Kliker.info

Neki će reći da je Miloradu Dodiku referendum srednje ime. I neće puno pogriješiti. Preko pedeset puta je on zazivao referendum u vezi svega i svačega, a dva puta ga je i realizovao. Doduše u oba slučaja, čin referenduma nije zaveden u Službeni glasnik, premijerka Cvijanović je čak govorila kako je riječ o anketama, a na kraju, osim trošenja narodnih milona, nije se desilo ništa.

Piše : Dragan Bursać (Buka)

Fali im VELIKI

Tako je Dodik u svom razvojnom putu, od ljubavnika referenduma o ko zna čemu, čini se prešao u redove onih ogorčenih hejtera kojima ljubav (naroda) i pažnja (međunarode zajednice) nisu uzvraćeni. Čini se da je Milorad Dodik zamrzio referendume, koji «ionako ništa ne donose» i koji «ne vode ničemu». Samo se čini.

U tom svjetlu, samo površno, može se tumačiti i najnovija inicijativa u kojoj Dodik veli da će se referendum o statusu Republike Srpske u 2018. godini razmatrati kasnije, ukoliko se ne stvore neke ekstremni uslovi za njegovo održavanje. Prije bilo kakve analize, podsjetimo da je OVAJ referendum prije dvije godine SNSD najavio u okviru Deklaracije o slobodnoj i samostalnoj Republici Srpskoj. Dakle, riječ je o OVOM, ozbiljnom i pravom referendumu, a čiji su predhodnici samo propedeutika i priprema za OVAJ veliki. I njega nema. Preciznije, najavljeno je da ga neće biti.

Pravo je pitanje zašto? Dodik nam donekale, samo donekle pojašnjava stvari:

“Kao odgovorna politička partija, cijeneći međunarodne okolnosti i neobezbijeđen konsenzus u okviru Republike Srpske, jer je nemoguće obezbijedititi konsenzus na bilo kom pitanju sa članicama Saveza za promjene, SNSD smatra da to pitanje treba kasnije razmatrati”, rekao je Dodik po okončanju dvodnevnog Savjetovanja SNSD-a u Bijeljini.

Dodik je nejak samo na pairu

 Ovaj nadnaslov bi bio predikativan i ishitren zaključak istih onih, koji su po čuvenju o odlaganju referenduma, pripisali Dodiku etiketu nejakog, ili barem političara čija moć opada.

Argumenti?

Pa, eto, očigledno ni Srbija ni Rusija ne stoje iza Dodika. U prilog ovoj teroji ide i činjenica da se Aleksandar Vučić politički ponaša kao kiša oko Banjaluke. Ponajmanje ga tamo ima. Sarajevski sastanak je bila puna afirmacija BIH kao države, što u silnim formalnim ospoljenjima u besjedama prvih ljudi BIH i Srbije, a što i u deklarativnom prizanju Vučića i njegovom svjedočenju (sada i u Sarajevu), kako je BIH jedinstvena i nedjeljiva. A, to je dijametralno suprotan (retorički stav) od Dodikovog.

Sa druge strane, silni Rusi, investitori, kreditori, i ini, kao duhovi su nestali iz Republike Srpske, pa se o nekoj ruskoj pomoći ne može ni maštati u Palati predsjednika. O kavim ruskim tužbama da, o pomoći ne.

Možda su to opšti ili barem okvirni uslovi koji idu pod floskulu «međunarodnih okolnosti» u Dodikovoj izjavi, kojom pravda odlaganje referenduma. I sasvim sigurno u svemu tome ima objektivne istine. Tzv. subjektivna istina, onu za koju narod glasa iz ciklusa u ciklus je nešto posve drugačije i o tome dockan.

Ako je moć Dodika toliko oslabila i ako je pristao pod međunarodnim pritiskom da odustane od referenduma o nezavisnosti Srpske, kako to mnogi kažu i ako se govorka da će mu kao nagrada, pride, biti skinute sankcije SAD-a i ako će time Dodik dobiti vizu za najjaču silu na svijetu, onda je Dodikovo povlačenje ručne posve logičan potez.

Opozicija je duh od papira

Možda se odlaganje referenduma za «neka bolja vremena», može protumačiti kao slabost Milorada Dodika, ali pazite jednu stvar. Genijalnost u spinovanju mu niko ne može poreći. Šta on radi u ovoj, gotovo mat poziciji? Pa svu odgovornost prebacije na kilavu i slabu opoziciju, sa kojom je « nemoguće obezbijedititi konsenzus na bilo kom pitanju».

Pa time, ne samo da izaziva tu i takvu opoziciju u svoj ring, ne samo da je nipodaštava (djelomično sa punim pravom), nego je i direktno optužuje za izdaju nekakvih viših srpskih interesa.

Dodik i (ili) njegovi stratezi su sjano procijenili da su toliko moćni u odnosu na opoziciju, u RS-u, kako god se ona zvala, da mogu bez turbo-dugmeta, zvanog referendum ući u početak jednogodišnjeg predizbornog fajta. I tu su, sad za sad, apsolutno u pravu. Mogu, figurativno rečeno, igrati superiorno i sa hendikepom.

Jer, opozicioni političari u RS-u, ponašaju se kao razjedinjena interesna grupa, koja je više naklonjena kafanskim analizma, nego delanju. Možda je jedino Vukota Govedarica, sa Vučićem u zaleđu, izašao na megdan, ali je odmah pu ulasku na teren zabio sebi autogolčinu. Zašto? Pa rekao je kako je san svakog u Republici Srpskoj, da ista bude nezavisna, ali…

Nesumnjivo da je Govedarica bio iskren, ali je u toj svojoj «patriotskoj iskrenosti», samo odradio PR SNSD-u i šefu im:

«Pošto se približava 2018. godina, a SNSD akti su definisali za tu godinu održavanje referenduma, odnosno statusa Republike Srpske u okviru BiH, predsjednik SNSD Milorad Dodik je svjestan tih svojih manipulacija i sada mora da nađe razloge zašto neće održati najavljeni referendum o nezavisnosti”, rekao je Govedarica.

Istina, ali zanemaruje Govedarica gore spomenuti iracionalni, faktor, faktor tzv. subjektivne istine. Kako reče onomad psiholog Srđan Puhalo, Dodik i kad bi konja nominovao za bilo koju funkciju, on bi pobijedio.

I to ne zbog konja ili zbog Dodika, nego zbog potpune impotentnosti opozicije.

Šta presostaje Dodiku? Povukao je prvi potez. Preciznije spustio je gard, bacio referendum u ćošak i čeka manevre i Međunarodne zajednice i opozicije. Svakako, odbacivanje referenduma, biće kroz ružičaste naočale prikazano u ambasadama u Sarajevu. Sa druge strane, šta ostaje opoziciji? Da poput razmaženog derleta upera prstom na Dodika, ukazujući kako je slab, dok su oni šta? Malo iznad praga nevidljivosti?

Ili možda da se pretvaraju da su veći secesionisti od Dodika, a tu bi tek «ugasili» političku svijeću.

I na kraju, ali ne najmanje bitno, Milorad Dodik i prateći mu SNSD vagoni, nisu rekli da pitanje referenduma neće biti odleđeno do oktobra 2018. Može sad prvi čovjek RS-a, da se igra šaha sa svima, da kibicuje mjesto u Predsjedništvu BIH, ili da bira Predsjednika, koji će mu povjeriti treći mandat za sastavljanje Vlade RS…ili, šta mu je već volja. I dok to radi, promatraće istraživanja javnog mnijenja.

Paradoksalno, a slabo ko je to primijetio, odustajanje od referenduma je upravo komparativna prednost Milorada Dodika, u odnosu na opoziciju u Republici Srpskoj. Ukoliko se ovaj populistički mehanizam opet aktivira negdje sredinom 2018. budite sigurni da je tek onda SNSD u predizbornim problemima. Ukoliko ne, sve su prilike da ćemo gledati iste aktere na političkom nebu RS-a i BIH i od 2018, samo ćemo, eto sačekati da glavna primadona odluči koju će ulogu igrati.

I u ovakvoj konstelaciji snaga, vjerujte, biće znaimljivije koju je to novu ili staru funciju odabrao Baja, od priča o referendumu.

A, sam referendum? Pa, evo zamislite da se teoretski desi. To je JEDINA NOĆNA mora Milorada Dodika. Njega realizacija nekakvog referenduma o otcijepljenju, ne da ne zanima, to je, zapravo,  jedina stvar koja ga može otjerati sa vlasti u lagume prošlosti. Ili neke druge, tamnije lagume. Kakva crna opozicja, kakva inertna Međunarodna zajednica, kad su oni Miloradu naudili?