Kliker.info

“Ja ženim sina u subotu [18. jula], koji je završio škole vani, a koji već godinu dana nema posla!”, uzviknuo je predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, tokom posebne skupštinske rasprave o raspisivanju referenduma u ovom entitetu o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Time je Dodik očito htio da naglasi dramatičnost trenutka i za RS, i za njega lično, što opozicioni poslanici očito ne shvataju uskraćujući podršku referendumu sa jednim jednostavnim pitanjem koje postavlja svaki građanin ovog entiteta: čemu služi i šta je smisao referenduma i šta poslije njega?

Piše: Mladen Mirosavljević (Aljazeera)

Ali, dobro, ako može grčki premijer Aleksis Cipras, što ne bi mogao i Dodik. Zašto Dodik ne bi mogao biti uspješniji u guranju prsta u oko međunarodnim moćnicima i isprobavanju kako je to bosti se sa rogatim? I, kako je to poslije toga dati im i ono što nisu tražili, a sve u ime patriotizma, kojim se, za razliku od ekonomije, uvijek profitabilno baviti. Mnogo ljepše nego ljudima pričati da je RS pred ekonomskim kolapsom i da neće moći preživjeti bez međunarodnih kredita, prije svega onog od Međunarodnog monetarnog fonda, koji, s druge strane, traži reforme.

A reforme su bolne i niko u Bosni i Hercegovini i RS-u nije spreman da ih provede. Zato treba tvrditi pazar, makar i pomoću referenduma, koji se ne može pretočiti ni u šta konkretno, osim u adute za razgovor sa međunarodnim moćnicima. U tome leži i odgovor zašto Dodik insistira na referendumu i, posebno, zašto baš sada.

A milion i po eura za voćnjak?

Mora se priznati da je trenutak zaista dramatičan za svakog građanina ovog entiteta. S jedne strane, zamislite kako je živjeti u entitetu u kojem predsjednik mora da ženi nezaposlenog sina, koji je završio jedan od najpoznatijih italijanskih univerziteta Bokoni i godinu dana je bez posla, zamislite šta znači organizovati ogromnu dvodnevnu svadbu na kojoj pjeva Svetlana Ražnatović Ceca, a s druge strane, morate zauzeti stav o referendumu zbog koga su se digli svi na noge, što u svijetu, što u Bosni i Hercegovini.

Naravno, nikome iz impotentne opozicije nije ni palo na pamet da postavi bar nekoliko pitanja, osim konstatacije da “Dodik nije naš predsjednik, već obični kabadahija i baja”. Da li se plaše, kao i ostali građani RS-a, da bilo šta glasno kažu, jer to više nije nimalo bezazleno u tipu demokratije u kojem živimo, ili se prave ludi. Recimo, šta je bilo, da li je propala firma ili je njenom suvlasniku, Igoru Dodiku, sinu Milorada, neko dao otkaz s obzirom da je taj isti nezaposleni Igor prije samo nekoliko godina dobio, odnosno njegova firma, kredit od tri miliona konvertibilnih maraka (oko 1,5 miliona evra) za razvoj te firme. A nije bio završio škole vani.

Na skupštinsko pitanje u to vrijeme: kako?, Milorad Dodik je javno, u Narodnoj skupštini RS-a, odgovorio da je bolje da dijete nešto radi nego da se drogira, kao neki. Možda opozicija ćuti zato što smatra da će doći vrijeme da se i na to, kao i na mnoga druga pitanja odgovori. Niko se nije sjetio ni da posavjetuje predsjednika RS da se obrati premijerki Željki Cvijanović da mu objasni kako je ona zaposlila svog sina, i to ni manje ni više nego u najpoželjniju firmu – Elektroprenos Bosne i Hercegovine, o kojoj oni što masovno odlaze vani mogu samo da maštaju.

Očigledno Dodik nije u dobrim odnosima ni sa ostalim osobama iz rukovodstva svoje stranke, inače bi mu “s pika” objasnili kako su oni uspjeli pozapošljavati svoju djecu, a mogao se, uostalom, i sam prisjetiti kako je nešto ranije uspio zaposliti kćerku Goricu, i to u entitetskoj Vladi, koja je takođe završila škole vani (na Kipru), a njen prvi muž, i Dodikov bivši zet, veoma se uspješno zaposlio u ruskom Nestro petrolu. Da li smo mi to zaista zaglibili u toliku ekonomsku krizu?

Bez odgovora na teške optužbe

Zašto Dodik ništa ne odgovori Nikolasu Hilu, zamjeniku ambasadorke SAD-a u Bosni i Hercegovini, na njegove tvrdnje u kolumni u banjalučkim Nezavisnim novinama da je na reformskom putu zemlje najveća prepreka trenutno u RS-u, gdje predsjednik entiteta već godinama igra ulogu koju je teško shvatiti. Da li zato što je odlazeći, da li zato što se američki Nacionalni demokratski institut, na čijem je čelu bila i, među Srbima omražena, Madlen Olbrajt, godinama trudio da od Dodika stvori neprikosnovenog lidera Srba, ili što Dodik misli da Amerikance ne treba uzimati zaozbiljno pošto imamo rusku podršku, i pomoć, naravno. Za njih je on potrošen projekt.

Napisa Hil i da je kod Dodika švercerski instinkt prevladao i da mu je rukovođenje postalo stalna trka za ličnu finansijsku dobit i da je njegovo ponašanje, zapravo, prelako za predvidjeti. Napisa Hil još mnogo toga što se mi u RS-u ne usuđujemo, ako nam je miran život mio. Pa i to da Dodik predlaže referendum o pravosuđu da bi se održao na vlasti, jer želi da živi u svijetu u kojem je on taj koji kontroliše sudove, sudije, tužioce, policiju, revizore banaka, ali da kojim slučajem njegova zapaljiva retorika ponovo izazove požar u zemlji, već je jednom nogom na aerodromskoj pisti u Banjoj Luci. I ništa naš predsjednik ne odgovori na teške optužbe, A, opoziciju, i sve nas druge koji nešto drugačije kažemo, zgromio bi. I bukvalno, jer se ne ustručava da to saopšti ni za skupštinskom govornicom.

Kako to da Dodik, i pored toliko silnih savjetnika i svih onih formalnih i neformalnih konsultanata, nije shvatio koliko se svijet oko njega promijenio. Da li Dodik ponavlja istu grešku Slobodana Miloševića igrajući se prkosnika, ne shvatajući da ubrzano postaje lociran kao ključni remetilački faktor u Bosni i Hercegovini, zbog kojeg će se ubrzano radikalizovati započeti procesi redefinisanja Bosne i Hercegovine i pozicije Republike Srpske u njoj? Više mu ne može pomoći ni još uvijek kod mnogih Srba prisutno uvjerenje da je on garant opstanka RS-a, koji jedini može lupiti šakom od sto i suprotstaviti se međunarodnim moćnicima i otvoreno stati na stranu Rusije, ni igranje na kartu kako je on čovjek iz naroda koji se obogatio zbog talenta za biznis. Dodik je, kao što je to i sam rekao, definitivno prešao Rubikon.