Kliker.info

Piše : Duška Jurišić (BH Dani)

Promocija filma o Nedjeljku Galiću, koji je spasio stotine Bošnjaka iz logora HVO-a, održana je u ponedjeljak u Ljubuškom, i to u gradskoj vijećnici uprkos zahtjevima da se zabrani njegovo prikazivanje. Od osam lokalnih udruga, uglavnom proisteklih iz Domovinskog rata, tek sam jedno pronašla o njihovim prijašnjim aktivnostima. Riječ je o prosvjedu da se zaštite sirijska djeca od Asadovog diktatorskog režima u skladu s međunarodnim konvencijama o zaštiti djece i ljudskim pravima. Dosljedne su udruge. One se i 22 godine nakon ukidanja jednostranačja i prvih demokratskih izbora i 32 godine od kad Josipa Broza nema među nama bore protiv njegovih sljedbenika. A takav je bio Nedjeljko Galić. Mogla bih u prilog njihovoj tezi kako je Nedjeljkov “jedini adut bilo prezime koje je nosila nekolicina partizana iz Bijače” kazati da se partizan Jure Galić, lider SUBNOAR-a, po ličnom javnom priznanju, i u postratnim godinama žestoko obračunavao s kolaboracionistima i svima onima koji su mirisali na to kao tužilac u mostarskom okrugu.

 Moguće je da je njegov mlađi srodnik Nedjeljko tu i tamo cinkario kojeg svećenika zbog grba sa šahovnicom na crkvenim svijećama. Uostalom, ne krije Nedjeljkova supruga Štefica kako je, nakon što su se po Hercegovini počele vezati hrvatske i muslimanske zastave, te svirati hrvatska himna, da je on, Nedjeljko, kazao “Štefice, biće krvi”. Nesporno je da je Nedjeljkova fotografska radnja nosila naziv “88” po broju godina koliko je imao Tito kada je umro. Može se tu, kao što je učinio autor komentara na portalu Poskok.info doskočiti i zbog toga što je Nedjeljko “odabrao partizansko ime Neđo”, te okitio radnju slikama što “Njegovim što Marksovim, Engelsovim i Lenjinovim”. Sve bi to bilo zaboravljeno da je kad-tad Nedjeljko shvatio kao, naprimjer Dragan Čović, i zauzeo pravu stranu odrekavši se svog ćiriličnog potpisa ili još bolje kao Ivo Miro Jović, koji je nakon demokratskih promjena, odmah priznao kako je bio doušnik državne bezbjednosti.

Nedjeljkova komunistička prošlost bila je glavni argument osam lokalnih nevladinih udruga da zavape da Općinsko vijeće i načelnik Ljubuškog zabrane prikazivanje ovog filma, koji prema njihovom obrazloženju “potiče mržnju i unosi nemir među lokalno stanovništvo”. Niko od njih nije imao hrabrosti reći da li je glavni Nedjeljkov “grijeh” što je spašavao Bošnjake iz logora smrti i na taj način “izdao hrvatsku stvar”, a ne zato što je obožavao hrvatskog, inače najvećeg sina naših naroda. A da stvar bude gora autorica filma je Unuka. Svetlani Broz, kao i mnogim drugima iz nevladinog sektora, svašta se može prigovoriti, pa i prihvatiti opaska dobronamjernih lokalnih analitičara kako je skandal u Ljubuškom bio besplatna reklama, prilika za sticanje izgubljene medijske pažnje i pokoju novu donaciju u vrijeme opće oseke stranih finansijera zamorenih postratnim bosanskohercegovačkim statusom quo. Nesporna je činjenica da je gospođa Broz strpljivo i veoma dugo, znajući po kako osjetljivom terenu se kreće, tiho sakupljala svjedočenja o dobrim ljudima u vremenu zla. Ništa Brozovu nije sprečavalo da na drugačiji način, prije svega političkim angažmanom, stekne puno veće beneficije, bar u “dijelu Federacije pod bošnjačkom kontrolom”.

Bit je ipak na posve drugoj strani. Nikakvi schindleri i njihove liste dežurnoj političkoj nomenklaturi još uvijek ne trebaju. Oni su davno postavili matricu mržnje u kojoj mjesta nema za galiće, aleksiće, merdžaniće. Trebalo je prvo da se Helsinški komitet i antimiloševićevska opozicija u Srbiji sjeti, da bi takvo ili slično priznanje vlasti ovaj hrabri Trebinjac, kojeg su na smrt prebili zato što je štitio komšiju “druge vjere”, dobio u Bosni i Hercegovini. Nije dugo za njega mjesta bilo ni u Federaciji. Trebalo je sačuvati jedinstvo u stavu “svi su oni isti”. A kada je dobio dužnu pažnju, njegovo ime i djelo eksploatisano je do te mjere u svim prilikama i neprilikama da bi se izazvao kontraefekt u “manjem entitetu” i ponovo došlo do istog ili sličnog zaključka da svako pravilo ima svoje izuzetke. Za razliku od Aleksića, o Jasminu Merdžaniću se šuti. Ovaj hrabri ljekar spasio je ranjenog vojnika HVO-a lično ga prebacujući u bolnicu u Kiseljaku u vrijeme kada su postojale rampe i sukob između HVO-a i Armije BiH tek bijaše formalno okončan. Jer u suprotnom ne bi se njegove kosti do danas tražile. A traži ih samo porodica. Njegovo ime i hrabri čin niko ne spominje.

Po Galićima se u Ljubuškom dugo ništa neće zvati. Znao je to i Nedjeljko. Zato je u svojoj oporuci, nakon što je bolest uzela maha, zatražio da ga sahrane u Sutini u Mostaru. Prezir je živ mogao podnijeti, zato se u Ljubuški uostalom i vratio s porodicom iz Češke nakon završetka rata. Ali mrtav tamo nije želio biti.

Ipak samo dvije godine nakon smrti prikazan je usred Ljubuškog film o njegovom herojskom djelu. Načelnik nije podlegao pritiscima i zabranio je prikazivanje što je dobar početak imajući u vidu da je Paddy Ashdown davno napustio Bosnu. I Hercegovinu. I Nedjeljko i Jasmin i Srđan i mnogi drugi nisu bili ni dobri Bošnjaci, ni Hrvati, ni Srbi, ni Jugosloveni. Njihova djela nemaju nikakav ideološki (komunistički) predznak. Oni su samo bili ljudi.