Kliker.info

Piše : Duška Jurišić (BH Dani)

Ni slutio nije Bashar El-Asad da će biti povod za haos u Bosni i Hercegovini. A glavni uzrok, znamo već dugo, zove se Milorad Dodik.Trag je tek malo zameten krajem maja ove godine kada je SDP raskinuo koaliciju sa SDA. Ali sjetićemo se (a kako se ne bismo toga sjetili) kako je Dodik tražio od Zlatka Lagumdžije da izbaci SDA iz šestorke, jer ne želi glasati za državni budžet.Kriv je Milorad Dodik što je odmah nakon oktobarskih izbora prigrlio odbačenog Dragana Čovića, njegov HDZ BiH i onaj drugi. Nije se trebao petljati sa njima, kad su SDP, SDA, HSP i Narodna stranka Radom za boljitak činili tako idiličnu Platformu.Dodik je kriv što predsjedavajući Vijeća ministara BiH nije izabran početkom ljeta 2011, kada je izjavljivao kako Slavo Kukić može biti predsjedavajući “svojoj mami i tati”.

Kriv je Dodik, posvjedočiće opozicija u Republici Srpskoj, što je odustao od mjesta ministra vanjskih poslova i dao ga Zlatku Lagumdžiji, te zato što je od četiri dobio tri ministarstva u Vijeću ministara BiH.Mada kaže da nije čovjek mržnje, Dodik ne voli Bosnu, a voli Republiku Srpsku.Dodik je kriv što nas stalno plaši referendumima, koje ne održava.Nepresušna lista je krivice Milorada Dodika. Teško bi tu sliku u optužnici za sve što ne valja u Bosni i Hercegovini popravila i izjava, odnosno priznanje, jer to se je li očekuje, za genocid u Srebrenici. Jer kao što piše Faruk Šehić u tekstu koji možete pročitati u ovom broju Dana, nema tu ni zaborava ni oprosta. I ko uopšte može da pomisli da ga može biti? Prošlost je naš najbolji izgovor da ništa ne radimo za budućnost.

Ipak u jednom Milorad Dodik nije u krivu, a to je da Bosnu i Hercegovinu ne može spasiti međunarodna zajednica. Mi smo, takvi kakvi jesmo, isključivi, osuđeni na (dugo)trajno međusobno nepovjerenje, u kojem su nam interesi SAD-a, Evropske unije, Rusije bitniji od nas samih. Kad je riječ o vanjskoj politici, da se ne zavaravamo, Bosna i Hercegovina nije vlasnik svojih odluka. Dokument, usvojen u Generalnoj skupštini UN-a, koji je sastavila Saudijska Arabija, nije obvezujući na isti način kao i rezolucije donijete u Vijeću sigurnosti. Već sada se špekulira da bi se na temelju ove Rezolucije mogle Siriji uvesti nove sankcije. Dokument upozorava Siriju da ne smije koristiti hemijsko i biološko oružje, poziva predsjednika Assada da siđe s vlasti i kontrolu preda tranzicijskoj vladi, te da se zaustavi angažman vojske protiv pobunjenika. Rusija smatra Rezoluciju pristrasnom i neuravnoteženom, jer se ne spominje opozicija, koja bi “morala biti odgovorna za prekid nasilja u zemlji”.

133 države su glasale “za”, 12 ih je bilo “protiv”, dok su 33 odlučile apstinirati od glasanja. Protiv rezolucije su bile Bjelorusija, Bolivija, Kina, Kuba, Sjeverna Koreja, Iran, Mijanmar, Nikaragva, Rusija, Sirija, Venezuela i Zimbabve.I ne bi glas Nebojše Radmanovića protiv Rezolucije značio svrstavanje Bosne i Hercegovine uz Bjelorusiju, Kubu, Sjevernu Koreju, itd, što mu spočitava Lagumdžija. Nepisano je pravilo – kada stav nije usuglašen, BiH je na međunarodnoj sceni suzdržana. Bosanskohercegovački glas “za” Rezoluciju, kao što se vidi iz rezultata glasanja, daleko od toga da je bio presudan u ovom slučaju. Ništa presudno on neće značiti za Siriju. Neće on značiti ništa presudno ni za unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini u odnosu na ono što imamo u proteklih 17 godina.

Nije prvi put da se u Parlamentarnoj skupštini traži ostavka ministra vanjskih poslova. Prije pet godina ostavku Svena Alkalaja zatražio je SDP zbog njegovog dvojnog državljanstva, a predstavnici iz Republike Srpske bili su spremni da je podrže.  Prije toga njegovu smjenu zatražio je Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara, rekorder u broju promijenjenih stranačkih dresova, trenutno na dužem stažu u SNSD-u. Naime Alkalaj, gospodin s dvojnim državljanstvom (BiH i Hrvatske) je zatražio raskidanje sporazuma sa Srbijom, upravo o dvojnom državljanstvu, te se usprotivio otvaranju predstavništva Vlade RS-a u Bruxellesu. Alkalaja je, gle čuda, spasilo entitetsko glasanje (isto ono protiv kojeg imamo sve, ali ništa efikasno), a otvaranje predstavništava Vlade RS-a po bijelom svijetu nije spriječio.U amplitudama, politička kriza je konstanta od 1996. Od 2006. visoki predstavnici u BiH snažno su zamahivali batinom, Bruxelles i Washington su aplaudirali nametnutim zakonima i reformama, narodi su bili bar prividno sretni neutralnim rješenjima za izgled valute, registarskih tablica, zastavu, himnu bez teksta, oružanim snagama sa tri nacionalna puka, upravom za indirektno oporezivanje. Bez obzira na sudar suprotnosti Harisa Silajdžića sa 100 odsto BiH i Dodika sa 49 odsto, preživjele su se te četiri burne godine sa Vijećem ministara, koje je bar postojalo. Silajdžić je izgubio izbore, jer nije realizovao obećanje o BiH bez entiteta, odnosno Republike Srpske.

Sviđalo se to nekom ili ne, Milorad Dodik je u tom periodu, ali i u protekle dvije godine bez Stranke za BiH, dodatno ojačao pozicije Republike Srpske iskoristivši gužvu u Federaciji. Na potpuno bespredmetnoj buci, u kojoj je Lagumdžijina eventualna smjena nebitna, ali blokada države veoma bitna, samo će profitirati svi izborni pretendenti. A nama će konačno laknuti. Kada se sve do te mjere zakomplikovalo u Federaciji, viknuo je Dodik. Hvala mu. Imamo koga da krivimo.Samo u jednom je Dodik u pravu: međunarodna zajednica neće spasiti Bosnu i Hercegovinu. Tu i tamo će je koristiti za sopstvena potkusurivanja, ali to što je kriza u Federaciji ili što Dodik najavljuje blokadu državnih institucija, apsolutno ih ne zanima dok god ovdje vlada primirje. Bosna i Hercegovina će još dugo egzistirati na klimavim nogama uz ogroman stepen nepovjerenja, neuvažavanja drugačijeg mišljenja, isključivosti. Teren u narodnim masama zato treba spremati za mukotrpno, dugotrajno i strpljivo traženje zajedničkih rješenja, dok se nadvijaju mračne sjene, koje nude i više od 100 odsto u tri i više dijelova.