hamburger-icon

Kliker.info

Drago Pilsel : Možemo li pravilno pamtiti?

Drago Pilsel : Možemo li pravilno pamtiti?

Maj 14
07:20 2019

Jednog dana u svibnju 1945., točnije 10. svibnja rano ujutro, u Judenburg je, napustivši svoj ”voljeni hrvatski narod” u Zagrebu i na putu prema Austriji te izbjegavajući Ruse i Engleze, stigla mala grupa u bijegu.

Piše : Drago Pilsel (Telegraf)

Nabasali su na moju baku Rozu i njenu kćer Bebu u dvorištu Pilselovih. Roza je odmah prepoznala čovjeka s naslovnih stranica novina, onog koji je u Sarajevu odlikovao njena muža: Pred njom se nalazio, vidno uplašen, nitko drugi nego Ante Pavelić.

Namjeravao se predati Amerikancima, ali su se oni naglo povukli iz Judenburga jer su u grad ulazili Rusi. Poglavnik se, reći će kasnije memoaristi, našao u klopki.

Napustio je Zagreb – čujte to dobro, vi ustaše s ove i one strane Atlantika – ”kukavički i dezerterski” u poslijepodnevnim satima 6. svibnja 1945. Noć sa 6. na 7. svibnja proveo je u Novim Dvorima. Sutradan, 7. svibnja, napustio je Nove Dvore i nastavio put Austrije. Noć ga je zatekla u Rogaškoj Slatini. Tu se 8. svibnja ujutro vijećalo na posljednjoj sjednici tzv. Glavnog stana Poglavnika.

Vijesti su bile porazne: njemačke su snage kapitulirale pred ruskima na istočnom bojištu, što je značilo da će se njemačke snage, tada u Sloveniji, predati partizanima. Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je prekidana dramatičnim i paničnim ispadima nekih hrvatskih časnika, te je odlučeno da ”NDH definitivno kapitulira pred zapadnim saveznicima (hej, ”saveznicima!”)” te da se hrvatske trupe predaju britanskim ili američkim trupama. Nijemci su se spašavali kako su znali, pa je pokušao i Pavelić

Vijesti su bile porazne: njemačke su snage kapitulirale pred ruskima na istočnom bojištu, što je značilo da će se njemačke snage, tada u Sloveniji, predati partizanima. Sjednica u Rogaškoj Slatini bila je prekidana dramatičnim i paničnim ispadima nekih hrvatskih časnika, te je odlučeno da ”NDH definitivno kapitulira pred zapadnim saveznicima (hej, ”saveznicima!”)” te da se hrvatske trupe predaju britanskim ili američkim trupama. Nijemci su se spašavali kako su znali, pa je pokušao i Pavelić.

Po završetku sastanka u Rogaškoj Slatini 8. svibnja Poglavnikova kolona je krenula preko Maribora s ciljem da stigne u Wolfsberg, a onda u Klagenfurt u Koruškoj. Po prelasku u Austriju Pavelić odijeva građansko odijelo, te se u svom automobilu odvaja od ostalih. To se navodno dogodilo u Spielfeldu, neki pak tvrde da je bilo u Leibnitzu. Ti su gradovi međusobno udaljeni desetak kilometara.

Pavelić odlučuje krenuti prema Judenburgu 9. svibnja. Stigavši u predgrađe, doznaje da tamo nema više nikakve anglo-američke komisije nego da je premještena u Salzburg, te odluči krenuti prema Triebenu i nastaviti prema Salzburgu.

Situacija bijaše dramatična.

Američke trupe su se povukle upravo pred Pavelićevim nosom i on 10. svibnja u 5 sati ujutro ulazi u Judenburg koji opkoliše ruske snage. Trebalo mu je hitno sklonište! Svojoj je grupi predlagao da se sakriju u neku kuću, a onda pobjegnu u šumu. Uočili su neku kuću s velikim dvorištem i dvije žene u njemu. Krenuše.

Baka Roza je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Tek završavajući pripreme za pisanje mojih romana shvaćam zašto će se Ante Pavelić i Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrda Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život.

Iz Judenburga je grupica nastavila put Triebena. Sve ostalo je povijest koja se ne tiče ovoga članka. Bit će predmetom druge jedne knjige koju tek valja napisati o najvećem zločincu iz redova Hrvata.

Tatina najstarija sestra teta Beba je pred smrt, stidljivo i s velikim oprezom, ispričala mojoj supruzi u svom domu u Limburgerhofu kod Ludwigshafena, tek neke detalje iz toga, sada je sasvim jasno, sudbonosnog susreta za cijelu moju obitelj i za moju osobnu povijest.

Koncem 1945. ili malo prije Jakov je uhićen radi svoje službe u tajnoj policiji Gestapo i pretpostavljamo radi ulaska u neke manje logore u Austriji, te je odveden u Wolfsberg u Koruškoj. Tamo je zajedno s nekim nacističkim glavešinama bio utamničen i temeljito ispitivan u sklopu optužbe podignute nad tim nacističkim oficirima, zapovjednicima snaga u NDH.

Zločini komunista su nepobitni. Nitko pametan i korektan ih ne niječe. Ponajmanje ja. Ali hajde da se konačno čuje zašto su se ti ljudi u svibnju 1945. uopće našli na putu prema Bleiburgu

Moj djed je jedanaest puta izveden pred neku partizansku komisiju radi sudjelovanja u izgradnji bunkera oko Sarajeva i na Romaniji. Tata pamti da su ga jednom uspjeli posjetiti u zatvoru, te da ga je jedva prepoznao: bio je ”kost i koža”. Da su tužitelji saznali da je Jakov Pilsel radio za Gestapo, tako nam se čini, jamačno se ne bi izvukao živ.

Budući da je proglašen ”nevinim u svakom pogledu”, pustili su ga na slobodu sredinom 1947., ali mu je austrijska vlada zabranila bavljenje njegovim izvornim građevinskim zanatom. Zahvaljujući svjedočanstvu ljudi kojima je svojedobno pomogao prevodeći za Gestapo – još jedna od tih čudnih stranica povijesti – uspjelo mu se registrirati kao da su ga bili maltretirali i progonili Nijemci!

Tako su Pilselovi, kao izbjeglice, 16. studenog 1948., na tatin 12. rođendan doputovali u Beč, u argentinsku ambasadu, gdje je moj otac dobio osobit poklon: useljeničku vizu u Argentinu i sve potrebne papire za Jakova, Rozu, kćerke Elu, Paulu i Otta (tatina brata i razvojačenoga i ranjenoga pripadnika SS-a).

Preseljeni su u Leoben. Znam da se ponavljam, ali nikako da dođem k sebi od svih tih koincidencija u povijesti moje obitelji: u Leobenu je, naime, rođen moj djed Erih Pavlinec. U izbjegličkom logoru u Leobenu okupljali su se budući putnici za Južnu Ameriku. Tu su se ukrcali na vlak, pa preko Alpa i glasovite postaje Brenner prešli u sjevernu Italiju te preko Bolzana i Milana sve do Torina, gdje su završili u zgradi bivše bolnice, zapravo ludnice. Ukrcali su se na brod u Genovi u siječnju 1949., te su tzv. štakorskom rutom kojom su nacisti i ustaše bježali za Argentinu, Urugvaj i Brazil, ali s papirima Crvenoga križa i kao ”izbjeglice iz Trećega Reicha”, stigli u Buenos Aires 5. veljače 1949. Bilo je strašno vruće.

Ovo sam ponovo ispričao jer je moglo biti drugačije: da Pilselovi budu u koloni za Bleiburg, kao što je u njoj bio moj drugi djed Erih Pavlinec, zagrebački ustaša (moja petogodišnja majka Erika i moja baka Anči ostale su u kući na Svetome Duhu, iz koje će ih kasnije komunističke vlasti izbaciti na ulicu), koji će se isto dočepati Argentine.

A ispričao sam vam to zbog jedne rečenice koja se ponavlja na bleiburškim okupljanima, pa je tako bilo i lani kada je zadarski nadbiskup i predsjednik HBK Želimir Puljić rekao da je ”pamćenje sastavni dio identiteta obitelji, zajednice i naroda”.

Ja tvrdim da Katolička crkva u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, čiji su (nad)biskupi također služili komemorativne mise na Bleiburgu (ove godine opomenuti od mjesne crkvene vlasti izdana je zabrana hrvatskim (nad)biskupima da ubuduće predvode misno slavlje jer se tamo događala i promocija ustaštva) nema ispravno pamćenje.

Naime, onaj tko pamti samo ”nedužne žrtve”, pak se klanja ustaškoj vojsci, što katolički (nad)biskupi i političari koji tamo svake, ali baš svake godine zloupotrebljavajući komemoraciju čine i, što je najvažnije, ne osuđuje ustaški režim, ne spominje da su ”bleiburške žrtve” pale kao posljedica ustaške strahovlade i genocida počinjenim nad Srbima, Židovima i Romima ili prešućuje da su se ustaše probijale prema Bleiburgu sve do zadnjeg časa pucajući i ubijajući partizane i nedužne slovenske seljake, koje su usput i pljačkali, taj ne samo što ne zna pamtiti, već i gadno manipulira.

Tatina najstarija sestra teta Beba je pred smrt, stidljivo i s velikim oprezom, ispričala mojoj supruzi u svom domu u Limburgerhofu kod Ludwigshafena, tek neke detalje iz toga, sada je sasvim jasno, sudbonosnog susreta za cijelu moju obitelj i za moju osobnu povijest

Ako su katolički prelati do 2000. godine imali neke dvojbe, od tada i od velikih gesti kajanja Ivana Pavla II. u jubilejskoj godini više ne bi trebali imati. I na Bleiburgu bi se trebale čuti riječi kajanja, jer je Katolička crkva, predvođena Stepincem, podupirala ustaške genocidne radnje.

