hamburger-icon

Kliker.info

Dr. Esad Boškailo : Ne možemo više živjeti u prošlosti, svi narodi BiH moraju krenuti u promjene

Dr. Esad Boškailo : Ne možemo više živjeti u prošlosti, svi narodi BiH moraju krenuti u promjene

Decembar 03
08:15 2017

Porijeklom iz Počitelja, dr. Esad Boškailo, sada ljekar i profesor psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Feniksu, u američkoj saveznoj državi Arizona, godinu je bio zatočenik logora u Hercegovini.

U intervjuu za naš list kaže da je potvrda presude od 111 godina zatvora hrvatskoj šestorki u Hagu u slučaju „Prlić i ostali” jedino očekivana i ispravna odluka Tribunala. Boškailo ističe da je “s ovom presudom osuđena i ideologija koja je stajala iza zločina i tzv. Herceg-Bosne i Republike Hrvatske te je i ovo jasna poruka o karakteru rata u BiH”.

Srušeni mostovi i moji ubijeni amidža Bećir, prijatelji Sreten i Omer, učitelj Hivzo, komšija Mustafa…– Rat u Bosni i Hercegovini je bio posljedica jasne političke odluke i dogovora da se zemlja podijeli – kaže Boškailo.

I njegov stav je da je, nakon svega, žalosno da “Pravoslavna i Katolička crkva štite zločince i mole se za njih, dok se njihova imena nepravedno glorificiraju”.

– Neprihvatljivo je da se hrvatsko i srpsko rukovodstvo stavlja na stranu zločinaca, daju se imena mostovima, ulicama i studentskim domovima po imenima onih koje je međunarodna zajednica proglasila zločincima. Kad se u BiH ulice, mostovi i škole budu zvali po imenima kao što su Srđan Aleksić, Goran Čengić i Neđo Galić, i na Balkanu će budućnost biti svijetla – dodaje dr. Boškailo.
A kako tumačite presudu u dijelu koji se odnosi na rušenje Starog mosta u Mostaru, za koji je presuđeno da je bio „legitimna vojna meta”!?
– Priznajem da sam kao i svaki Hercegovac i Bosanac i Jugosloven i Evropljanin bio zaljubljen u Stari most, napravljen u 16. stoljeću, koji je uspio preživjeti sve balkanske ratove, Prvi i Drugi svjetski rat, ali nije uspio preživjeti udruženi zločinački poduhvat u kome je srušen 9. novembra 1993. godine.
I pošto presuda u Hagu kaže da je Stari most bio „legitimni vojni cilj”, želim biti sasvim ličan, pa reći da bih i danas pristao da su “svi” mostovi u BiH srušeni, a da mogu vratiti mog amidžu Bećira Boškaila, ubijenog ispred svoje kuće u julu 1993.; kada bih tako mogao vratiti svog prijatelja iz djetinjstva Kapu – Sretena Kapetanovića koji se predao jer su mu obećali slobodu, a mučki je ubijen u MUP-u Čapljina 1993. godine, da bi mu tijelo bilo pronađeno u Splitu prije nekoliko godina; da mogu vratiti mog prijatelja iz istog razreda gimnazije u Čapljini, inžinjera Omera Kohnića, ubijenog u Dretelju 1993., i mog dragog učitelja Hivzu Dizdara iz Počitelja, ubijenog u logoru Gabela 1993; mog komšiju Mustafu Obradovića, ubijenog naočigled mnogih logoraša u Gabeli 1993… I mnoge druge.

Izmučeni ljudi snimljeni po izlasku iz logora, kroz koje je prošao i dr. Biškailo koji nam je poslao ove fotografije objavljene u knjizi „Ranjen – više sam budan: Pronalaženje smisla nakon užasa”

Smatrate li da je to spominjanje Vama dragih ljudi na neki način i dokument koji pomaže drugim ljudima da razumiju srazmjere stradanja u ratu protiv Bosne?

– Nisam zloban, mržnje nemam, ne želim biti ni žrtva, ali ponekad u snu poželim da svi oni koji negiraju genocid, logore, mučenje, etničko čišćenje, ubijanje nedužnih civila, djece, silovanja, provedu samo dan u Dretelju. Samo dan sličan onome kad sam poželio da me ubiju i da moja patnja tako prođe.

