Kliker.info

Radovana Karadžića sam posljednji put vidio 1990. U jesenjoj predizbornoj kampanji za prve višestranačke izbore poslije više od pola vijeka navratio je do srpskog sela Dubnice kod Kalesije.

Tada sam prvi put, doduše sporadično, vidio i bradate momke sa kokardama, za koje sam mislio da su pobjegli sa snimanja nekog Bulajićevog filma.

Od Dubnice do Srebrenice

Dubnicu je bio glas da je bila rojalističko, četničko uporište u Drugom svjetskom ratu. Ali većina ljudi u mnoštvu okupljenom kod pravoslavne crkve nije učestvovala u karnevalskom obilježavanju sopstvenog etnopolitičkog identiteta.

Radovan Karadžić je izgledao kao fini gradski gospodin bujne kose. Tako je i govorio. Njegove poruke nisu bile zapaljive. Bio je nacionalan, ali ne i šovinista. Ono što je očito bio njegov zadatak – politička mobilizacija Srba – radio je na način koji je bio manje nabusit od onoga koji je već neko vrijeme Milošević provodio u Srbiji. Njegova centralna teza glasila je: „Nema više partizana i četnika. Postoje samo Srbi”.

Tek kada je Karadžić sjeo u limuzinu i otperjao – više se ne sjećam da li prema Tuzli ili Zvorniku – shvatio sam da ta njegova krilatica koja na prvi pogled prevazilazi ideološke podjele Srba, u praksi biva shvaćena kao nešto sasvim drugo. Za govornicu su poslije Karadžića izlazili nižerangirani lokalni napaljenici, perjanice Srpske demokratske stranke. I što su bili bliži mjesnoj zajednici, to im je veća nacionalistička pjena kuljala na usta. Karadžićeva poruka je u Dubnici shvaćena ovako: „Nema više partizana”.

Poslije Srebrenice i poslije Dejtona, Dubnica je pripala Federaciji BiH. Karadžić je ostvario svoju zamisao. U Dubnici više nema ni partizana ni četnika. Jer nema više Srba. Ali ima vehabija.

Psihijatrija finansira liriku

Sjetio sam se da sam tog čovjeka u osmoj deceniji prošlog vijeka ponekad viđao u Klubu Svjetlosti, podrumskoj kafani ispod zgrade izdavačke kuće „Svjetlost” u centru Sarajeva. Kada bih se naveče turskim basamacima spustio niz Žagriće i Drvenijom prešao Miljacku, to bi bila prva kafana u koju bih svratio. Nismo sjedili u istom društvu, ali oni koji jesu, uključujući i moje muslimanske kolege književnike, kažu da je bio elokventan i galantan – na hroničnu besparicu književne bratije je dobro plaćeni psihijatar koji je htio da bude pesnik odgovarao čašćavanjem.

Njegova poezija nije bila niti vrhunska niti loša, uklapala se u prosjek tadašnje produkcije. Sva naknadna učitavanja nekih skrivenih namjera u Karadžićeve stihove nisu posebno suvisla. Ona više govore o našoj očajničkoj potrebi da prepoznamo neki demonski znak koji bi nam pomogao da shvatimo to što je postao Karadžić na Palama.

Osnivanje Srpske demokratske stranke

Uvijek sam se pitao, zašto političko organizovanje Srba u Bosni i Hercegovini nije imalo pseudosocijalistički predznak kao u Srbiji. Ali ni čisto ravnogorski kao kod Vuka? Vjerovatno je Miloševićevo okruženje procijenilo da bi jedna antikomunistička srpska stranka imala mnogo više uspjeha od neke koja bi se, po uzoru na socijaliste iz Srbije, prikazivala kao nacional-boljševički odgovor na krizu.

Rezultat je poznat. Od ukupno 130 mandata u Vijeću građana, stotinjak mandata su dobile nacionalne stranke – muslimanska, srpska i hrvatska. Kada su te tri stranke zavezale svoje zastave pod bizarnim motom – komunisti su vas posvađali, mi ćemo vas pomiriti – ta koalicija etnopolitičkih grupacija je sve ostale aktere svela na statiste.

Od tog trenutka oni su bili gospodari rata i mira u Bosni i Hercegovini. Radovan Karadžić je za tadašnju javnost bio potpuna nepoznanica. Ljudi su se pitali otkud on na čelu novoformirane stranke.

Godine 1991. mi je uz jagnjetinu kod Stake na obroncima Trebevića pjesnik Vlado Srebrov ispričao priču koja je za mene tada zvučala kao naučna fantastika. A izgleda da je bila istina.

Uvid u jezgro mraka

Kada je osnivana Srpska demokratska stranka on se zvao Vladimir Srebrov, ali mu građansko ime bješe Milan Nikolić. Na magistarskom studiju u Sovjetskom Savezu promijenio je ime ponesen panslavizmom. Vlado je, kada smo sjedili u istom društvu, već imao nevjerovatnu političku transformaciju iza sebe. Kao bibliotekar na Filozofskom fakultetu dao je onih burnih godina intervju mom drugu Rešadu za Naše dane. „Ugrožen sam i kao Srbin i kao čovjek”, tako je glasio naslov intervjua.

Može se reći da je taj broj omladinskih novina imao učinak političke lavine. Dejstvo mu nije bilo do te mjere toksično, kao što je bio slučaj sa romanom Vuka Draškovića „Nož“, ali je Vlado preko noći postao za jedne omražena, a za druge omiljena figura srpskog bundžije iz Bosne.

On je 1990. bio u najužem krugu ljudi koji su osnovali SDS. Ubrzo je izbačen iz stranke zbog toga što je predvodio mladobosansko, ultranacionalističko krilo. Poslije toga se opet transformiše u građanskog aktivistu koji se zalaže za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu. U toj njegovoj fazi smo razgovarali u kafani iznad Sarajeva. On samo što se vratio iz Dubrovnika gdje je bio sa humanitarnim konvojem.

Sa mnogo žuči je pričao o potpuno suludoj opsadi. „Karadžića i cijelo rukovodstvo bi trebalo pod hitno uhapsiti”, rekao mi je. Bio sam sumnjičav, pitao sam se da li on to zaista misli. Međutim, docnije je javno zastupao te teze.

Tada mi je Srebrov rekao da su na početku iz Beograda nudili njemu da preuzme stranku, ali on nije htio, bili su mu nekako odbojni. „Nije pomogla ni požarevačka linija”, šalio sam se. Srebrov je na asocijativno uvođenje Slobodana Miloševića u igru samo odmahnuo rukom.

Karadžićeva radost

Kaže da su izvadili Karadžića kao zeca iz šešira, mada je u Bosni bilo mnogo uglednijih Srba. On je, prema Srebrovu, bio idealan jer je imao zatvorsko iskustvo i bio dovoljno narcisoidan da upadne u zamku. Osim toga, koji Crnogorac odbija direktorsko mjesto?

„Ne znam da li su ga vrbovali u zatvoru, ali on je očito bio čovjek Službe”, nagađao je Srebrov. Vlado Srebrov nije stigao da uhapsi Karadžića, jer je ovaj – uhapsio njega. Godine 1992. je, nakon početka rata, Srebrov na prevaru uhapšen i prebačen u zatvor Kulu gdje je bo izložen torturi. Jedan pjesnik je demonstrirao silu nad drugim. Nije mu kao suosnivaču stranke koja je bosanske Srbe povela u rat oprostio pacifističke ispade.

Poslije rata sam u Sarajevu jednom sreo Srebrova, već je bio načetog zdravlja. „Jesam li ti rekao”, izgovorio je. „Jesi”, odgovorio sam. Nastavio je da se donkihotovski zalaže za građansku republiku. Umro je 1999. Imao je samo 45 godina.

