hamburger-icon

Kliker.info

Duška Jurišić : Budale i opsada

Duška Jurišić : Budale i opsada

08 Aprila
16:41 2012

Piše : Duška Jurišić (BH Bani)

Ovih dana u Sarajevu je otvoreno takmičenje ko je prije znao da se tenkovi, višecjevni bacači raketa, haubice, minobacači s popriličnim rezervama hrane raspoređuju oko Sarajeva 1992., odnosno 1991. godine. Godinama slušamo izjave da su budale oni koji nisu znali da će u Bosni biti rat, opsada gradova, etničko čišćenje, logori i genocid.

U ljeto 2006. godine Hakija Topić i ja smo iz Bejruta izvještavali o ratu u Libanu. Bio je to pravi izraelski blitzkrieg. Osim što su bjesomučno avionskim bombama od 500 i 1.000 kilograma rušili južni dio Bejruta, naseljen šiitskim stanovništvom, strateški cilj je bio 25 kilometara ući u libansku teritoriju i povući se – nikad. Nisu uspjeli. Ovo je prva pobjeda “druge” strane u arapsko-izraelskom sukobu. Hezbolah je do koljena potukao Izraelce. Libanci su slavili mir na ulicama Bejruta. Bila sam beskrajno ljubomorna, jer slavlja kod nas nije bilo 21. novembra 1995. nakon što je potpisan Mirovni sporazum u Daytonu. Godine poslije pokazaće da bar nismo ispali budale što nismo slavili takav mir. Nakon što sam se vratila iz “tuđeg” rata i mira, otac mi je rekao da je sreo poznanika, uposlenika televizije, koji mu kazao “kakva je budala ona tvoja kćer, malo joj bio jedan rat”. Još da je znao da su dnevnice u to vrijeme za Liban bile 40 KM, iste kao da boravite u nekom mjestu u Bosni i Hercegovini, a bar 10 puta manje u odnosu na brojne strane reportere, fotografe, kamermane koji su se ovih dana okupili u Sarajevu kako bi obilježili 20 godina od početka opsade Sarajeva.

Promijenilo se ratno Sarajevo. Ne trebaju im panciri i blindirana auta. Radovala sam se u tim ratnim danima što su pokojeg zabrinutog, izgladnjelog kolegu počastili Marlborom ili čašom vina na gladan stomak. Nakon što bi im nabrzinu napravio neku uslugicu radi razmjene u “dobrima”, dolazio bi bar čio i vedar da radi televizijski dnevnik, koji se emitovao na jedni mogući način – na radiju. Ambiciju stranih kolega da se proslave na ratnim izvještajima, pa ako hoćete i avanturizam poštujem, ali ne zbog istine koju su prenijeli u svijet. Trebalo je imati hrabrosti i doći u ratnu zonu bez obzira što su se iz nje uvijek mogli povući, jer to nije bio “njihov rat”. Nije to bio rat ni Kurta Schorka, koji će nekoliko godina poslije poginuti u Sierra Leoneu.

Opisuje borac i komandant u Armiji RBiH Ibrahim Dervišević kako mu 1991. na pamet nije palo da prihvati ponudu da ostane u “stranoj” Sloveniji i izvuče familiju. “Znao sam da branimo gole živote, porodice, domove, državu”, kaže Dervišević, koji je opkladu izgubio od kolege iz bivše JNA tvrdeći da nijedan “Musliman neće ostati uz Miloševićevu politiku”, a kolega je predviđao da će “režiser Emir Kusturica stati uz Miloševića”.

Uostalom, zašto bi rat u Sarajevu bio rat Harisa Pašovića, pa se kad su počeli napadi na Sarajevo probio do svog rodnog grada, a mogao je da uživa sve blagodeti poput Emira Kusturice? Nije čak morao ni to. Nije morao ni ime da promijeni, naprimjer, u Lazar. Mogao je jednostavno da se pridruži Borki Pavićević i drugim aktivistima antiratnog pokreta. Bilo bi tu pritisaka i teških uvreda, raditi ne bi mogao kao što nisu mogli Pavićevićka, Mirjana Karanović, Miki Manojlović, ali mu ne bi pucalo oko glave. I opet bi bio patriota bez obzira na daljinski.

U kontekstu “budala” spočitavali su mi i da sam neodgovorna majka, jer je mojoj kćerki u vrijeme kad sam bila u Bejrutu bilo osam godina. Je li to znači da su sve sarajevske majke koje su sa djecom ostale u Sarajevu neodgovorne? Ma ne, to je bio “naš” rat i šta bi bilo da nije bilo patriotskih snaga i među majkama, već kao da čujem odgovor. Naš humanizam seže od Čaršije do Marindvora, nipošto do vogošćanskog bojišta, već maksimalno do Dobrinje, a nipošto do nekog Bejruta, gdje se “ubijaju desetljećima” (podsjeća li vas to na stereotipe o Balkanu?).

6. aprila 1995. Senad Hadžifejzović i ja uređivali smo Dnevnik RTV BiH. Najava za godišnjicu opsade glasila je ovako: “6. aprila 1945. partizanske jedinice oslobodile su Sarajevo. 6. aprila 1992. četnici su ga napali.” Dan poslije, priznajem, omaklo mi se da prisluškujem razgovor dva urednika. “Jesi li ti čuo kako je ona najavila sinoć?”, kazala je ona. Na to se kolega nasmijao rekavši: “Ona stvarno vjeruje da je Armija BiH njena armija.” I drugi dio razgovora dvoje ratnih dobitnika “televizijskih” stanova jednom sam već prepričala, a mnoge druge nisam i neću još dugo.

Odbijam da se 5/6. april valjam u blatu o cijeni i porijeklu stolica, plagijatima, rafalnoj paljbi bljuvotina i uvreda, datumu i satu početka našeg i mog pakla."Prije nego što me odvedu, žurim da ispričam bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se. Pržile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, životvoran i neuništiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejačku zelenu klicu, svoj barjak. Ruši se na njega oklop tenkova, a štitio ga i sačuvao prijateljski povijen ljudski dlan.

Eto, o tome bih, Zijo, da šapućem i pišem svoju bajku. Ti bi najbolje znao da ništa nisam izmislio i da se u ovome poslu ne može izmišljati, a pogotovo ne dobri ljudi i sveti bojovnici.Na žalost, ni one druge nisam izmaštao, mrke ubice s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pričam. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovom stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini mi se, pa će zakucati na vrata.” Branko Ćopić, autor ovog pisma u Jasenovcu ubijenom prijatelju Ziji Dizdareviću davno je presudio sam sebi. Njegov jež “budala” (Ježeva kućica) nije više omiljeni lik u školskim lektirama, ali ne samo u Sarajevu. P.S. U Bejrutu su džamije i crkve blizu, odnosno daleko jednako kao u Sarajevu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku