Kliker.info

Piše : Dragan Stanojlović (BH Dani)

Srpski general Dragomir Milošević između ostalog je u Haagu odgovarao i za krmaču ispaljenu s položaja njegovog korpusa negdje u Rajlovcu na Ali-pašino Polje koja je zauvijek ugasila radost u staroj sarajevskoj porodici Burek. Naime, nakon četiri generacije sve samih muškaraca, Meliha i Sabahudin Burek su 5. augusta 1993. dobili Almedinu. Izrastala je u nestvarno ljupku djevojčicu, a onda je 45 dana prije drugog rođendana neki Miloševićev krmak, iako je bilo nekakvo primirje, pritisnuo dugme na lanseru modifikovane rakete čiji je jedan geler natjerao našu Barbiku, kako smo Almedinu zvali svi mi iz Geteove ulice, da zauvijek sklopi oči.

U Redakciji Oslobođenja odredili su baš mene da odem u stan Burekovih i napišem reportažu. Ja da idem među Burekove baš ovim povodom! Otimao sam se, molio sa suzama u očima, ali nije mi bilo poštede.Ukratko, otišao sam i tog 22. juna 1995. godine u stanu Burekovih doživio dvije stvari koje će me obilježavati do kraja života. Prva je najveći stid koji čovjek može osjetiti, i to zbog nečega s čim nema apsolutno nikakve veze osim nacionalnog porijekla. A druga je najveće poštovanje koje čovjek uopšte može doživjeti, jer je došlo od ljudi čije su živote baš moji gurnuli u ratnu tragediju, a baš ja im došao na žalost.

Sjetio sam se ovog događaja i poskočio od bijesa istog trena kada sam u ponedjeljak pročitao novinski tekst u kome Borislav Bojić (vidi rubriku Barometar) predlaže državnu amnestiju kao put do pomirenja u BiH. Naime, da zna povezati amnestiju sa amnezijom, pogotovo njezinim anterogradnim oblikom, ovaj predratni vatrogasac – koji je u rat ušao kao sekretar MZ-a u selu Busnovi i dogurao sve do pukovnika Vojske Karadžićeve Republike, u međuvremenu postao i dipl. ecc. i kao narodni poslanik dogurao do Državnog parlamenta – šutio bi k’o u ratu pred svojim komandantom generalom Mladićem.

Malo bliža možda bi mu mogla biti drevna mudrost da je vrijeme najveći neprijatelj istine, a još bliža ona da si se, kad se pomiriš sa sobom, pomirio i s cijelim svijetom. Ali, ništa ni od toga, jer je gospodin o kome je riječ samo dio kolektiviteta čijim je članovima slobodno mišljenje, a pogotovo slaganje s njim, žigosano kao smrtni grijeh. Uostalom, da hoće da misli i da je imalo pošten dok govori o zakonu o amnestiji kao putu ka pomirenju u BiH, isti bi gospodin u Parlamentu čiji je poslanik predložio da se ovaj 11. jul službeno proglasi danom žalosti. Što bi bilo normalno za svaku zemlju u kojoj se toga dana na jednom mjestu sahranjuje 520 njezinih građana.

Problem je, međutim, u tome što su te, tek identifikovane, žrtve jedinog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata odreda Bošnjaci i što se sahranjuju na mezarju Memorijalnog centra koje čeka hiljade još nepronađenih nesretnika. A Centar se sad našao u podnožju pravoslavne crkve za koju i crkvene i civilne vlasti Dodikovog entiteta kažu da je njezina gradnja baš na tom mjestu nešto sasvim u redu i po zakonu.

Ko zna, možda će svetu liturgiju na otvorenju ove crkve iznad vječnog počivališta nevinih Bošnjaka služiti baš vladika Vasilije Kačavenda, koji je 12. jula u Zalazju predvodio vjersku službu pri ukopu 10 nedavno pronađenih i identifikovanih posmrtnih ostataka vojnika Vojske RS-a. U srijedu, 11. jula, u svom prvom jutarnjem servisu Srna je najavi ovog događaja posvetila tačno 34 reda, a najavi ukopa još 520 identifikovanih Bošnjaka 11 redaka manje. Intonacija podataka iznesenih u ova dva teksta može se pouzdano naslutiti i bez njihovog čitanja.

Za to što u državi BiH nema dana žalosti mogla bi se prozvati i njezina izvršna vlast, ali ona o tome šuti. Doduše, dva dana prije dženaze u Potočarima donošenje takve odluke predložio je državni ministar sigurnosti Sadik Ahmetović, ali on u svemu tome ima veliki subjektivni problem: i sam je Srebreničanin, a desetine njegovih najbližih rođaka počivaju ili će tek počivati baš u Potočarima. Dodatni problem je to što se Ahmetović ne bi smio zakleti da li je još uvijek pravi ministar, ili ga je šef Vjekoslav Bevanda već smjestio u tehnički mandat.

Uostalom, službenog dana žalosti nema ni u samoj Srebrenici. Doduše, opštinski načelnik i njegov zamjenik potpisali su papir da su srijeda i četvrtak neradni dani za sve državne uposlenike, da tokom ta dva dana na području opštine nema kafanske svirke i drugih terevenki, a od četvrtka u ponoć može po starom. Zato pomirenje u BiH ne treba očekivati od državnih institucija pa ma kojem organizacionom rangu one pripadale. Treba ga očekivati, prije svega, od ljudi, bez obzira da li za koru kruha zarađuju svojim rukama ili je dobijaju iz budžeta. Najmanje u tom pravcu treba očekivati od onih najsiromašnijih, gladnih i ubogih koji umiru u kolektivnim centrima ne brinući ni o tome zašto njihova opština nema para ni da ih sahrani kao ljude. Oni su se već davno pomirili.