Kliker.info

Piše : Duška Jurišić (BH Dani)

Nismo krivi mi. Krivi su Amerikanci. Oni nisu intervenisali kad je trebalo. Krivi su Amerikanci, jer su organizovali Dayton. Krivi su Amerikanci, što nisu ukinuli Republiku Srpsku. Krivi su Amerikanci što su napali Srbiju, proglasili nezavisnost Kosova, pa sada Dodik poziva kosovske Srbe da se dosele u RS i dijeli im zemlju. Nismo krivi mi, što su nam tokom rata slali strane plaćenike. Hrvati ih puštali. I Tuđman. Namjerno. Da svi vide kako Alija pravi muslimansku državu.

Kriva sam, jer sam ljuta na Mevlida. Usred njegove rafalne paljbe, nazvala me kćerka. Pitam je: “Gdje si?” Ona kaže: “Pred školom.” Kažem joj: “Trči kući, zaključaj se i nigdje ne izlazi.” Prije dva mjeseca dobila sam najznačajnije priznanje u životu. Uručili su mi ga, kao i Arijani Saračević-Helać i Radetu Trbojeviću, borci vogošćanskih odreda, pripadnici Prve slavne motorizovane brigade Armije RBiH, ona nekolicina što je slučajno preživjela braneći Ugorsko, Menjak, Barice, Hotonj, Žuč. I dok sam s lica mjesta, krajem 1992. i početkom 1993. slala izvještaje, nije bilo dana u kojem nisu ginuli na prvim linijama odbrane. Zbog njih sam s gorčinom odbacivala podsmijeh raznih huskića (to je onaj tip čiji kafanski jarani, koji i dalje umišljaju da su novinari, ovih dana provode “istražne radnje” po Konjicu o vrsnoj ratnoj reporterki Borki Rudić), koji su objašnjavali kako Armija RBiH nije moja armija, te da ako ja to želim – mogu mi otkaz odmah potpisati, da idem kada i gdje hoću.

I zato su krivi Amerikanci. Trebali su me zadržati, a ne pustiti da se danima iz Amerike probijam kroz Hrvatsku i Hercegovinu, pa preko Igmana (s Mehmedom Halilovićem i Zoranom Pirolićem) pješice uz prigodnu paljbu do slobodarske Hrasnice. Amerikanci su krivi što su mene, kolegu iz Zenice, te ekipu američke televizije NBC zadržali u septembru 1995. pripadnici odreda El-Mudžahid. Amerikanci su krivi što smo htjeli napraviti reportažu o spaljenom selu u podnožju Ozrena, u koje su se Bošnjaci željeli vratiti odmah nakon oslobađanja. Neki minijaturni stranac, dječijeg lica i tanušne neuredne brade, ispitivao nas je dok su braća držala blindirani automobil opkoljen, ne dajući nam satima da maknemo. Stranac manji od puške koju nam je gurao u lice, pitao je prvo kamermana šta je po nacionalnosti. Nijemac, začulo se. Stranac je rekao na lošem b/h/s-u: “Nije dobro. Njemačka pomaže samo Hrvatima. Ništa niste uradili za moju braću Muslimane.” Onda je novinara upitao za porijeklo. Nakon što je ovaj priznao da je iz SAD-a, stranac je s gnjevom konstatovao kako je Clinton zakasnio i dozvolio pokolj muslimana (Amerikanci su krivi, zar ne?). Na redu je bio producent. Kad je nesretnik rekao da je iz Velike Britanije, uslijedila je salva uvreda zbog “velikosrpske engleske” politike. Nakon toga, upitao je mog kamermana šta je. Rekao je – musliman. I ja sam, naravno, rekla da sam muslimanka. “Lažeš, lažeš”, vikao je stranac: “Ti, Hrvat!” Laknulo mi je. Vozača nisu ništa pitali, a i njegova nacija i vjera su problematične kao i moja, međutim on je sve vrijeme govorio inšallah, tobe jarabi, elhamdulillah da ga nisu ni pitali, sigurni da je musliman. U to je nastala tišina. Čekao se Emir. Nakon njegovog dolaska, samo sam čula kako nam sve treba oduzeti. Nisam vjerovala da su nam životi ugroženi dok nisu zalupili vrata od auta, okružili nas lupajući puškama po haubi i krovu, uz usklike na arapskom, od kojih sam jedino uspjela razaznati tekbir i Allahuekber.

I tek tada sam shvatila da smo u zamci. Nade sam ipak polagala u Komandu 3. korpusa Armije BiH. Ne znam tačno koliko je sve to trajalo, no u jednom se času začulo zaustavljanje automobila. Vrata naših kola su se otvorila. Ukazao se oficir Armije BiH. Pitao je: “Duška, šta vi radite ovdje?!?” Objasnila sam šta smo namjeravali snimati i pokazala odobrenja Press centra Armije BiH. Otišao je do emira El-Mudžahida, počeo se raspravljati, a poslije 20-tak minuta se vratio, kazao da će sve biti u redu, ali da on mora nastaviti dalje. Ja sam mu rekla da nas ne ostavlja. On je kazao: “Vjerujte mi. Uskoro idete prema Komandi 3. korpusa. Pravo kod Mahmuljina. On će se izviniti za ovaj incident.” I zaista, brzo smo pušteni. Vratili smo se u Zenicu i poslušno otišli do Komande 3. korpusa. Rekli su nam da čekamo u autu. Vidjela sam Mahmuljina kako dolazi i ulazi u zgradu. 10-tak minuta kasnije, prišao nam je jedan vojnik i rekao da slobodno idemo. Američki novinar, čovjek s iskustvom skoro svih svjetskih ratišta, kazao mi je: “Duška, molim te, o ovome nikome ni riječi.”

Nismo uspjeli ni da uđemo u sarajevsku kancelariju NBC-a zazvonio je telefon. Zvao je Senad Avdić. Znao je skoro sve. Ja sam se držala obećanja. On je insistirao da se njegova mlada, talentovana kolegica sastane s američkim novinarom. Nakon što je ovaj izvrdao reći šta se dogodilo, Avdić je ljutito nazvao i rekao da će on priču ipak objaviti. I objavio je. Uslijedio je poziv iz Predsjedništva BiH. Primio nas je savjetnik. Nije se izvinio. Krivi su Amerikanci. I ja sam kriva, šta zabadam nos tamo gdje mi nije mjesto. Potom je stigao poziv iz Press centra Armije BiH i informativni razgovor s čovjekom, koji se nije htio ni predstaviti. U mučnom saslušanju, u kome sam uz Amerikance postala krivac što “ometam oslobodilačke akcije”, saznala sam da su im “poznate sve moje izjave sa sastanaka urednika i novinara u desku RTV BiH”?! Između ostalog, spomenuo je moje protivljenje objavljivanju integralnog snimka postrojavanja VII muslimanske brigade, kojem uz tekbir i Allahuekber prisustvuje komandant Armije BiH general Rasim Delić. Mada je od 11-minutnog materijala za Dnevnik priređena samo prigodna izjava generala Delića, reditelj dnevnika je pod prijetnjom cenzora iz press centra “puštaj ili te mobilišem”, emitirao cijeli materijal. Samo pola sata poslije Risto Đogo ga je na SRNI reemitirao. Da, za sve su krivi Amerikanci, jer Mevlid nije Mevlid. On je sigurno Joe. Kad je počeo rat na prostoru bivše Jugoslavije Mevlid-Joe imao je samo tri godine. Dogodilo se ono što je najavio Rešid Hafizović. Oni su došli po našu djecu.