hamburger-icon

Kliker.info

Dušan Janjić: Zbog nacionalista Srebrenica će ostati vječita trauma srpske javnosti

Dušan Janjić: Zbog nacionalista Srebrenica će ostati vječita trauma srpske javnosti

Juli 13
16:04 2019

Dušan Janjić, aktivni posmatrač i vrstan poznavalac društveno-političkih (ne)prilika na Balkanu, secirao je u razgovoru za Klix.ba politiku državnog vrha Srbije zasnovanu, uz ostalo, i na negiranje genocida u Srebrenici, ocijenivši da se narednih decenija neće desiti katarza.

Činjenice o počinjenom genocidu u Srebrenici 1995. postaju obilježavanjem svake nove godišnjice i iskopavanjem svake nove koščice sve očitije, dok je u isto vrijeme propaganda zasnovana na prikrivanju zločina iz devedesetih godina i negiranju genocida sve učestalija. Na obje strane Drine.

Dušan Janjić iz Foruma za etničke odnose u Beogradu smatra da je u Srbiji propuštena šansa za katarzu budući da je, kako kaže, društvo bilo spremnije za suočavanje sa zločinima kada su se oni dešavali. 

“Vrijeme je prošlo. Nove generacije dolaze”, upozorava Janjić, obrazloživši da će aktuelna struktura vlasti, temeljena na politici iz devedesetih, do kraja istrajavati na lažima.

Politički vrh Srbije nastavio je tokom obilježavanja 24. godišnjice negirati dokazane sudske činjenice vezane za genocid u Srebrenici. Kako vi to objašnjavate?

Mi se 24 godine nismo pomakli od onog momenta kad se genocid dogodio. To je jako tužna stvar. Ono što je većinski prisutno, ne kod građana, nego uopšte u javnosti, u medijima je tragična činjenica za Srbiju. 

To je lako objašnjivo: oni koji su direktno i indirektno učestvovali i podržavali politiku koja je dovela do genocida u Srebrenici su u vlasti i u medijima. Diskontinuitet je kratko trajao tokom perioda Zorana Đinđića i on nije bio ubjedljiv, nije ostavio traga. On je više historijski mit nego realnost jer je njegova efektivna vlast trajala dvije i po godine.

Mora se ipak priznati da su se za vrijeme Zorana Đinđića dešavale određene promjene, da se težilo ka pomirenju i da su izručivani ratni zločinci…

Bilo je izručivanja, on je, uostalom, zbog toga i ubijen. Ali izručivanje nije praćeno kontinuiranom borbom, upoznavanjem ljudi s činjenicama. Za vrijeme Slobodana Miloševića činjenice su bile potpuno sklonjene iz javnosti. To djeluje apsurdno onima koji su stradali, ali to se dešavalo i u Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stanovnici nisu znali za koncentracione logore ili, iako bi saznali, nisu htjeli da ih memorišu. Upoznavanje ljudi s činjenicama je dio koji je izostao za vrijeme Đinđića.

S druge strane je izručivanje uvijek išlo s velikim otporom. Od vremena Vojislava Koštunice naovamo su, maltene, ljudi koji su izručivani proglašavani herojima. Pa su tako neki ljudi koji su direktno umiješani u rat u BiH i genocid u Srebrenici odlazili uz veliku pompu. Još uvijek je na sceni borba da se dokaže kako je Ratko Mladić bio heroj. To je jedna reinterpretacija historije koja nam ne može donijeti ništa dobro, a nažalost, dugo će trajati.

Ništa od katarze?

Imamo talas opšte revizije historije gdje se Srbija vraća ka odbrani zločina, odnosno nepriznavanju i nesuočavanju sa sopstvenim dijelom odgovornosti. To ništa ne umanjuje okolnosti povodom Srebrenice i odgovornost Skupštine Srbije i najviših političara, ali itekako govori o jednom kontekstu koji postoji širom Balkana i koji nam kaže da mi možemo željeti katarzu, ali katarza se u narednim decenijama, a možda nikad, neće dogoditi. Srebrenica će ostati neka vrsta vječite traume srpske javnosti dok god taj nacionalizam bude na vlasti.

Zašto bi Srbija uopšte negirala genocid u Srebrenici ukoliko, kako to tvrdi državni vrh, nije učestvovala u pripremi i dešavanjima iz jula 1995. godine?

Ako bi Srbija priznala genocid onda bi priznala da je učestvovala u svim ratovima iz devedesetih. Politika Slobodana Miloševića se temeljila na sakrivanju onog što je evidentno, onog što se temeljilo na racionalnom pristupu činjenicama, i bila je potrebna sve veća i veća doza propagande. Taj problem imamo i danas. 

Činjenicama se ne raspravlja. Činjenice su da je Srbija učestvovala i da je, kao centar bivše države, bila centar moći i donošenja odluka. Najveći dio populacije politički utjecajnih ljudi je podržavao politiku navodne odbrane Jugoslavije, ali po mjeri Srbije. To je taj dio koji se neće priznati jer su i dalje na vlasti i SPS i oni koji su vodili takvu politiku.