Osim ličnih osjećanja, kako na sve gledate kao ljekar koji je poznavao ili možda liječio čak i neke od onih koji su uzurpirali Vašu slobodu?

– Kao ljekaru i humanisti, koji je pomagao svakome ko je zatražio pomoć, nekome ko je proveo više od godinu u šest najgorih koncentracionih logora poslije Drugog svjetskog rata, gledao mučenja i ubijanja, dakle, bio svjedok najstrašnijih stvari, bio i bez hrane, vode i odvojen od porodice, maltretiran – vjerujte, još mi je teško o tome govoriti. I sad me pitate šta mislim o ovom slučaju?

Moram…?

– Pa, zamislite da vi ležite u limenom hangaru u Dretelju, na betonu, bez odjeće, bez vode na plus 45 stepeni sa 700 logoraša, gdje nema dovoljno prostora da ispružite noge, zaključani, bez ikakvih prozora, pa onda, bez najave, pucaju po vama, rafalima iz automatskih pušaka. Čuju se lagani krikovi, udar pogođenih tijela o beton. I vi mene sada pitate šta ja mislim o presudi ovim fašistima?

Znači, Vi ih tako želite nazvati?

– A kako drugačije? Poslao sam vam fotografije izmučenih ljudi, gotovo kostura snimljenih po izlasku iz logora. Hiljade ljudi su prošle kroz strašne torture u logorima kroz koje su i mene vodili: Kasarna Čapljina, Gabela, Rodoč Mostar, Dretelj, Silos Čapljina. Pa, Gabela, Silos ponovo, pa Ljubuški i na kraju opet Rodoč Mostar. Naravno, ne želim propustiti priliku da kažem da je sudska pravda neophodna, da se krene dalje. I zato pozdravljam ovu odluku Haškog tribunala kao i svaku drugu u kojoj se osuđuju zločinci.

Međunarodna zajednica treba razmisliti da Ivanića stavi pod sankcije zbog njegovih pokušaja obmane

A kako gledate na presudu Ratku Mladiću, kao i na one reakcije koje negiraju njegov zločin i glorificiraju ga kao “heroja”? Može li se ta iracionalnost medicinski protumačiti?

– O presudi se mora govoriti sa više aspekata. Legalni aspekt je jasan, Mladić je osuđen na najtežu kaznu zatvora koji ovaj međunarodni sud može izreći. Politički aspekt ove presude je također jasan: osuđeno je političko i vojno rukovodstvo RS za najveće zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, koji su kulminirali genocidom. Međutim, ono što je važno jeste šta će svijet i evropske institucije učiniti s ovom presudom i kakve posljedice se očekuju na terenu, jer vrh RS i Srbije još negira genocid i zločine koje su oni organizirali. Humani aspekt je najteže objasniti. Onima koji su izgubili članove porodice ovo je definitivno samo djelimična satisfakcija, jer im mrtve niko ne može vratiti.

Neki kažu da je opet propuštena šansa da izricanje presude Mladiću posluži da se skine kolektivna odgovornost jednog naroda. Kako Vi to tumačite?

– Evo, Mladen Ivanić je pobrojao da je Sud u Hagu prije presude Ratku Mladiću izrekao Srbima pet doživotnih kazni i 758 godina zatvora, Hrvatima 166 godina i Bošnjacima “svega” 41 godinu. Moram reći da je ovo klasični pokušaj obmane, jer ovdje se ne radi ni o kakvoj matematici, već o krvavim zločinima i pravdi koja se mora poštovati. Ustvari, ako usporedimo broj godina i broj doživotnih zatvorskih kazni, koje je Sud u Hagu izrekao, jasno se vidi koji su počinioci genocida tokom agresije na BiH. Zato mislim da međunarodna zajednica, koja je formirala Sud u Hagu, povodom ovakvih izjava člana Predsjedništva BiH treba razmisliti da Ivanića stavi pod sankcije.

Ali, šta je Ivanić, zapravo, htio da kaže – kako je Sud u Hagu, što smo čuli i iz Beograda – “nepravedan za Srbe”? Nije li to sasvim pogrešan način razmišljanja?