Ne samo zbog ovakvih informacija iz samog epicentra već iz sve radikalnijih javnih nastupa nisam imao iluzija o Karadžiću još od prvih dana njegove vlasti. Ipak, kada bih docnije u Njemačkoj slušao njegove ratne izjave, nisam mogao da se ne zapitam, kako je neko poput njega bio u stanju da decenijama s radošću sjedi za istim stolom sa ljudima koje će docnije sa isto toliko radosti bombardovati, proterivati, ubijati?

Maska srasla s licem

Igrom slučaja živio sam u Beogradu te godine kada je uhapšen. Njegov ubjedljivo najuspešniji literarni lik je do danas doktor Dabić. Vlasnik jednog beogradskog časopisa koji se bavi odnosima medicine i mistike, a kojeg znam sa studentskih žurki u Sarajevu, tih dana poslije Karadžićevog hapšenja mi je bespomoćno priznao: „Dolazio je u redakciju, znao je puno, govorio je o ljekovitom svojstvu minerala. Ja sam iz Bosne, ali ni u jednom trenutku nisam prepoznao ništa od ijekavske melodije. Pisao je zanimljive tekstove. On se nije pravio Dabić, on je to bio”.

Dabić je uhapšen u autobusu broj 73 koji saobraća od Novog Beograda do Batajnice. Čovjek osebujnog izgleda sakriven iza sijede brade. Šta je mogao da misli svih tih godina kada bi nailazila stanica Bulevar Zorana Đinđića? Da je džabe pekao onog vola? Mora da su mu se više sviđale stanica Ruska ili Filipa Višnjića.

Njegove docnije racionalizacije u Hagu nisu me zanimale. Jedva da sam mogao da ga slušam, kako insistira na tome za šta je najmanje talentovan – na svom statusu književnika i kako bježi od odgovornosti za ono što je najbolje radio – za političku organizaciju zločina.

Misao za kraj

Taj čovjek je jedan od glavnih krivaca za uništenje mog svijeta. On je ostao u zemlji da žari i pali, a ja sam otišao da ne bih, kao neki moji drugovi sa odsjeka žurnalistike u Sarajevu ili kao sadašnji predsjednik Srbije, učestvovao u ratnopropagandnom paljanskom „razvlačenju pameti”.

Da mi ne bi dolazili naoružani muslimani na vrata da mi naplate Karadžićev dug. Ili da ne bih završio sa pokvarenom puškom i metkom u leđima. Zemlja po mjeri Radovana Karadžića nije bila moja zemlja. Ali je, očito, godine 2019. sasvim po mjeri Brentona Taranta. Uzalud me dežurni bosnolozi u Beogradu horski ubjeđuju da novozelandski masakr i Karadžićevo vojevanje nisu ni u kakvoj vezi. Oni proističu iz istog čovjekomrzačkog izvora.

„Etničko čišćenje” je san svih fašista. Njemački neonacisti sva naselja u kojima nema stranaca u Njemačkoj nazivaju „nacionalno oslobođene teritorije”. Karadžić je radio „samo to”. Stvarao je „lebensraum” isključivo za Srbe „preventivnom” genocidnom praksom.

Dakle, neka tom čovjeku poslije presude prašta ko kako hoće. Ili neka bugari nad njegovom sudbinom, to je ionako omiljen jalovi sport kod nacionalno predoziranih Srba. Ja se neću ni osvrnuti.

Ako računamo da je posljednja žrtva rata za koju je politički, moralno i po formalnom zapovjedom lancu odgovoran taj čovek poginula u jesen 1995, ona je mrtva, evo, preko osam hiljada i pet stotina dana. A Radovan Karadžić sve to vrijeme živi, kao političar, kao ilegalac Dabić, kao haški zatvorenik bez smisla za kajanje. Zašto bih se onda ja, koji nikome ne misli zlo, kajao zbog želje da on nikada ne izađe iz zatvora?

Dragoslav Dedović (DW)