hamburger-icon

Kliker.info

Dragan Bursać : Dr. Eso Sadiković, čovjek koji je aplauzom ispraćen u smrt

Dragan Bursać : Dr. Eso Sadiković, čovjek koji je aplauzom ispraćen u smrt

Juli 28
15:55 2018

Malo je takvih ljudi. Koji za života zrače gotovo onostranom harizmom. Doktor Esad Sadiković, prijedorska legenda bio je jedan od njih. Vrhunski erudita, šarmantan čovjek, omiljen u društvu, istančanog smisla za humor, vrhunski oštrog cinizma, nevjerovatne socijalne inteligencije…, e sve to i mnogo više od toga bio je Eso.

Kada se rane ušivaju vlasima kose

A onda u jutro 5. avgusta 1992. godine krvnici su došli po njega. Vrata inprovizovane spavaonice su se otvorila i par čuvara je izvelo Esu. Svi su znali šta ga čeka. Tog velikog humanistu, vrsnog ljekara, specijalistu izvodio je nekakav polusvijet. Nekakvi samo na ljude nalik humanoidi. Vodili su ga u smrt. Pa su se njegovi Prijedorčani, zarobljeni sa njim u zlu zvanom koncentracioni logor Omarska sjetili svega što je za njih uradio Eso, od ohrabrivanja, brige za bolesne i iscrpljene do najkonretnije stvari, a to je bilo ušivanje rana vlasima kose, sjetili se i pojedini briznuli u plač. Onaj iskreni ridaj kada znate da zauvijek ostajete bez svoga najmilijeg.

–  Šta cmizdrite!? Je.. .. se!, prolomilo se spavaonicom iz Esinog grla. Njegov povišen ton i osmijeh bio je dovoljan da smiri logoraše.

Kaznionicom se prolomio apaluz. Nikada niko u smrt tako ispraćen nije. Kako i dolikuje živoj legendi.

Više ga nikada nisu vidjeli.

A njegova sudbina je gotovo u uncu slična sudbini doktora Mladena Stojanovića. Obojica stasiti, lijepi ljudi, buntovnici i borci protiv fašizma i zla. I obojica od četničke ruke nastradala. Čak su se putevi Mladenovi sa putevima Esinih roditelja možebitno i ukrstili. Jer Eso je bio sin jedinac u porodici poznatog prijedorskog partizana Hasiba Haska Sadikovića i njegove supruge, takođe poznate kozaračke partizanke Senije.

A nikada nemojte smetnuti sa uma da je Esina majka Senija, kao 17-godišnja učenica Gazi Husrev-begove medrese, napustila školovanje u Sarajevu, vratila se u rodni Prijedor i odmah otišla na Kozaru, u partizane. Senijini moralni zakoni i ljudskost nisu dozvolili da gleda kako ustaše hapse i ubijaju njene komšije samo zato što su Srbi. Esin otac Hasko bio je pukovnik, a Senija kapetan u JNA.

I na sve to, Eso je ubijen od strane četnika, od strane ljudi koji su se kleli u istu tu JNA. I ne samo zato što je bio planina od čovjeka. Ubijen je zato što je bio bolji, zato što se otvoreno sprdao sa zlom, čak i kad je smrti u oči gledao. Takav čovjek nije mogao preživjeti i živjeti pored poluljudi.

Dvije ironije i jedna Nikaragva

Da ironije bude veća u noći smrti, dakle 5. avgusta 1992. godine u logor Omarska dolazi, nekadašnji prijatelj Ese Sadikovića, doktor Mićo Kovčević. Po priznanju Ese, jedan od njegova tri najbolja prijatelja. Avaj! U međuvremenu, Mićo je p(o)stao zvijer, zločinac, gospodar života i smrti za prijedorske nesrbe. Dan poslije «nestalo» je Ese.

A to je druga ironija. Srpske vlasti su pričale da je Eso «nekako otišao u Nikaragvu” Nikaragvu? Negdje na kraju svijeta?! Nikaragvu, daleko sa one strane globusa. Nikaragvu gdje niko nikada neće pronaći Esu. Ispostavilo se da je ta «Nikaragva» jama Hrastova Glavica kod Sanskog Mosta. Ispostavilo se da je «put za Nikaragvu» zapravo bio put u smrt isporučen putem metka u čelo.

Eso je ukopan je u Prijedoru 29. jula 2007. Imao je 44 godine. U vrijeme ubistva bio je aktivista Ujedinjenih naroda i predsjednik “Udruženja otorinolaringologa SFRJ.

Jesu li ubice uopšte imale predstavu koga su ubile ili su ga baš zbog toga što je Eso bio i ubile? Prije će biti ovo drugo.

Elitocid je dio genocida

Jer, ubiti takvu veličinu možete samo ako osim genocidnog imate i elitocidne namjere. A takve namjere su postojale i uveliko su realizovane.

Ne zaboravite u Prijedoru, dakle samo u Prijedoru su ubijeni  Eniz Begić – doktor, Kemal Cerić – mikrobiolog, Osman Mahmuljin – internista, Razim Musić – doktor, Jusuf Pašić – doktor, Željko Sikora – doktor, Rufad Suljanović – doktor.

Ovaj tekst je prekratak da bi se pobrojali svi intelektualci iz svih naučnih oblasti.

I na koncu, ubijen je Esad Eso Sadiković – specijalistu za uho, grlo i nos, stručnjak svjetskog glasa, i ljudina.

Ovakav elitocid je nezapamćen u novijoj povijest čovječanstva, jer su svakoj vojsci, svakom sistemu i poretku, koliko god on monstruozan bio, neophodni bili makar ljekari. Ne i ovom. Ovaj je pojeso najbolje, najobrazovanije, napotentnije i najpotrebnije tkivog jednog naroda-bošnjačkog u Prijedoru. I ne samo jednog naroda i ne samo Prijedora. Ovi ljudi su bili ponosi i dika bivše zemlje i priznati diljem svijeta, ovi ljudi su doslovno spasavali živote svakom ljudskom biću. Ovi ljudi nisu mjerili i prebrojavali nacionalna krvna zrnca jer to nauka, biologija i medicina ne poznaju. Zato ih je nepismena bagra i svjetina između ostalog i pobila.

Čekam da me odvedu…

I šta danas imamo nakon svega? Ese nema među nama. U Prijedoru se ne mogu udostojiti pa dati ime ulici po Esi Sadikoviću. Ni djeliću ulice. Ni paralelnom nazivu čak.

A ulica u kojoj je Esina kuća je Skopska ulica. Inicijativa, ima tome osam godina, podnijeta je od strane Udruženje građana “Behar” iz Prijedora. Zahtjev kao i onaj za spomenik 102 ubijena prijedorska djeteta je mrtvo slovo na papiru.

Eso je legenda. Legenda o kojoj se malo zna, na žalost, mimo Prijedora. A i u Prijedoru zid negiranja, zaborava i protoka vremena će izjesti sjećanje na jednog od najboljih prijedorskih sinova koje je grad na Sani ikada imao.

A, šta je Eso imao? Imao je na početku devedesetih svijet pod nogama. Mlad, obrazovan, harizmatičan, mogao je bilo gdje na splaneti da uspije. Pa da se danas ponosimo živim Esom. Namjesto toga, izabrao je svoj grad, izabrao je Prijedor. Kada su ga prijatelji pitali, zar nisi mogao otići iz Prijedora, Eso im je odgovorio:

„Mogao sam, naravno da sam mogao. Ali to više ne bi bio Eso kojeg narod voli. Zato sam na ulici. Čekam da me odvedu gdje su odveli i moj narod. Ja ću za narodom i oko toga nemam nikakvih dilema. Niti ću ih imati“.

I nakon svega što je uradio za svoj narod, nakon svega što je uradio za svoju zemlju, za sve nas, čini se da je onaj apaluz živih ljudskih kostura, koji su svojim rukama izrazili zahvalnost prema Esi kada je krenuo u smrt, nešto najveće što je ovaj čovjek dobio do sada.

A svi smo mogli bolje. Ovako čekamo svi zajedno da nam Esu odvedu u vječni zaborav.

Dragan Bursać (Aljazeera)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *