Kliker.info

Dr Ivanka Marković je šef Katedre za krivično pravo na Pravnom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. U toku svog dosadašnjeg stručnog i naučnog rada, nekoliko puta je bila angažovana kao član ekspertskog tima za izradu zakonskih tekstova iz oblasti zaštite ljudskih prava (Krivični zakonik, Zakon o krivičnom postupku, Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, Zakon o posebnoj evidenciji lica pravosnažno osuđenih za krivična djela učinjenja na štetu polnog integriteta djeteta).

Bila je angažovana u projektima iz oblasti Rodno zasnovanog nasilja, a izradila je više publikacija iz oblasti trgovine ljudima, nasilja u porodici, silovanja, itd. U svom dosadašnjem radu, pored udžbenika iz oblasti krivičnog prava i kriminologije, komentara i priručnika,  objavila je i preko 100 naučnih i stručnih radova u naučnim i stručnim časopisima sa prostora bivše Jugoslavije.

Prvog maja u RS stupio je na snagu novi Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, prema kojem se nasilje u porodici tretira kao krivično djelo. Profesorica Ivanka Marković je jedna od najzaslužnijih za donošenje ovog zakona.

Sa profesoricom Marković za BUKU razgovaramo o nasilju u porodici, promjenama u zakonu, kao i kaznama za one koji ne prijave nasilje.

Profesorice Marković, nasilje u porodici se od početka maja u RS tretira kao krivično djelo. Koliko je ovo značajno u odnosu na ranije zakonsko tretiranje nasilja u porodici?

Za razliku od ranijeg perioda, kada je postojala mogućnost da se nasilje u porodici tretira ili kao prekršaj ili kao krivično djelo, nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici,  nasilje u porodici se više neće moći tretirati kao prekršaj, već samo kao krivično djelo.  Dakle, ukinuta je mogućnost prekršajnog kažnjavanja učinioca nasilja u porodici i neprihvatljiva pravna regulativa ove problematike, jer je nedopustivo da se nasilje u porodici, koje je u svim međunarodnim dokumentima prepoznato kao ozbiljan oblik rodno zasnovanog nasilja, u našem pravnom sistemu tretira kao prekršaj.

Šta ovaj zakon konkretno znači za nasilnike, ali i žrtvu? Koje  su moguće zakonske kazne za one koji budu okrivljeni za nasilje u porodici?

Učiniocima nasilja  u porodici, primjenom ovog zakona, za izvršeno nasilje se ne mogu izricati sankcije, već samo hitne mjere zaštite i zaštitne mjere koje su u funkciji zaštite žrtve. Svrha zaštitnih mjera jeste da se osigura nužna zaštita i bezbjednost žrtve, te otklone stanja ili uslovi koji mogu biti od uticaja ili mogu pogodovati ili podsticajno djelovati da učinilac ubuduće vrši radnje nasilja u porodici, a hitne mjere zaštite se izriču radi otklanjanja neposredne opasnosti po fizički i psihički integritet, radi sprečavanja ponavljanja nasilja i garantovanja bezbjednosti žrtve.  Kada je u pitanju kažnjavanje učinilaca nasilja u porodici, ono će se vršiti prema odredbama Krivičnog zakonika Republike Srpske, a visina kazne zavisiće od toga za koji oblik krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici će biti optuženi. Tako npr. ako je nasilje u porodici izvršeno u prisustvu djece, učiniocu se može izreći kazna zatvora od dvije do deset godina.

Kad je u pitanju žrtva nasilja u porodici, predviđena su rješenja koja bi trebala da osnaže žrtvu i da joj pomognu u njenoj borbi protiv nasilja. Jedno od njih jeste i obaveza svih subjekata zaštite da prilikom prvog kontakta sa žrtvom obavijeste žrtvu, na njoj razumljiv način, o svim pravima koja ima u skladu sa ovim i drugim propisima i o ustanovama, organima, pravnim licima i organizacijama koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu. To je izuzetno značajno jer žrtve najčešće ne znaju koja prava imaju, niti koje institucije ili organizacije im mogu pružiti pomoć. Pored toga, predviđena je mogućnost da žrtva izabere lice od povjerenja koje može biti prisutno tokom jednog ili više postupaka ili radnji u vezi zaštite od nasilja u porodici. Lice od povjerenja je zapravo neko ko pruža moralnu, a ponekada i emotivnu podršku žrtvi, a ovu praksu poznaju mnoge evropske države.

Novina je da će sada zakonski biti gonjeni i oni koji ne prijave nasilje u porodici. Koliko je ta činjenica značajna za naš prostor, gdje se često nasilje u porodici smatra temom koju je bolje ne dirati, ono što se dešava unutar četiri zida kuće, tu i ostaje?

Mogućnost kažnjavanja onih koji ne prijave nasilje u porodici je postojala i do sada, i to ne samo na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, već i na osnovu Krivičnog zakonika (krivično djelo neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca kojim je obuhvaćeno neprijavljivanje težih oblika krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici). Međutim, ta mogućnost se do sada nije često koristila, upravo iz razloga što je nasilje u porodoci, prema mišljenju pojedinih predstavnika nadležnih institucija, još uvijek privatna stvar svake porodice.

Kakve su kazne za neprijavljivanje nasilja u porodici?

Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, zaposleni u obrazovnoj, socijalnoj i zdravstvenoj ustanovi koji ne prijavi  nasilje u porodici čini prekršaj, za koji je propisana novčana kazna od 1.000 do 3.000 KM. Ako nasilje ne prijavi građanin koji na bilo koji način sazna da se desilo nasilje u porodici, predviđena je novčana kazna od 300 do 900 KM, a ista kazna je predviđena i za člana  porodice ili porodične zajednice koji ne prijavi nasilje u porodici izvršeno prema djetetu, osim u slučaju kada je i sam žrtva nasilja u porodici.

Svojim radom i angažmanom jedna ste od najzaslužnijih osoba za stupanje ovog novog zakona na snagu. Koliko je ovo bila dugotrajna borba?

Problemom nasilja u porodici sam se počela baviti odmah nakon uvođenja ove inkriminacije u naš krivičnopravni sistem, odnosno 2000. godine. Međutim, nakon  stupanja na snagu prvog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici 2006. godine, ja sam tvrdila da je rješenje kojim je nasilje u porodici predviđeno kao prekršaj, neprihvatljivo. Naime, prekršajnim sankcionisanjem učinilaca nasilja u porodici, ovaj oblik nasilja sveden je na istu ravan kao što je npr. preglasno puštanje muzike, parkiranje na trotoaru i sl., čime se u javnosti stvara utisak da nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici ne predstavlja neki značajniji atak na čovjeka i njegovo dostojanstvo i ono što je posebno zabrinjavajuće, da to nije značajan atak na porodicu kao osnovnu ćeliju društva. Pored toga, u sudskoj praksi su se dešavale takve situacije da je jedno skoro isto ponašanje jednom procesuirano kao prekršaj, a drugi put kao krivično djelo. Postojanje paralelne mogućnosti da se učinilac nasilja u porodici kazni prekršajnopravno i krivičnopravno, ne samo da je stvaralo konfuziju na strani subjekata zaštite, dakle onih koji bi trebali da sankcionišu učinioca, već je dovodilo do slabljenja zaštite žrtve jer učinioci nasilja u porodici često prekršajnu sankciju ne doživljavaju kao ozbiljnu reakciju države na njihovo ponašanje.

O ovome, kao i o drugim problemima u vezi sa primjenom krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici sam godinama govorila u svakoj prilici. Međutim, mislim da je najznačajniju ulogu u svemu imao Savjet za suzbijanje nasilja u porodici i porodičnoj zajednici Republike Srpske, čija sam predsjednica od 2013. godine,  koji je na 10. sjednici  održanoj 16.05.2016. godine usvojio zaključak da se Ministarstvu porodice, omladine i sporta, kao nadležnom ministarstvu, uputi inicijativa za izmjenu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici u cilju ukidanja odredbi kojima se nasilje u porodici tretira kao prekršaj. Takav zaključak podržan je i od tadašnje ministrice porodice, omladine i sporta,  gospođe Jasmine Davidović, kao i od sadašnje ministrice Sonje Davidović koja je početkom 2019. godine imenovala radnu grupu za izradu Zakona o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici. Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u porodici se našao na dnevnom redu 4. Redovne sjednice NS RS u aprilu mjesecu 2019. godine, a na 6. Redovnoj sjednici u septembru je usvojen Prijedlog ovog zakona .

Koliko je važno da se sve institucije uključe da bi se ovaj zakon na pravi način sproveo?

Izuzetno je značajno da sve institucije, odnosno subjekti zaštite, postupaju u skladu sa zakonom jer borba protiv nasilja u porodici zahtijeva multisektorski pristup i saradnju svih. Upravo iz tog razloga zakonom je predviđeno da se na području jedinice lokalne samouprave zaključuje protokol o postupanju i formira grupa za koordinaciju i saradnju od predstavnika svih ustanova, organa i organizacija koje pružaju zaštitu, pomoć i podršku žrtvama nasilja u porodici.

Primijetili ste da ranije policijski službenici nisu postupali u skladu sa svojim obavezama. Zašto je dolazilo do toga? Šta je sada novo kada su policijski službenici u pitanju?

Razlozi su mnogobrojni, ali osnovni razlog leži u patrijarhalnom vaspitanju i naučenim obrascima ponašanja koji su, u pojedinim dijelovima Republike Srpske, još uvijek takvi da stavljaju ženu u podređeni položaj. Još uvijek se na nasilje  u porodici gleda kao na neki „privatni problem bračnih drugova“ koji oni sami treba da riješe, bez obzira na činjenicu što je zakonom drugačije propisano. Imala sam prilike da čujem pripadnike ministarstva unutrašnjih poslova koji kažu da neće postupati onako kako je zakonodavac predvidio, jer to što je muž „malo udario ženu“ nije ništa toliko značajno da bi se tolika galama dizala oko toga.

Novinu u zakonu predstavlja npr. obaveza policijskog službenika da prilikom svake prijave nasilja u porodici, na osnovu prikupljenih obavještenja, vrši procjenu rizika, koju zajedno uz izvještaj o  izvršenom nasilju u porodici dostavlja nadležnom javnom tužiocu.  Pored toga, dužan je da žrtvu, prilikom prijave nasilja u porodici, upozna sa svim pravima i ustanovama, organima, pravnim licima i organizacijama koje pružaju pomoć, podršku i zaštitu. Zakonom je posebno naglašeno da će policijski službenik koji ne postupi u skladu sa obavezama iz ovog zakona po prijavi nasilja u porodici, snositi odgovornost u skladu sa zakonom. S tim  u vezi napominjem da je Vlada prihvatila moj amandman na Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima kojiom je predviđeno da su policijski službenici dužni da, ukoliko je prijavljeno nasilje, odnosno prijetnja nasiljem u porodici, u saradnji sa drugim nadležnim organima, odmah preduzmu potrebne mjere i radnje u skladu sa zakonom, čijim vršenjem se sprečava, odnosno zaustavlja nasilje koje za posljedicu može imati nanošenje teških tjelesnih povreda ili lišenje života.

Koliko je važno osvijestiti društvo kada je problem nasilja u porodici u pitanju, ono se dešava često i u našoj blizini?

Nasilje se dešava svaki dan i u svakom mjestu u Republici Srpskoj. Samo je pitanje da li je ono kao takvo i prepoznato. Zakonska rješenja u vezi nasilja u porodici sama po sebi neće dovesti do sprečavanja i suzbijanja nasilja, jer zakone primjenjuju ljudi. Sve dotle dok imamo u medijima ili na društvenim mrežama izjave kojima se dovodi u pitanje značaj navedenih zakonskih rješenja ili se minimizira nasilje u porodici ili porodičnojh zajednici kao problem društva, moramo ulagati dodatne napore na podizanju svijesti građana Republike Srpske u cilju izgradnje društva u kojem će biti nulta stopa tolerancije na nasilje u porodici.

Koja je Vaša poruka osobama koje trpe nasilje u porodici, a slučajno čitaju ovaj tekst, šta da urade?

Mislim da je najvažnije da znaju da žrtva nasilja može postati svako i da to nije sramota i nešto što treba da se krije i da se o tome ćuti.
Moja poruka svima jeste da ne trpe nasilje. Jednom započeto nasilje nikada neće prestati. Ono samo mijenja oblike i intenzitet, ali ne prestaje. Svako ko trpi nasilje u porodici, bez obzira da li se radi o partnerskom ili međugeneracijskom nasilju, treba da se obrati za pomoć.

U Republici Srpskoj postoji besplatni SOS broj 1264 na koji možete da se obratite u svakom momentu ako ste žrtva nasilja u porodici. Takođe veliki je broj NVO koje se bave pružanjem pomoći i podrške žrtvama nasilja u porodici. Ako nisu sigurne da znaju ili da mogu same da se „upuste u bitku“ protiv nasilnika, neka im se obrate za pomoć.

Maja Isović-Dobrijević (Buka)