Kliker.info

Koliko god se mnogi, pa čak i oni koji su inače posve nezainteresirani za nogomet, posebno domaći, trudili ostati principijelni, ili samo glumiti rebelijanstvo, svakom je jasno da je Svjetsko nogometno prvenstvo, skraćeno Mundijal, zapravo najveća svjetska sportska i pop-kulturna manifestacija.

Piše : Dragan Markovina (Oslobođenje)

Puno zanimljivija od Olimpijade, koja bez obzira na sav simbolički kapital koji ima ne uspijeva pobuditi ovakvu vrstu ostrašćenog interesa. Uzroci za takvu planetarnu popularnost nogometa su dvojaki i, nažalost, paradoksalni. On je, s jedne strane, upravo postao to što jeste zahvaljujući činjenici da je nastao kao prilično jeftin sport radničke klase, koja je preko klubova gradila svoje identitete, dok je s druge strane globalni kapitalizam preuzeo njegov simbolički kapital te ga preko marketinga i TV prava pretvorio u još veću globalnu atrakciju, zarađujući i na radničkoj i na srednjoj klasi istovremeno.

Zbog svega ovoga, nemoguće je ne pratiti utakmice, posebno u eliminacijskoj fazi, jednako kao što je nemoguće gledati utakmicu, a ne navijati za nekoga. Uspjesi hrvatske reprezentacije, za koju se od prve utakmice, posebno nakon one protiv Argentine, dalo naslutiti kako ima neku čudnu unutrašnju koheziju i samopouzdanje te ogromnu želju da ode do kraja, nisu naravno nikoga ostavili ravnodušnim. Posebno na ovim prostorima. Ulazak Hrvatske u finale samo je to dodatno naglasio i definitivno uvjetovao to da se svatko prema toj reprezentaciji odredi. Uvid u odnos prema toj momčadi je silno zanimljiv.

Krenimo od Hrvatske. Ono što je godinama smetalo mnogima koji ne dijele HDZ-ove nacionalističke vrijednosti je monopolizacija i privatizacija praktično čitave države i njenih simbola, pa tako i nogometne reprezentacije. To se događalo upravo na način na koji je trenutačna predsjednica radila za posljednjih dviju utakmica, u loži i u svlačionici. Druga skupina ljudi koji su imali izražene rezerve prema reprezentaciji su brojni navijači Hajduka, koji godinama upozoravaju na ono što je odavno jasno svima, a to je da se HNS pretvorio u poligon za samovolju i bogaćenje jednog čovjeka i afirmaciju njegovih igrača.

To što se ovaj uspjeh događa u momentu u kojem je on osuđen na zatvorsku kaznu, uslijed čega je otkrio novu ljubav prema Bosni i Hercegovini i osuđen je na boravak u toj zemlji, jedan je od veselijih momenata u svemu ovome. Međutim, kako su vrijeme i turnir odmicali, kod obje ove skupine, što zbog želje za konačnim uspjehom nečega u Hrvatskoj, što zbog opće pozitivne atmosfere, koja nije težila isključivanju, počela je prevladavati podrška reprezentacije. Što je, na kraju krajeva, i normalno. Posve je stoga izvjesno kako će čitava zemlja dočekati finale s nadom u osvajanje Mundijala.

Okrenemo li se prema ostalim zemljama na ovim prostorima, neće nam biti teško uočiti kako su simpatije ili nesimpatije prema Hrvatskoj ovisne o setu političkih vrijednosti koje netko zastupa. Pri čemu je odnos srpskih nacionalista prema ovoj temi najzabavniji, jer ih s jedne strane ovo sve skupa uzrujava, a s druge strane zavide na kultu reprezentacije kakav u Srbiji ne postoji.

U Crnoj Gori linija podjele pro i contra Hrvatske ide otprilike po liniji odnosa prema samoj Crnoj Gori i njenom identitetu. No, kao i uvijek, najtužnija je situacija u Bosni i Hercegovini, u kojoj bilo koja tema iznova služi kao poligon za kanalizaciju frustracija i novi ciklus ispoljavanja nacionalističkih strasti. Iako ovakvih primjera ima više, onaj vezan za navijanje u Širokom Brijegu i prvi refleks da se tamo okupljeni u euforiji slavlja na primitivan način obračunaju sa zemljom u kojoj žive je onaj koji je logično izazvao najviše reakcija. Bilo bi lijepo reći da je to ikoga iznenadilo, ali nažalost nije.

Takav odnos prema vlastitoj zemlji posljedica je višedesetljetne indoktrinacije i uvjerenja da je jedina zamisliva država ona u kojoj žive pripadnici samo jednog naroda, što je duboko tragično, poražavajuće i žalosno. No, žalosno je i to da se onda iz revolta počne navijati protiv neke reprezentacije, prišivajući joj odgovornost za nešto što nije nastalo jučer. Na ovim prostorima je predugo uzgajan viktimološki narativ, koji je za logičnu posljedicu imao sveprisutni nacionalizam i kod mnogih prouzrokovao to da jedino zadovoljstvo mogu iskazati ako se narugaju onim najbližima. Bili oni susjedi unutar zemlje ili van njenih granica.

Nogomet bi pak trebao biti nešto posve drugo. Rođen kao sport radničke klase i k tome kao jedini sport u kojem je zbog naravi igre moguće da slabiji pobijedi jačega, on je uvijek predstavljao metaforu poetske pravde u svijetu punom nepravdi. U momentu u kojem je klupski nogomet do te mjere kontaminiran nezamislivom količinom novca, uslijed čega je postalo skoro pa nemoguće da momčad s neusporedivo skromnijim proračunom pobijedi znatno bogatiji klub, reprezentativni nogomet ostao je posljednje mjesto na kojem je takvo nešto moguće.

To posebno vrijedi za Mundijal, koji još uvijek uzgaja iluziju o svijetu ujedinjenom putem stare i jednostavne igre, nudeći priliku svima da se popnu na tron i malima da pobijede velike. Zbog toga će velik dio svijeta u nedjelju navijati za Hrvatsku. Dugo vremena je vladalo uvjerenje da književnost može promijeniti svijet, potom da to može rock’n’roll, a sad je možda došlo vrijeme da se okrenemo nogometu.