hamburger-icon

Kliker.info

Dragan Bjelogrlić : Čovjek se teško miri s tim da primitivci odlučuju o našim sudbinama

Dragan Bjelogrlić : Čovjek se teško miri s tim da primitivci odlučuju o našim sudbinama

August 21
07:38 2017

Glumački velikan Dragan Bjelogrlić (53) do prije nekoliko dana boravio je u Sarajevu. Povod za dolazak u bh. prijestonicu bila je pretpremijera serije “Senke nad Balkanom” u okviru 23. Sarajevo Film Festivala.

Ne samo zbog Bjeline, kako ga često zovu, popularnosti, nego i zbog toga što je htio da obiđe glavni grad naše zemlje, ali i da popije kafu sa prijateljima, nije bilo lako sjesti i napraviti dobru priču.

Kada su u srijedu navečer prikazane dvije pilot-epizode serije, govori, nije mogao vjerovati da će Sarajlije tako emotivno i oduševljeno reagirati. U intervjuu za “Dnevni avaz” razgovarali smo o svemu – o novim, ali i starim projektima, društvenom sistemu te o tome koje je ključno pitanje mlađih generacija, a priznao nam je da sebi nikad nije mogao odgovoriti zašto postoje granice između zemalja u našoj regiji.

Poseban osjećaj

– Reakcijama u Sarajevu veoma sam zadovoljan, jutro nakon pretpremijere pričao sam s kolegama, utisci su fantastični. Bilo je lijepo, toplo i dosta prijateljski. Nekako smo se osjećali posebno. Nemam iskustvo s ovakvim načinom prikazivanja, jer smo puštali dvije epizode serije, a ne film. Ljudi su prepoznali ono što sam ja htio. Ovo je drugačija estetika, da kažem svega što sam do sada radio i što se ovdje, inače, radi.

Drugačija je vrsta stila i naracije i, kada radite nešto što je novo, onda postoji bojazan da li će ljudi to prihvatiti ili ne. Sarajlije su prepoznale tačno ono što je bila naša intencija, cijelog tima koji je radio, jer smo, zaista, uspjeli da svi radimo u istom pravcu, od direktora fotografije, scenografa, kostimografa… – kaže Bjelogrlić, koji, osim što glumi, za “Senke nad Balkanom” potpisuje i režiju i produkciju.

Ističete cijelu ekipu, njihov rad i trud, a znamo da je na Vama najveća odgovornost.

– Da, jeste. Nekako sam od početka u glavi imao taj pokušaj. U posljednjih 10 godina mnogo gledam novi talas svjetskih serija, koje nisu samo američke, nego talas skandinavskih, istočnoevropskih, njemačkih, italijanskih… koje su u svojoj estetici, naraciji, tretiranju problema i “istinizaciji” hrabrije od filmova. U tim serijama sam imao uzore i kombinirao sam. Serija koju sam gledao pa pomislio da radim “Senke nad Balkanom” bila je “Carstvo zla”, to mi je bio neki uzor. “Carstvo zla” govori o počecima kriminala, nastajanju Amerike na nekoj toj sivoj zoni, onda sam pomislio da bi takvo nešto moglo da se napravi na Balkanu. Također, tražio sam citate, taj moj odnos prema jugoslavenskom talasu, pa tu su Žika Pavlović, pa “Ko to tamo peva”… Eto, ima i naše kinematografije.

Serija predstavlja Balkan prošlog stoljeća kao prostor u kome se ukrštaju visoka politika, lokalni interesi, kapital i kriminal.

– Da, politički utjecaji i vjetrovi koji pušu s različitih strana. Otprilike je i danas tako. Taj usud Balkana, prvo jedna ogromna netolerancija, zapravo je naš problem sukob malih razlika. Faktički, ako pogledamo, mi bismo na Balkanu vjerovatno mogli da živimo kao jedan narod, iz kojem je s vremenom, historijski, nastalo nekoliko naroda. Tu su uglavnom vjerske podjele, onda kulturološke i političke.

Sukob malih razlika djeluje kao nešto lako premostivo, a ustvari, kada bi se nekako racionalno spustila lopta, vidjeli bismo da sve to može da se prevaziđe vrlo lako, ali nekako nam to ne uspijeva čitavo jedno stoljeće. Zapravo ti sukobi malih razlika postaju konstanta življenja i oni se prenose s generacije na genraciju, nekako se optimizam koji nosim u sebi, zbog svega toga, gasi i neću da kažem da dižem ruke, ali postajem svjestan da će biti potrebno mnogo godina da prođe, mnogo mudrosti i hrabrih odluka da se sukobi, eventualno, riješe jednom zauvijek.

Zbunjuje me

Očekujete li da će mlađe generacije nešto promijeniti?

– Ne znam, nekako sam odmah poslije ovih naših nesretnih ratova krenuo da dolazim u BiH, Hrvatsku, na cjelokupan prostor bivše Jugoslavije, jer zaista vjerujem da smo jedno. Rođen sam u Jugoslaviji i umrijet ću u Jugoslaviji. U cijelom tom prostoru se osjećam kao kod kuće, tako se i ljudi prema meni ponašaju i dobro se osjećam svuda. Kada sam počeo da govorim o ovome, mislio sam da ćemo sad, 2017. godine, pričati o potpuno drugim stvarima i da će to povezivanje, praštanje, prevazilaženje problema ići mnogo brže i da će se ljudi spustiti na racionalan nivo. Sada da ponavljam nešto što svi znamo, da bi nam sigurno, da zajedno funcioniramo, bilo mnogo lakše, ali kao što vidite, to ne ide nego se ovo stanje čak produbljuje.

Onda ne mogu da vam kažem da će biti bolje, jer kada čujem te nacionalističke poklike klinaca na utakmicama, koji nemaju pojma, koji možda nisu izašli iz BiH ili Srbije i ne znaju kome pogrdne riječi upućuju, onda nisam baš veliki optimista i to je nešto što me zbunjuje. Ne znam kada su ti klinci naučili, zapravo prihvatili tu mržnju. Zato sam radio “Senke nad Balkanom”, da bi se vidjelo da problemi nisu od jučer nego da su naslijeđeni. Danas su iracionalni, a takvi su bili i onda. Sve to iracionalno dovodi do nekih postupaka koji su teško izbrisivi i teško se zaboravljaju, kao što su zločini koji se dešavaju svakih 30-40 godina.

U jednom intervjuu kazali ste da niste znali odgovoriti na pitanje svoje kćerke: “Hoće li nas uvijek primitivci voditi?”

– Da. Ona je sama dala sebi odgovor i drago mi je da je kćerka odličan student i bar za sada vidim da želi da se bori za svoju budućnost na ovim prostorima. Jedan od najvećih problema s kojima se region suočava je odlazak mladih ljudi, koji ne odlaze zbog siromaštva nego zbog toga što gube vjeru da će ovdje ikad biti normalno i prosto kao mladi ljudi ne žele da svoj život provedu baveći se nekim iracionalnim stvarima i da žive u svijetu mržnje i sukoba. Oni bježe od primitivizma.

Zna ona da Knez Mihailova nikad neće biti kao Kerntner štrase u Beču, i zna da nikad neće imati plaću kao u Švicarskoj ili Engleskoj, i nema problem s tim, ali ima problem kada vidi da primitivci zauzimaju glavna mjesta i odlučuju o našim sudbinama. E, s tim se teško miri čovjek koji želi nešto od svog života, koji je obrazovan i osviješten. Mi nećemo da se uhvatimo ukoštac sa primitivizmom nego on danas postaje model i to je najveći problem.

Prosto je, što si si beskrupulozniji, imaš veće šanse da uspiješ ovdje, a ako si fin, normalan i uljudan, onda su ti manje šanse. To je ono što je velika opasnost i to je ono što ne slute političari. Taj odliv mozgova je godinama problem, ali on ne da se ne zaustavlja nego traje. To me zabrinjava.

