Kliker.info

Maternji jezik mladih na prostorima Zapadnog Balkana je engleski i oni će, nezainteresirani za bilo kakva dešavanja u svojim zemljama, koje doživljavaju kao neperspektivne, otići. To je u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) izjavio historičar iz Mostara, sa adresom stanovanja u Splitu, Dragan Markovina.

On je u Mostaru govorio na javnoj tribini o temi “Pojavni oblici neofašizma danas”, održanoj u sklopu višednevna manifestacije “Dani antifašizma u Mostaru”, kojom mostarsko Udruženje antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (UABNOR) obilježava 14. februar 1945. godine, dan kada su partizanske jedinice oslobodile Mostar.

RSE: Koliko je, prema vašem viđenju, u današnjim društvima zemalja nastalih raspadom Jugoslavije fašizam uopće prisutan?

Markovina: Pa, on je sveprisutan, On je, ako se koncentriramo najviše na ovo što najbolje poznajemo – znači, BiH, Srbija, Hrvatska – on je pobijedio, realno, devedesetih godina. Nada da će se izroniti iz toga nije ostvarena. Naravno da je dio društva ostao normalan, da je dio društva ostao vjeran antifašističkim vrijednostima, međutim, dominantni narativ svih ovih društava je nacionalizam, revizija Drugog svjetskog rata, isključivost prema susjedima, drugovima, komšijama, nacionalnim manjinama, kako god želite; posvađanost u odnosu na ratove iz devedesetih i te narative i jedna opća legalizacija revizionističkog narativa i delegitimizacija antifašističke borbe. To karakterizira sva ova tri društva o kojima sam govorio, dakle Hrvatska, BiH, Srbija. 

RSE: Da li su se ljudi u ovim društvima “navikli” zapravo na fašizam, da li je postao nekako “normalan”?

Markovina: Pa naravno. Jučer (ponedjeljak, op. a.) sam baš dao izjavu u Splitu, vezanu uz incident na Rivi, napad, dakle, iz mržnje prema vaterpolistima Crvene zvezdee (klub iz Beograda op.a.). Gledajte, sad je već prošlo od 1990. skoro trideset godina. Znate šta je trideset godina? Dakle, djeca, mladi ljudi koji sad imaju trideset, pa možda i neki koji imaju trideset i dvije-tri, pa svi mlađi, oni nemaju nikakvo iskustvo života ni u čemu drugom nego ovome.

Dakle, svi koji su stariji, relativno imaju neko sjećanje na prije, sjećaju se nekakvog normalnog društva, ovi mladi ljudi zaista žive svakodnevno sa činjenicom da su neki ljudi prognani iz svojih gradova, uz rat, koji se prilično još uvijek intenzivno oživljava svake godine u dnevnicima, ovisno o kojim datumima se govori, ta djeca žive svakodnevno uz fašističke grafite na ulicama, u haustorima, uz govor mržnje u medijima, uz prijetnje… Dakle, sad su to već tri ozbiljne generacije, u najvitalnije godine ulaze i oni su samo u tome odrasli. Naravno da je to tragično i ja ne vidim da će se skoro to promijeniti.

RSE: Kad razgovaramo o mladima, da li je u pitanju neznanje u prepoznavanju fašizma, pojave fašizma i fašističkog ponašanja u društvu?

Markovina: Nedavno ste imali istraživanje o Hrvatskoj, radili su ljudi sa politologije, koje je pokazalo da značajan dio mladih jednako problematičnim smatra naslijeđe antifašizma, odnosno simboliku, petokraku, ne znam, pozdrav ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’, kao i ‘Za dom spremni’ (pozdrav Nezavisne države Hrvatske op.a.). Dakle, imate činjenicu jednog potpuno poremećenog sustava vrijednosti i nemogućnost da se uspostave jasni kriteriji odnosa prema tome. To je kod ovih koji imaju kakvu-takvu zainteresiranost prema tim temama, a kod većeg dijela mladih ljudi, ja sam im predavao deset godina na fakultetu, jedan potpuni neinteres za bilo šta, pa tako i za ove teme.

Posebno ovi mlađi. Njihov, realno, materinski jezik je engleski. Oni ove prostore više uopće ne doživljavaju kao perspektivne, oni će otići i mislim da smo, na kraju krajeva, zaslužili to. Ja ne vidim zašto bi iko ko ima – pustimo sad nas ili mene koji živim od jezika i od ovih tema – ali, zašto bi se iko ko ima ikakve ambicije u životu, ‘zakopao’ u Mostar, Sarajevo, Zagreb ili Split? Živimo u atmosferi ekonomskog ništavila, društvene besperspektivnosti, mržnje. Zašto bi to iko sebi radio? A rođen je s engleskim, misli da je cijeli svijet njegov, naprosto će otići. Ono što bi ga moglo iznenaditi je to da Evropa i Amerika postaju upravo ono što smo mi bili devedesetih, tako da neće biti izlaza kao što je bilo onda.

Mirsad Behram (RSE)