Kad će se to promijeniti? Nekada će morati. Jednog dana će valjda doći do promjene u vrhu vlasti, što će podrazumijevati i mijenjanje školskih udžbenika. To znači da bi se činjenice našle u udžbenicima, svuda gdje se raspravlja o pitanjima devedesetih. To je jedan dug put. Pretpostavljam da ovi koji dođu na vlast, a ostvare uslove za NATO i EU, morat će to uraditi kao domaći zadatak. Đinđić to nije mogao uraditi, nije stigao. 

Sada kada bi priznali, ovi bi posjekli svoje temelje. Znaju oni jako dobro šta se dogodilo. To nije sporno. Javnost zna šta se dogodilo. Ali te takozvane zabranjene riječi poput “genocida”, ili poželjne riječi, koju koristi premijerka Brnabić, poput “užasnog zločina” su sve jače i jače formule na kojima se oni održavaju. Zato je moguće da ovi najekstremniji, uglavnom porijeklom iz BiH, genocid okarakterišu kao “herojsko djelo Mladića”. Dokaz je to da javna predstava Srbije o sebi samoj apsolutno ne odgovara realnosti. Zato Srbija ne može da se pomjeri. Srbija kad stoji blokira i kretanje BiH i blokira ostatak Balkana nerješavanjem pitanja Kosova. 

Pogledajte evoluciju stavova Milorada Dodika. On je tačno znao šta se dešavalo u Srebrenici, da bi to pitanje postalo odjednom politička monete za potkusurivanje. Ta politička propaganda znači dehumanizaciju.

Negdje sam pročitao interpretaciju da se revizionizmom danas naziva ono što bi se u nekim drugim okolnostima nazvalo fašizmom. Kakve biste vi povukli paralele između onog što se dešavalo devedesetih i onog kako se to danas interpretira?

Teško je smjestiti Miloševićevevu politiku. On je na početku imao elemente Musolinijevog fašizma, po socijalnoj propagandi, populizmu, obećanjima, dizanju masa… Čak je gledao i na druge, ne samo na Srbe. To je period kad je govorio o krnjoj Jugoslaviji. Poslije je to dobilo specifičan oblik i svelo se na njemačku rasističku teoriju životnog prostora, krvi i tla, odnosno otišlo je bliže nacizmu. I generalno gledajući, trauma srpskog nacionalističkog korpusa je mnogo bliža njemačkoj nego italijanskoj traumi. 

Kažem srpskog nacionalističkog korpusa, jer drugi ljudi, evo ja naprimjer, nikada nismo imali problem sa činjenicama. Činjenice su bile toliko užasne da niste imali problem samo da ih primite, nego i da ih artikulišete. U momentu kad su se dešavali zločini društvo je bilo spremnije da ih prihvati, ali od Miloševića na vlasti nije moglo da to artikuliše kao neku vrstu preokreta. Sada je nespremno, vrijeme je prošlo, došle su mlade generacije… Ne želim ublažavati činjenice.

Tek od 5. augusta, kad krene Oluja, počet će s mjerenjem centimetara, prebrojavanje mrtvih u Jasenovcu. To su stubovi koje, ako ih Srbija ne napusti, neće moći da ide dalje. To je valjda neka kazna. Uvijek zločin ima i kaznu.

Najgore je što o pomirenju uvijek govore ljudi koji se nisu ni svađali…

Mislim da je to bila naša velika greška, nas koji smo bili protiv rata i zločina – što smo pali pod utjecaj i ponavljali neke neodgovarajuće mantre o pomirenju. Primjer Willyja Brandta se stalno nametao opoziciji devedesetih godina, pa i Zoranu Đinđiću, i to nije formula koja je radila. Brandt jeste bio Hitlerov oficir, ali je došao iz jedne promijenjene Njemačke koja je već zauzela novi stav prema istočnoj Evropi, prema Jevrejima… I kao takav je iskoračio u interesu Njemačke. Međutim, kod nas je priča o pomirenju stavljena u kontekst dok je Milošević još bio na vlasti. Htjeli smo to što prije a to nije moglo ići tako brzo. 

Ja sam možda nekad koristio termin pomirenje, ali sam uvijek pisao uglavnom o činjenicama. Kad naučimo da se suočimo sa činjenicama, onda će one odraditi posao da se shvati veličina ili dubina zločina. Kad se to shvati, to onda postaje problem pojedinca a ne kolektiva. Dok je to problem koletkiva, ekstremni etnonacionalisti se lako sakriju iza kolektivnog, iza kolektivne odgovornosti, i tu počinje cijela revizija… Mi nismo shvatili da je zločin o genocidu bio ponavljanje 20. vijeka ali već sredstvima i u okviru raspadnutih ideologija 21. vijeka. U tom je njegova drama, kao i u ljudima što su pobijeni, izgunili… 

Da zaključimo: To se neće promijeniti?

Neće. Na tim temeljima će istrajavati možda i čitav vijek.

I.Čivčić (Klix)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *