Kliker.info

Svi ste čuli za Amira Reku.  Da podsjetim, one koji ne znaju. Oni koji su čuli, a zaboravili, e takvih nema. Jer, Amir Reko iz sela Gudelj kod Goražda bivši je oficir JNA, koji je spasio 45 srpskih civila iz sela Bučje od sigurne smrti. On je to učinio samo tri dana nakon što mu je srpska strana u kući spalila majku i nekoliko članova porodice. Eto, oficir u eri ratnih zločinaca.

Piše : Dragan Bursać (Buka)

Nema zemlje za Ljude

I dok nacionalistička rulja u suludom verbalnom piru slavi Ratka Mladića, Slobodana Praljka, Juku Prazinu, brani njihove «tekovine», identifikuje se sa njima čak, nekako skrajnut od svijeta živi taj Amir Reko. Ta LJUDINA, koja je svojim oficirskim stavom, naredbom i humanošću spasila seljane Bučja te ‘92. sigurne smrti. Njih 45 Srba i nešto Bošnjaka.

Među podređenim bilo je vojnika kojima je srpska strana, kao i Reki pobila članove porodica. Krv bi pala. I koliko se god neslagali sa Rekom, poslušali su ga. Nadređeni se sluša. A, nadređeni je mjesto osvete, zločina, mjesto pogroma, izabrao humanost. Spasio je ljude. Spasio je ljudske živote. Spasio je sebi i svojim vojnicima obraz i čast.

I koja je nagrada za ljudskost? Ovdje na Balkanu, gdje su heroji ratni zločinci, nagrada je anonimnost. Pa je tako taj Amir Reko od strane pojedinih bošnjačkih krugova bio tretiran kao izdajnik, a većina Srba i Hrvata četvrt vijeka nisu ni čuli za njega. I namjesto da dobije svoju ulicu, trg, namjesto da se po njemu zove neko udruženje, da mu za života podignu spomenik, država i mi sa njom smo se odrekli tog našeg heroja. Odrekli i vješto zaboravili.

A, Amir je otišao daleko na sjever, sa porodicom. U Dansku. U izbjeglištvo.

Kako je sam skromno govorio, nije on uradio nikakvo herojsko djelo. Tako je bio vaspitan, tako odgajan i tako usmjeren. Kakvi fatalni nedostaci, za kazan zla u kome živimo!

I drugi pot u životu, Reko je pokazao koliki je heroj kada se iz Danske vratio u BiH, kao privrednik, biznismen, čovjek materijalno, duhovno i etički situiran, koji pokušava pomoći ruiniranoj zemlji i zapuštenom narodu. U ratu čašću i ljudskošću, u miru nadom i poslom.

Ljudina godina koje su pojeli skakavci sa nama

Ali, ima jedna druga stvar. Kraj je godine. Prošlo je četvrt vijeka od kraja rata (ili mi samo mislimo da je tako). Kako god. U silnim izborima za ličnost godine, za ovo i ono, za privrednike, ministre, missice, uznike, sportiste, paćenike i plaćenike, za «moje i tvoje», za dođeš mi i dođem ti, za poete političke i pizde od političara, niko da se sjeti Amira Reke, pa da mu titulu čovjeka godine i ljudine decenije dodijeli.

A, kad čovjek pogleda, i ne treba taj časni oficir biti u društvu kojekavih političkih starletana i inih ljudskih marginalaca.

Pa ipak, ako bi kakav objektivan sud, koji nadilazi balkansku žabokrečinu dodjeljivao priznanje za ličnost decenije baš u ovoj godini, Reko ga zaslužuje. Za sve naše zaboravljene tihe humane junake kojih ima oko nas ako bolje pogledamo i kao vakcina protiv povampirenih nacionalista i antiheroja.

Ovo je mala i kratka lista za sve ono što je Amir Reko i još više za ono što on i njegova ljudskost mogu i moraju da znače ovoj zemlji, ali i zemljama oko ove zemlje. Za sve ono što nismo, a trebali bi da budemo.

Zašto je Amir Reko ličnost decenije?

-Zato što je u godini ratnih zločinaca, i dalje ratni heroj.

-Zato što je odbio ratnu i izvršio ljudsku dužnost.

-Zato što je oprostio, uzdigao se iznad bola i osvete u svojoj ličnoj tragediji.

-Zato što tvrdi da nije heroj.

-Zato što se u društvu antiheroja Amir kao Feniks ponovo uzdiže i uništava ih dobrotom.

-Zato što je nakon rata napustio BIH, uspio u životu, pa se herojski vratio, da pomogne zemlji da i ona uspije u životu.

-Zato što taj i takav nije digao ruke od Balkana, nego hrabro ide po njemu i propagira ljudskost na svakom ćošku ovih naših vjetrometina.

-Zato što je 45 civila preživjelo i svjedočilo ljudskosti.

-Zato što je penicilin za sve nacionaliste sa militarističkom neljudskom doktrinom.

-Zato što je razdvojio oficire od bandita i zločinaca.

-Zato što je odbranio svoju čast i zato što je LJUDSKO blago moje domovine.

-Zato što je uspio da mu se poklone Bošnjaci, Hrvati i Srbi od Goražda do Beograda i Zagreba.

-Zato što je natjerao sve njih da se osjećaju kao ljudi.

-Zato što nije izabrao osvetu.

-Zato što njegovo ime treba da nose ulice i trgovi diljem Balkana, jednako kao što mu je ime urezano u srcima preživjelih.

-U inat onima koji misle kako je sve ovo premalo da bude ličnost jedne decenije.

-Zato što pomen njegovog imena ništi Mladića i Praljka.

– Zato što je sa pogrešne strane straha i prave strane istine.

“Moju baku u Drugom svjetkom ratu spasio je Srbin, mene je spasio Srbin, moja majka okupljala je susjede i Bošnjake i Srbe, a ubijena je od zločinaca. Ali za to nije kriv čitav srpski narod. Sjetio sam se nje…uvijek bi mi govorila ‘Amire, budi to što jesi, onakav kakvim te tvoja majka odgojila. Nisam nikakav heroj, samo sam bio čovjek“, zaključuje onomad Amir Reko svoju životnu priču za Deutsche Welle.

-Zato što je ČOVJEK, e zato najviše!

Jesmo li svi mi spremni pronaći u sebi toga Amira Reku? Jesmo li spremni konačno vojničke čizme zamijeniti patikama mira? Hoćemo li, nakon zakopavanja aveti prošlosti u novu godinu ući barem malo kao ljudi?

Ratan priča jednog oficira koji se ponio kao čovjek i koji je namjesto smrti i zločina izabrao život i oprost trebala bi nas barem malo izmjestiti sa utabanih nacionalističkih autostrada. Ako nam ni ovo nije dovoljno, ne zaslužujemo se zvati Amirovim imenom.

A, on se zove čovjek.