Kliker.info

Piše : Duška Jurišić (Bh Dani)

Rijetko smo se sretale. Nismo se družile. Čak ni iste teme nismo obrađivale. Ali način kako ju je Fahrudin Radončić odstrijelio u svojoj novini tog ljetnog dana 2009. godine nije mi dao mira. Za razliku od dušebrižnika o kojima će mi ona pričati kasnije koji su zvali i davali podršku, bila sam uvjerena da podhitno nešto treba preduzeti. “Hoćeš li napisati komentar o napadu na Dženanu Karup-Druško?”, upitala sam SMS-om Senada Avdića. U to vrijeme sam obavljala dužnost urednice Informativnog programa FTV-a sa koje sam pet mjeseci poslije smijenjena jer sam radončićima zasmetala.

Senad Avdić se na FTV-u pojavio u tačno u zakazano vrijeme te subote 1. augusta 2009. i gledateljstvu Federalne televizije saopštio sljedeće: “Na nišanu, odnosno pod tupim nožem Avazovih kasapina, našli su se kolege iz Dana, urednik Senad Pećanin i novinarka Dženana Karup-Druško… Taj tekst, koji kako rekoh, nije novinski članak, nego hrpetina zbrdozdoljenih najprimitivnijih uvreda, kočijaških verbalnih kandžijanja, vulgarnih podmetanja, po mom sudu je apsolutno najteži i najužasniji napad na ovdašnje medije i na ovdašnje novinare posljednjih godina. Puno pogubniji, dalekosežno razorniji od prijetnji i fizičkih napada političkih kabadahija, nedodirljivih vjerskih autoriteta.” I nismo ni Dženana, ni Avdić, kvalificiran u Avazu kao “fašista” i “silovatelj”, ni Vildana Selimbegović, po Radončiću “klozetska krpa”, ni ja “bjelkinja” koja “proganja Bošnjake”… ni mnogi drugi, tužili Radončića. Ali jeste on nas, pa smo se na optuženičkoj klupi trebali naći i Avdić kao autor, i Vildana i ja zato što smo Avdićev tekst objavile.

Radončić ovih dana užurbano šalje dopise na adrese svih stranih ambasada i predstavništava hvaleći se (nepravomoćnim) presudama “u svoju korist”. Sud Gorana Salihovića je, istina, bio vrlo efikasan, posebno ove i protekle godine u utvrđivanju duševnih boli i nematerijalne štete Fahrudina Radončića, dakle u periodu kada je ovaj gradio političku karijeru. Tome u prilog ide činjenica da je nepravomoćno riješio čak 12 slučajeva Radončićevih duševnih boli u samo pet mjeseci ove i 16 tokom 2011. godine.

Nije Radončić nikada tužio, naprimjer Charlesa Englisha, bivšeg američkog ambasadora, čiji izvještaj iz depeše upućene State Departmentu, a koju je krajem 2010. objavio WikiLeaks, danas djeluje kao predskazanje. “Radončićeva reputacija upetljanog u upitne poslove s partnerima iz političkog spektra, kombinirana sa snažnom željom da utječe na pravosuđe kako bi izbjegao procesuiranje zbog korupcije, sugerira kako će tražiti političke saveznike za projekte od lične koristi radije nego partnere na ideološkoj i etničkoj osnovi”, pisalo je u depeši. “Radončić je, široko je rasprostranjeno mišljenje, upleten u korupciju, a najjočitiji je primjer njegova uloga u skandalu s Razvojnom bankom Federacije BiH. Također mediji su nedavno izvijestili o navodnoj Radončićevoj vezi s međunarodnim dilerom droge Keljmendijem, što je rezultiralo ogromnim napadom sa stranica Avaza na policijske dužnosnike koji su radili na slučaju. Također osoblje Ureda visokog predstavnika nedavno je povezalo Radončića s međunarodnim peračima novca. Ovaj navod, koji je procurio do medija, iskra je koja je buknula u kampanju protiv prvog zamjenika visokog predstavnika (Raffija Gregoriana), uposlenika State Departmenta, što na neki način potkopava Radončićeve tvrdnje da će jedan od njegovih prioriteta biti saradnja s međunarodnom zajednicom”, pisalo je u depeši.

Charles English je analizirao potom kako je došlo do formiranja nove stranke u septembru 2009. objašnjavajući kako je to bilo pravo vrijeme da uđe u politiku s obzirom da “drugi mediji pišu kako Radončićev posao opada, a najbliži rival, Oslobođenje, rapidno stiže Avaz prodajom”. “Radončić je otvoreno prenosio reisov povik protiv islamofobije, a posljednji slučaj je napad na bivšu glavnu i odgovornu urednicu Federalne televizije Dušku Jurišić, koja je izvještavala o Radončićevoj ulozi u skandalu s Razvojnom bankom Federacije BiH. Radončić je izjavio da ’ne možemo dozvoliti osobama koje nisu muslimani da budu urednici u našoj Islamskoj zajednici’.” English je nadalje objasnio kako Radončić najviše ratuje sa SDA, ali najduži animozitet ima prema SDP-u, odnosno Zlatku Lagumdžiji i spomenuo je kako se Radončić pohvalio dvosatnim susretom sa Lagumdžijom, tokom kojeg su razgovarali o potencijalnim postizbornim koalicijama. Na koncu English je istakao da “koliko god odvratno” to bilo zbog svojih “komparativnih prednosti” (nema neslaganja s liderima u RS-u) i “pragmatičnog pristupa pitanjima ekonomskog razvoja i ustavnih reformi”, Radončićevo priključenje vladajućoj koaliciji “možda bi kratkoročno gledano mogla doprinijeti mirnoj situaciji u BiH”.

Dvije i po godine nakon ove depeše Naser Keljmendi dospio je na američku crnu listu, blokirana mu je imovina i onemogućen pristup u SAD-u, a Keljmendijev poslovni partner u sumnjivim poslovima Fahrudin Radončić, ma koliko to odvratno zvučalo, što bi rekao ambasador English, je kandidat za ministra sigurnosti BiH. Kandidat ima samo jedan “sitan” problem: da li je panika tolika da se spas mora tražiti u fotelji ministra sigurnosti po cijenu odricanja vlasništva nad Avazom? O tome nekom drugom prilikom. Nema razloga otkrivati sve karte.