Napravio iskorak

Pokazujete li pred djecom tu zabrinutost?

– Pokušavam da im pričam bolju stranu, da im objasnim, tjeram ih da idu, obiđu bivšu Jugoslaviju, da upoznaju nove ljude i da shvate da je to srdačan i normalan svijet, koji je, po meni, dominantan. Ja imam problem da u stvarnom životu ne osjećam ono što vidim u informativnim emisijama, ja to samo u “Dnevniku” vidim, i u govorima političara. E, to je apsurd u kom živimo. Sigurno nećemo ponovo biti jedna država, ali moramo naći model da ovo funkcionira kao jedan prostor, jer je besmisleno da između Srbije i BiH postoji granica, a nema je između Francuske i Italije. To, zaista, ne razumijem. Suludo mi je da, da bih ušao u BiH, čekam dva sata u redu, zaista glupost.

“Bolji život” proslavio je 30 godina od prvog prikazivanja.

– Bila je to, zaista, dobra serija, s tim da je bila posljednja jugoslavenska serija, a ekstremno popularna. Šest dana poslije emitiranja posljednje epizode, počeo je rat u Sloveniji tako da je “Bolji život” svim ljudima koji su živjeli u to vrijeme, sjećanje na jedan lijep period koji su imali. Taj simbolični naziv znači da smo nekad imali bolji život, ali su i junaci iz ove serije za tim tragali. Prije svega, to je dobra serija, koja ima platinu nečega čega više nema i čega više nikad neće biti. Kada su ljudi razgovarali o tome što danas ne može da se napravi nešto kao “Bolji život”, došli su do zaključka da danas ne postoji srednja klasa, a Giga Moravac je upravo čovjek iz srednje klase, koji je kuburio s novcem.

Žena mu je profesorica, imaju troje djece, školuju ih i žive u lijepom stanu, što je danas nemoguće. Eto, to je to žaljenje za bezbrižnošću socijalizma. Danas smo izgubili osnov društva i zato nam je tako kako je.

Odmor sa suprugom

– Idem na odmor sa suprugom. Ovog ljeta završili smo postprodukciju, snimanje smo okončali u junu pa se nisam uspio baš odmoriti. I ovog puta će biti kratak predah, ali eto, koristim svaku pauzu da malo odahnem. Idemo na Korčulu, da napunimo baterije – kaže Bjelogrlić, koji sa suprugom Majom ima kćerku i sina.

Kada vidim Bobu, shvatim kako mi je lijepo bilo

Kako iz današnje perspektive gledate na lik Bobe?

– Kad god vidim Bobu, shvatim koliko sam bio mlad i kako mi je lijepo tada bilo. Jednom je neki kritičar, kada su izašla “Lepa sela lepo gore”, napisao paralelu između Bobe i Milana i to mi je bilo zanimljivo. Svaki put kada gledam seriju, prisjećam se svoje mladosti, lijepih trenutaka, druženja, snimanja, šta sam tada radio i sve to budi u meni intimne uspomene. Ne gledam na to samo profesionalno, ma ne mogu to.

Rizik je kada uđete na novi teren

Kakva su očekivanja kada je u pitanju serija “Senke nad Balkanom”?

– Držao sam jedno predavanje studentima. Pričao sam im da mladi ljudi trebaju da riskiraju, da je rizik osnov umjetnosti. Onda mi je jedan student iz Hrvatske ili Slovenije kazao: “A Vi, kao, nećete više da riskirate?” Onda sam mu odgovorio: “Evo, sada najviše riskiram, s ovim projektom.”

Jer, tako je kada radite nešto novo. Kada idete nekim utabanim stazama, znate otprilike rezultat, ali kada uđete na novi teren, to je, zaista, veliki rizik. Zato mi je prijalo što sam u Sarajevu primijetio da su ljudi prepoznali hrabrost projekta i da im je drago što je neko ovdje uradio nešto što je iskorak. Ne kažem da je serija genijalna nego je drugačija..

Edina Bakić (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *