bolje to nego da bude klošar ili narkoman”, priznaćete, što je mnogo, mnogo je.

* Da li je državnost BiH u ovom trenutku upitna? Šta govori poslednji posjet Josipovića Banjaluci?

Smatram da su dobri državnici iz susjedstva u ovom trenutku veći garanti opstojnosti BiH nego naši vlastodršci. Kada bi još Tadić za partnera u vlasti imao jednu Kosor kao što to ima Josipović, a ne nasljednike Vojislava Šešelja i Slobodana Miloševića, bilo bi jednostavnije. Ipak vjerujem da Tadiću u tom pogledu nedostaje državničke hrabrosti, jer treba podsjetiti na kakve je kritike Josipović naišao kada je izrazio žaljenje u bh.parlamentu zbog hrvatske politike 90-tih godina prošlog vijeka.

Kad je riječ o domaćoj političkoj sceni, pa čak i o zamoru međunarodne zajednice Bosnom, ipak je njena državnost neupitna. Upitno je samo koliko će to biti jaka država i kada.

* Da li je sistem po Dejtonu održiv, odnosno, postoji li alternativa u BiH?

Naravno da postoji alternative. Alternativa je u jačanju međusobnog povjerenja. Ne zaboravite koliko se Milorad Dodik zahvaljivao Harisu Silajdžiću na retorici „100 posto BiH (odnosno BiH bez entiteta) 2006. Sada je bijesan što Boris Tadić, pa i Ivo Josipović, primaju predsjedavajućeg Predsjedništva bez njega! Pošto ja vjerujem da „vuk dlaku mijenja, a ćud nikada” rješenje je u novim ličnostima, koje imaju političke mudrosti i hrabrosti, ali pritom ne mislim na one, koji partnere vide u Miroslavu Miškoviću. Podsjećam da je Zlatko Lagumdžija 2001.godine kao tadašnji predsjedavajući Vijeća ministara oštro kritikovan, zato što je Zorana Đinđića doveo u Sarajevo. Sjećanja na okretanje volova uoči NATO udara na Palama bila su još svježa i zloupotrebljena su na štetu Lagumdžije. Ništa manje kritika nije izazivao Sulejman Tihić zbog „prečestih” pohoda u Beograd. Ipak, izbori 2010. neće ni po čemu biti istorijski. Dan nakon izbora, građani BiH susrešće se sa istim egzistencijalnim problemima, a oni, koji su puno obećavali, susrešće se s najkrupnijim izazovom – ekonomskom krizom i žrtvama, a ne samo beneficijama, na putu do EU.

* Šta očekujete od oktobarskih izbora? Pojavile su se dvije nove snage, SBBBiH Fahrudina Radončića i Naša stranka. Da li mjenjaju dosadašnje odnose na političkoj sceni?

Nesumnjivo je da će lider Saveza za bolju budućnost preuzeti značajan broj glasova tradicionalnog biračkog tijela SDA i Stranke za BiH, mada on ne nudi ništa osim da će graditi tornjeve uz povoljne kredite državnih banaka. Naša stranka će, ukoliko osigura adekvatnu infrastrukturu, dobiti dio glasova SDP-a, što nije dovoljno da uđe u vlast, a pitanje je da li će, ako bude ispunjavala svoja obećanja, pristati na neprincipijelne koalicije lijevih i desnih. Za one koji ne žive ovdje, pretpostavljam da je zabavno pratiti s koliko straha se gleda na pojavu SBB-a i koliko se energije troši na pojašnjavanje „nadolazeće opasnosti od radikalizacije”. Nesporno je da Radončić ima (prije svega medijsku) mašineriju, koja će mu osigurati broj glasova, dovoljan da uđe i u vlast. Logično je da on koristi sve propuste napravljene u proteklih 15 godina kako bi pokazao kako je on dobar, a svi ostali loši. Uostalom, svakoj vlasti je Radončić je davao nesebičnu podršku i nije isključeno da će stari prijatelji, sadašnji neprijatelji, biti ponovo dobri drugovi i partneri u budućnosti. BiH nisu SAD, pa da u svako selo bar jednom godišnje ne možete doći. Zato će i predstojeći izbori biti odraz onoga koliko su lokalnih puteva, škola, vodovoda i kuća vlasti napravile i šta su uradile za obične bh. domaćine i domaćice. Nesporan je značaj onoga šta će reći lokalni imami i sveštenici. Ali to je već poznata stvar. Ne može se puno očekivati u zemlji u kojoj svaki četvrti adolescent  ide u srednju školu.  Žarka Radoja (E-novine)