Naime, da nije bilo ustaškog terora, ne bi bilo ni bleiburških žrtava. Kao što ne bi bilo ni masovnog bijega prema Bleiburgu da Pavelić i ustaše nisu širili paniku, prije toga se uvjerivši da će zajedno s Britancima krenuti u obračun s partizanima i da, naravno, nisu pobjegli ostavivši narod na cjedilu.

Protivno lupetanjima svećenika i imama o ”stotinama tisuća ubijenih na Bleiburgu”, na Bleiburgu nije bilo ubijanja (to partizani pred Englezima ipak ne bi mogli činiti). Kada se govori o bleiburškim žrtvama, riječ je o onima koji su ubijeni nakon 15. svibnja 1945.

I ponavljam, ja o ovomu mogu i moram govoriti i pisati jer imam ispravno pamćenje: mojoj obitelji su komunističke vlasti učinile velike nepravde, ali moji su bili na krivoj strani, uz nacizam i uz ustaštvo. Da, i uz nacizam, što potvrđuje Hitlerovo nacističko odlikovanje mojoj baki Rozi Pilsel koje je ona čuvala sve do smrti i koje sam nedavno donio iz Argentine, a protekle subote pokazao na Face TV u Sarajevu izrazivši kajanje i moleći oprost od Židova kojima je moja obitelj na bilo koji način naudila.

Rekao je nadbiskup Puljić i da ”vrijeme u kojem živimo traži nove ljude, stvaratelje novog svijeta, nove i drugačije Hrvatske i Europe”.

Na potezu su angažirani kršćani koji se nadaju, vjeruju i ljube, koje prožima duh evanđelja, pa su kadri živjeti i svjedočiti mir, ljubav i toleranciju.

”Pred iskustvom netrpeljivosti, zbog čega su i Hrvatska i Europa u 20. stoljeću gorjele u plamenu mržnje i prezira, današnji poklonici Kristova križa i ‘štovatelji križnih putova’ moraju se osjećati pozvanima svjedočiti i propovijedati utopiju mira, ljubavi, praštanja i povjerenja”, dodao je Puljić.

Dobro je da su Katoličku crkvu na hrvatskom govornom području i hrvatske manekene naci-ustaštva na to konačno podsjetili austrijski katolički i politički prvaci.

Još bi bilo bolje da se iz ovoga svega nešto nauči, da HBK konačno izusti jasnu osudu Ante Pavelića, ustaša i kolaboriranja ondašnjeg katoličkog klera i episkopata s ustašama, fašistima i nacistima, te da utuvi u glavu ”bleiburškim hodočasnicima” da se glavni krivac za tragediju i dalje u domovini i ponegdje u svijetu među Hrvatima slavi. Štoviše, da ga slave oni koje Kolinda Grabar-Kitarović entuzijastički uvažava i pozdravlja dijeleći im visoka državna odlikovanja.

Baka Roza je Antu Pavelića brzo sklonila u kuću. Poglavnik se u njoj zadržao cijeli dan. Tek završavajući pripreme za pisanje mojih romana shvaćam zašto će se Ante Pavelić i Jakov Pilsel tako srdačno pobratimiti u Buenos Airesu: Poglavnik je bio uvjeren da su mu moja baka i moj djed – toga gadnoga dana u gradu simboličnoga naziva Judenburg, utvrda Židova, koje je Pavelić izmasakrirao na teritoriju NDH – spasili život

Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, pak, vješaju ”narodnu”, kako kažu, zastavu u Zagrebu, iako mislim da su kukavice i da nemaju petlje izvjesiti tu istu zastavu s onim što na njoj nedostaje – slovo ”U”.

Kada smo već kod ”narodnih zastava”, nije li narodna zastava i ona Socijalističke Republike Hrvatske?! Daleko je više ona narodna nego ova Hasanbegovićeva.

Elem, Kolinda Grabar-Kitarović se još jednom poklonila ustaškim snagama na Bleiburgu. Imat ćemo tamo i ”komemoraciju” iduće subote. Strogo crkvenu, kažu organizatori u panici pred austrijskim crkvenim i policijskim vlastima.

Baš me zanima hoće li svećenik koji bude propovijedao na Bleiburgu pokazati da je sposoban za gestu iskrenog pamćenja.

Zločini komunista su nepobitni. Nitko pametan i korektan ih ne niječe. Ponajmanje ja. Ali hajde da se konačno čuje zašto su se ti ljudi u svibnju 1945. uopće našli na putu prema Bleiburgu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *