hamburger-icon

Kliker.info

Dr.lijaz Pilav, čovjek koji je uzdrmao Daytonski sporazum : Neopisivi ponos je saznanje da ste imali jednu tešku, a nadasve časnu ulogu u jednom vremenu zla !

Dr.lijaz Pilav, čovjek koji je uzdrmao Daytonski sporazum : Neopisivi ponos je saznanje da ste imali jednu tešku, a nadasve časnu ulogu u jednom vremenu zla !

21 Juna
05:55 2016

pilav818Doc.dr.sci.med. Ilijaz Pilav, specijalist Opće kirurgije i subspecijalist Grudne kirurgije, kirurg je na Kliničkom centru u Sarajevu na Klinici za Torakalnu kirurgiju i docent na Medicinskom fakultetu u Sarajevu.

Njegov je život kao scenarij, ili kao knjiga. Knjigu piše, priznaje nam, jer smatra svojom odgovornošću progovoriti o dobrim ljudima u vremenu zla. A zlu je, itekako, bio svjedokom. Ali u isto vrijeme kad i zlu i patnji, svjedočio je i pobjedi života, nadi, vjeri.

Rođen je u Srebrenici. Želio je studirati elektrotehniku, medicinu upisao slučajno, diplomirao s desetkom 1989. s 24 godine. Na sugestiju mentora da mu se javi ako želi raditi kod njega na Klinici u Sarajevu, odgovorio je da mu, tamo gdje on ide, kirurgija neće trebati. Jer on je znao kamo ide, odnosno kamo se vraća nakon diplome – vraća se u rodnu Srebrenicu.

Ali u jednom je pogriješio – nije bio ni svjestan koliko će mu upravo kirurgija, u Srebrenici, trebati… I koliko će upravo u tom vremenu ratnog pakla naučiti pomjerati i vlastite i granice profesije. Danas kaže da je shvatio da je najveći uspjeh ostati normalan čovjek, čvrsto na zemlji, ispuniti časnu ulogu u vremenu zla. Ovo je njegova priča.

Pilav je svoju državu, Bosnu i Hercegovinu, tužio jer mu je zakonski onemogućeno da se kandidira na izborima za člana Predsjedništva BiH. A to mu je onemogućeno – jer se pogrešno zove i živi u pogrešnom entitetu. Ustvari, nemoguće je da se čovjek pogrešno zove i da živi na pogrešnom teritoriju u vlastitoj zemlji, ali kod nas je ipak drugačije…

          ‘I pogrešno se zovem i živim na pogrešnom mjestu’

Prije 10 godina je podnio kandidaturu Središnjem izbornom povjerenstvu Bosne i Hercegovine za člana državnog Predsjedništva. SIP je njegovu aplikaciju odbio na temelju činjenice da se izjašnjava kao Bošnjak, što je suprotno odredbi Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, koja kaže da predsjednički kandidat iz RS-a mora biti Srbin. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je odbio njegovu žalbu u augustu  2006. godine. Nakon toga je, 2010. godine, ponovno podnio kandidaturu, koja je još jednom odbijena. Pozivajući se na član o općoj zabrani diskriminacije, Pilav se žalio da je ustavna zabrana koja mu onemogućuje da se kandidira na izborima za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na osnovu njegove nacionalne pripadnosti ravna rasnoj diskriminaciji.

“Diskriminacija u etnonacionalnom smislu je jedna vrsta modernog aparthejda. Kod nas je ona još više izražena: ovdje se radi o diskriminaciji koja kombinira etno-nacionalni i teritorijalni princip. Dakle, ja ili se pogrešno zovem ili živim na pogrešnom mjestu ili, što je još gore, u pitanju je i jedno i drugo, dakle i pogrešno se zovem i živim na pogrešnom mjestu. I što je najgore ti elementi su uneseni u Ustav i izborni zakon”, objašnjava Pilav za Dnevni list.

Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu tako je u pretprošli četvrtak donio odluku u predmetu “Pilav protiv Bosne i Hercegovine”, prema kojoj je onemogućavanje Ilijazu Pilavu iz Srebrenice, u bh. entitetu Republika Srpska, da se kandidira na izborima za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine diskriminatorno. U obrazloženju se navodi da je onemogućavanje Pilavu da sudjeluje na izborima za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine “temeljeno na kombinaciji etničkog porijekla i mjesta stanovanja, što ukazuje na diskriminatorno ponašanje”.

          ‘Sve je urezano u sjećanje’

A mjesto stanovanja oduvijek je bio njegov izbor. Nije oko njega imao nedoumica ni kad se mogao preseliti nakon diplome na Medicinskom fakultetu: njegov izbor je bila rodna Srebrenica. Diplomirao je s 24, a kad je počeo rat u BiH imao je 28 godina. Radni odnos je zasnovao u siječnju 1990. godine. Od 1992. godine tajne i mogućnosti svoje profesije, kirurgije, počet će otkrivati u najsurovijim ratnim uvjetima. Rat ga je u travnju 1992. zadesio na dežurstvu u praznom Domu zdravlja. Uskoro će i on obući uniformu, ali kao kirurg je bio potrebniji.

Na pitanje što je prvo što iskrsne pred očima kad pomisli na Srebrenicu 1995. godine, odgovara kratko: “Ratna bolnica, krv, užas… a onda se te slike pretvore u dolinu bijelih nišana u Potočarima”.

Nije lako ni jednostavno vraćati se u te dane. Iako o njima nikada nije ni prestao misliti i sjećati se. Što je najviše ostalo urezano u sjećanje?

“Kad god pokušam odgovoriti na ovakva pitanja”, kaže, “i opisati uvjete u kojima se radilo, shvatim da ne postoje dovoljno snažne riječi kojima bih to izrazio”.

Ovo je samo dio sjećanja na te dane: “Prvih dana rata sam zbrinjavao ranjenike na terenu. Moje prve operacije su bile bukvalno u šumi. Kasnije smo, oslobađanjem grada, osnovali ratnu bolnicu u kojoj nije bilo sanitetskog materijala, nije bilo lijekova, nije bilo anestezije. Sve je bila improvizacija. Rane smo tretirali nekim jodom i hidrogenom koji smo našli u fabrici akumulatora. Fiziološku otopinu smo pravili sami u kazanu za rakiju i to kad smo imali soli…

Operacije smo izvodili na živo. Amputacije smo radili običnim bonsekom jer u početku nismo imali nikakvog instrumentarija. Stomak smo otvarali na živo. Moralo se. Možete li zamisliti kako je raditi amputaciju ruke ili noge i pri tome moliti pacijenta da se strpi, da izdrži… da izdrži takvu bol za koju ste sigurni da je ni sami ne bi mogli izdržati. I izdrži se. I u takvim nemogućim uvjetima ja s ponosom uvijek ističem da smo imali kolosalne rezultate. Nepojmljivo ali istinito.

Spašeni su mnogi životi. Ratna bolnica je bilo mjesto s jedne strane užasa i patnje, ali s druge strane mjesto nade, vjere i optimizma. I mnoge stvari su duboko urezane u pamćenju poput umiranja i življenja, ali i pitanja majke koje su zadnje riječi njenog sina kome se nije moglo pomoći. Zatim rađanja u cik zime djevojčice teške kilogram i pol na carski rez u sedmom mjesecu trudnoće čija je majka u miru imala tri neuspješne trudnoće… i iz inata ta djevojčica (danas žena) heroj ostaje živa, eto, skromno kažem uz našu pomoć… Urezano je sve…”

U svemu tome, snagu da ne odustaju davalo je shvaćanje da su posljednja šansa i posljednja nada na kugli zemaljskoj nekome tko treba vašu pomoć… “A takvih je bilo jako puno i svaki dan…”, kaže.

          ‘Shvatio sam istinsku suštinu života’

Naravno da mu je to iskustvo promijenilo život i shvaćanje života. Ono što smo proživjeli itekako nas odredi i u budućnosti.

“Dobri ljudi u vremenu zla… Da, moji suradnici u Ratnoj bolnici i ja smo doista bili dobri ljudi u vremenu zla. Kada je sveprisutno stanje bila samo smrt, mi smo bukvalno od tog stanja otimali i spašavali živote. U  vremenu u kome život nije imao cijenu shvatio sam istinsku suštinu i vrijednost života.

Svaki spašeni život je bio pobjeda, ali je svaki izgubljeni život bolio kao teški poraz. A radeći svih tih ratnih godina u bolnici s tisućama ranjenih trebalo je i lične snage da se izdrži. Nosili smo bol drugih ljudi na svojim plećima tako da često, iako smo i sami imali lične tragedije, nismo imali vremena dovoljno odbolovati vlastitu bol…

I sad kad pričam o životu ja često kažem da je moj život raspolućen na dva dijela, onaj do 1995. i onaj, od Boga poklonjeni poslije ’95. I nisu ta dva dijela života u sukobu, ne isključuju se, i ne mogu jedan bez drugoga ali se u isto vrijeme nikako ne mogu spojiti… a oba su moja.

Ja sam, čini mi se, uspio da uspostavim neku vrstu duhovne ravnoteže između onoga što je bilo i što nosim u sebi i onoga što se trenutno živi, počesto se osjećajući kao da putujem u nekom nadnaravnom prostoru između ta dva svijeta… Je li to mirenje… ili vječna borba?”, postavlja pitanje na koje odgovor ne postoji.

Nije ni njegov prelazak na slobodni teritorij bio jednostavan: bolnicu je napustio 11. jula  1995. i na slobodni teritorij stigao nakon pet dana. Kroz šumu, u grupicama ljudi koji su se spašavali od smrti, od kojih mnogi nisu uspjeli. Na izlazu iz Srebrenice, na raskrsnici, tog je dana (11. 7. 1995.) i posljednji put vidio svog brata. Pronađen je nekoliko godina poslije u masovnoj grobnici u Pilici kod Zvornika.

Ide li danas u Srebrenicu? Vraća li se život, živi li se?, pitamo ga.

“Idem… Ne tako često koliko imam potrebu i želju, ali idem… Srebrenica je još uvijek grad koji, čini mi se, živi zbog svojih mrtvih… slabo se vraća život… Ustvari, ja na neki svoj poseban način živim Srebrenicu. Gdje god da sam, kud god da idem, ja zapravo ne napuštam Srebrenicu. Jer to nije moguće. Ona je moje obilježje, a ja pomalo njeno”.

Pilav danas o svom iskustvu piše knjigu.

“Ako smijem reći, moj život je zaista jedna knjiga. Iz mnogo, mnogo razloga mislim da ne smijem biti sebičan i držati je zatvorenom. Da, bit će knjiga. Ne mogu još sa sigurnošću reći kad će se čitati, ali definitivno hoće. Centralni događaj? Dobri ljudi u vremenu zla”, kaže.

          ‘Na nadi počiva život’

Pilav smatra da je presudom Europskog suda za ljudska prava u njegovu korist uzdrman Daytonski mirovni sporazum.

“Moja namjera je bila ukazati na devijaciju u našem pravno-političkom sistemu koji je uzrok teške diskriminacije naroda na cijelom teritoriju BiH. Opravdanje za takve devijacije i priznanje diskriminacije kao nužne, razumne i opravdane temeljene su na odredbama dejtonskog ustava, dakle Daytonskog mirovnog sporazuma jer je Ustav samo aneks toga sporazuma. Ako je to Dayton, a jeste, onda je ova presuda uzdrmala Daytonski sporazum, barem u jednom njegovom aneksu”. I nema iluzija oko toga je li ovom presudom pravda konačno zadovoljena – sve će opet ovisiti o iskrenosti političkih subjekata: “Konačna pobjeda pravde bit će onoga trenutka kad se ova presuda implementira”, kaže Pilav.

“Teško je reći koliko će se prašine nakupiti i na ovoj presudi ako se osvrnemo na iskustvo u pokušaju implementacije prethodnih… I u tom smislu ja nemam iluzije da će odjednom proraditi dobra volja domaćih političkih elita i da će oni učiniti ono što su odavno trebali. Ono u što sam sasvim siguran jeste činjenica da će sigurno doći vrijeme kada će BiH otvarati pojedina poglavlja u pristupnim pregovorima sa EU i da će u nekom od tih poglavlja u sadržaju biti i ova presuda i to kao jedan od bitnih preduvjeta koje treba ispuniti da bi se postalo kredibilnim kandidatom za članstvo u EU. Kako će brzo doći to vrijeme, kao i u mnogo čemu ovisi o iskrenosti namjera političkih subjekata”.

Pitamo ga što bi poručio onima koji misle da je njihova borba s administracijom unaprijed izgubljena stvar? Evo što kaže:

“U Srebrenici sam naučio da ne postoje granice koje se ne mogu pomaknuti… Radeći u Ratnoj bolnici pomicane su granice i u ljudskom i u profesionalnom, pa danas se usuđujem reći i u naučnom smislu… do neslućenih razmjera.

Samo se ne smije odustati…” … A što bi poručio onima koji su izgubili nadu u pravednost i ravnopravnost svih ljudi u BiH? Ima li nade za bolje dane u ovoj zemlji?

“Nada je temeljna odrednica na kojoj počiva život. Nada je vjera u najširem smislu. U ovoj zemlji je tako puno dobrih ljudi, obrazovanih, moralnih, humanih, požrtvovanih, spremnih dati nešto od sebe. E to je nada za dobru budućnost ove zemlje. Ja sam uvjeren da će doći vrijeme kad će istinske vrijednosti izaći u prvi plan”, kaže Pilav.

I na kraju, uz sve što je proživio, može se reći da je danas sretan čovjek. U profesionalnom smislu je postigao sve. Ali ne smatra to svojim najvećim uspjehom…

“U profesionalnom smislu sam uspio u potpunosti. Specijalizirao sam kirurgiju, doktor medicinskih nauka, docent na medicinskom fakultetu i zadovoljstvo je mladim generacijama studenata prenositi i znanje i iskustvo. I zasigurno je to veliki uspjeh, ali je za mene nakon svega proživljenoga najveći uspjeh ostati normalan čovjek čvrsto na zemlji.

Ponos je imati zavidnu karijeru, ponos je imati prekrasnu djecu, ali je neopisivi ponos saznanje da ste imali jednu tešku, a nadasve časnu ulogu u jednom vremenu zla i da vam i nakon toliko godina priđu ljudi koji to pamte, poštuju i cijene…”, kaže nam na kraju.

Želja mi je spomen obilježje na Kragljivodi

Što Vam je želja, bez obzira na mogućnosti, napraviti u ili za svoju rodnu Srebrenicu?

– Rat sam počeo kao vojnik i to na najkrvavijoj liniji srebreničkog ratišta, na liniji koja se nalazila na granici države Bosne i Hercegovine koja je bila na direktnom udaru agresije iz druge države (Srbije). Tu, na toj liniji sam stekao i izgubio najveće i najbolje prijatelje i suborce. Želja mi je za života da doprinesem da se na tom mjestu, na mojoj Kragljivodi sagradi spomen obilježje tim velikim ljudima…

Politika je kod nas goli materijalni profit

Gradimo li bolju BiH ili još uvijek samo – preživljavamo?

– U našoj zemlji je politika postala izuzetno profitabilno zanimanje i kad se to ogoli do kraja, shvatimo da ona nema ni naciju ni vjeru ni humanost… ništa osim materijalnog profita. Upravo zbog toga, mi, običan svijet, samo preživljavamo. Nastala je jedna posebna kasta ljudi koji imaju za cilj samo lični interes, a politika im je sredstvo za ostvarivanje tog cilja. Sve dok narod (narodi) ne sruše tu kastu, nećemo ići naprijed.

Kada na scenu dođu i politiku povedu obični ljudi iz naroda koji će uz kompetenciju, sposobnost, imati u sebi i moralnu crtu odgovornosti prema zajednici te human odnos prema svemu što nas okružuje, onda možemo očekivati da konačno krenemo s izgradnjom bolje BiH. A uvjeren sam da je takvih ljudi koji znaju i mogu, koji su i moralni i sposobni i koji su se u svojim mikrosredinama sigurno djelom dokazali, u ovoj zemlji jako puno. 

Andrijana Copf (Dnevni list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku