Kliker.info

Piše : Duška Jurišić (BH Dani)

Do tada nam je to bio najgori dan. "U tadašnju vojnu bolnicu ranjenici nisu mogli da budu primani zbog poznate situacije. Još smo imali lijekove, jer je to bio tek prvi mjesec rata. Pošto je struja dolazila pa nestajala, nama su ti ranjeni ljudi pričali šta se dešava. Mi smo tada prvi put imali ranjavanje ranjenika. Imali smo operisanog čovjeka koji je ponovo ranjen u intenzivnoj njezi. Prostorija u koju smo primali ranjenike se tresla da ste imali utisak da je granata udarila na metar, dva od nas. Nismo mi tad još ni znali. Mi smo mislili da je to najgori dan u životu koji postoji. Tek smo kasnije vidjeli da postoje dani koji su teži, da se događaju masakri na ulicama, kad primite 150 ranjenih ljudi za sedam, osam minuta. Do tada nam je to bio najgori dan. A u stvari to je bio početak jednog teškog i ružnog vremena", govorio je dr. Ismet Gavrankapetanović, ratni hirurg, za kantonalnu Televiziju Sarajevo u jednom od brojnih svjedočenja u postratnim godinama.

Vojnički precizno Jovan Divjak u svojoj knjizi "Borba za istinu i pravdu" najgori dan do tada opisuje kao Opći napad. "U 4.30 počela je artiljerijska priprema i trajala je dva sata. Za to vrijeme gađani su civilni objekti u gradskim općinama Centar, Stari Grad, Novo Sarajevo, Novi Grad – Vijećnica, zgrada Predsjedništva, Higijenski zavod, Stara centrala "Vaso Miskin Crni", Žica, TV predajnik Hum, TV Sarajevo, Nedžarići…" U Domu armije specijalci iz Niša, u zgradi sa čuvenim grafitom "Ovo je Srbija" i kontragrafitom "Budalo, ovo je pošta" – sabotaža ili diverzija zbog koje je prekinuto 60 hiljada telefonskih linija do kraja rata. Iz kasarni u gradu i Vojne bolnice, u kojoj se također nalaze specijalci iz Niša i snajperisti – puščana i mitraljeska vatra.

Objašnjava Divjak kako se od Općeg napada oklopno mehanizovanih jedinica, na pravcima Nedžarići – zgrada Televizije, Lukavica – Vraca – Jevrejsko groblje, Lukavica – Vraca – Zagrebačka – Skenderija, grad odbranio priručnim protivtenkovskim sredstvima i pt ježevima. "Eto, bratija krenula na svadbu bez…", navodi Divjak.

Do tada je nama u Sarajevu 2. maj 1992. zaista bio najgori dan. Do tada su novinari Radio Sarajeva imali skoro svakodnevnu takozvanu četvorožičnu vezu sa dojučerašnjim kolegama, koji su prve aprilske dane dočekali na Palama. Od 2. maja s Pala od ‘kolega’ više niko nije zvao, bar ne četvorožičnom. A raznih priča se tu moglo čuti u aprilu, kada se vjerovalo da se na tasovima vage u priličnoj ravnoteži nalaze rat i mir. Bar u Sarajevu. U toj komunikaciji četverožičnom požalila se kolegica s Pala kako joj je "ponestalo gaća". Rekli su im da će "to potrajati samo nekoliko dana", pa nije ponijela dovoljno. Dan uoči do tada najgoreg dana Risto Đogo je s Pala telefonom nazvao jednog kolegu "prijateljski" mu preporučivši da s porodicom napusti grad. Nije ga poslušao, jer se u suprotnom ova zlokobna poruka nije mogla prepričavati do tada najgoreg dana u RTV domu, građevini od betona i čelika, čijim projektantima je uoči Olimpijade ‘84. rečeno da je napraviti moraju sigurnom za slučaj ‘agresije na Jugoslaviju’.

Priznajem – o događajima 2. maja mogu svjedočiti samo kao građanka, koja je na pola 10-kilometarskog puta od kuće do RTV doma morala zastati, jer se od tenkovske i ine paljbe nije moglo dalje. Na posao sam se uspjela probiti tek u zoru. Šefovi na radiju su tražili da zbog sopstvene sigurnosti izvještavamo samo sa mjesta na kojima smo se zatekli o onome što vidimo, čemu svojim očima i ušima svjedočimo. Nisam spašavala predsjednika. Nisam sjedila ni u Predsjedništvu, ni u nekoj od komandi. Nisam čak ni kao Emilija Obradović spašavala ranjenike. Tog dana ona ih je primila 50, od kojih su, precizno se sjeća sestra Emilija, zadržali 28. Njena petogodišnja kćerka bila je u stanu samo 200 metara od Kliničkog centra. Pomisao da nije znala da li joj je dijete živo, natjerala je sestri Emiliji suze u oči i mnogo godina poslije.

Divjak je vjerovatno u pravu – vojnički gledano 2.5.1992. je najznačajniji dan u odbrani Sarajeva i najveći vojnički uspjeh. Ali u poslijeratnih 17 godina najveći vojnički uspjeh pretvoren je u najveći poslijeratni poraz, što potvrđuju njegovo – Divjakovo, te hapšenje Ejupa Ganića, nastavak istrage u Srbiji za Dobrovoljačku, neprestana političko-medijska kampanja iz RS-a od koje se ledi krv u žilama na isti način kao i od pomisli da je tog 2. maja 1992. godine Sarajevo bez šačice ljudi sa priručnim zoljama moglo postati Srebrenica. Sve žrtve tog 2. maja, nestanci struje, prekid telefonskih veza, skrivanje u skloništima, pretrpljeni strah dobilo je isti nazivnik. Cijelo Sarajevo se tog 2. i 3.maja svelo na jednu ulicu – Dobrovoljačku.

Nema i ne može biti opravdavanja jednog drugim zločinima, ma koliko oni nemjerljivo veliki bili. Tužilaštvo BiH učinilo je veliku nepravdu svim tadašnjim građanima Sarajeva – prvo odugovlačenjem istrage o zbivanjima u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992, a onda traljavim krajem bez kraja, kojim se istraga obustavlja protiv 14 osoba, ali ostaje otvorena za neke druge.

Ipak, ne manje važno od toga je odgovor onih kojih predstavljaju građane i javnost Sarajeva i koji su uvijek pogrešni ili nespretni. Podsjetimo, prije dvije godine gradonačelnik je od policije tražio zabranu skupa u Dobrovoljačkoj. Nije ju dobio. Neki su priželjkivali i najavljivali incidente, međutim zahvaljujući, između ostalog, jakom policijskom obezbjeđenju, do toga nije došlo. Isti scenario ponavlja se i ove godine. Prije toga su kao uvertira stigle izjave kako je u ratu više Srba poginulo u saobraćajnim nesrećama nego u ratnim dejstvima, te oprečne izjave kako Dodika treba spriječiti kao što je trebalo spriječiti Hitlera, a samo dan poslije od istog autora kako je riječ o beznačajnoj faci. Doprinoseći histeriji oko 3. maja, zvanično i ono javno Sarajevo kao da je zaboravilo da postoji drugi. I da je to bio najgori dan. Do tada.