– Naravno da jeste. Ovakvim prebrojavanjem nacionalnih krvnih zrnaca širi se mržnja i to navodi da se Mladić i ostali glorificiraju kao heroji, a ne kao ratni zločinci. Ivanić je propustio veliku šansu za stabilizaciju u regiji, preko skidanja tereta ratnih zločina i kolektivne odgovornosti. Mogla se, jednostavno, bez velikih riječi prihvatiti presuda pojedincima kao i osuda zločinačke ideologije. Uostalom, kroz takvu katarzu je prošao i njemački narod poslije Drugog svjetskog rata. Evropa ne bi stigla do ove mjere razvijenosti da Njemačka to nije učinila.

Umjesto da srpski lideri iz BiH i Srbije nedvosmisleno priznaju genocid i presude Suda u Hagu, oni dalje tovare to preteško breme (odgovornosti) na kompletan srpski narod i u BiH i u Srbiji. Bojim se da je ovo bila njihova posljednja šansa. Oni koji negiraju zločine dokazuju da su trenutno najveći neprijatelji srpskog naroda i kao takvi će ostati zapisani u historiji.

Ni predsjedavajući Predsjedništva BiH Dragan Čović nije se oglasio o presudi Mladiću.

– Čović je čekao ishod ove presude zločincima „Herceg-Bosne”. On je svjestan da se sve presude suda u Hagu moraju poštovati i da se na njih ne može selektivno gledati. Da je prihvatio presudu Mladiću, kakva bi mu bila logika da kaže u pravu su za Mladića, ali su u krivu za hrvatske osuđenike. Osim toga, svjedoci smo i zajedničkog destruktivnog djelovanja rukovodstva iz RS, a i nekih hrvatskih političara kada je u pitanju BiH.

Koja je onda neka zajednička poruka ne samo za žrtve ovih zločina već za sve građane u BiH?

– Minula ratna događanja treba nazvati pravim imenom. Svi narodi BiH moraju krenuti u promjene, moraju se suočiti s nacionalizmom i fašizmom kako bi se okrenuli budućnosti. U isto vrijeme, ne možemo više živjeti u prošlosti koja je teška, bolna i traumatična. Stalno nas guraju u tu prošlost, namećući nam iracionalne strahove, a onda nam nude njihovu pomoć ako za njih ponovo glasamo.

Naučena bespomoćnost

Nedavno ste kao psihijatar govorili o stanju prizivanja bespomoćnosti koja je često jedino što ostaje običnom čovjeku u ovim, što se pravde tiče, jasnim, ali politički još zbunjujućim trenucima. Jesu li ljudi u BiH doista bespomoćni?

– Bojim se da su građani BiH duboko u jednom opasnom psihološkom stanju koje mi u psihijatriji zovemo ”naučena bespomoćnost” ili (engl. – “learned helplessness”). Ta naučena bespomoćnost uzrokuje teške depresije kod ljudi, a objašnjava se kao mentalno stanje u kojem je čovjek naučio da izdržava velike teškoće i tako postaje nemoćan da iz tih teškoća izađe iako mu se za to ukaže prilika, jer, naprosto, više ne vjeruje da postoji izlaz. On, jednostavno, izabere da trpi, jer misli da je izgubio kontrolu nad datom situacijom. Kako drugačije objasniti glasanje za iste stranke, koje su nas dovele u ovu tešku situaciju.

Nije me obradovala smrt Slobodana Praljka

Završetak 24-godišnjeg rada Haškog tribunala i presuda šestorki zloglasne “Herceg-Bosne” obilježen je i samoubistvom Slobodana Praljka u sudnici. Moram Vas, prije svega, upitati kako na taj čin gledate kao psihijatar, čovjek iz struke, a tek onda kao žrtva?

– To me nije nimalo obradovalo. Čovjek se na samoubistvo obično odlučuje kad misli da nema druge alternative. Uzrok samoubistva je često individualni način rješavanja dubokih konflikata u ličnosti pogotovo oko pitanja savjesti i morala. S te strane me Praljkovo samoubistvo nije ni začudilo. Očito je da je sve to bilo dobro isplanirano i naravno da će postojati sumnja da mu je neko pomogao da nasilno završi ne smogavši snage da se suoči sa svojom 20-godišnjom kaznom. Ono što je meni interesantno je da se s presude ideologiji i zločinima hrvatske države i tzv. Herceg-Bosne pokušava skrenuti pažnja na to samoubistvo. Isto tako me brine da se izvještaji sa Suda politiziraju i da najmanje šanse da nešto kažu o ovoj presudi imaju oni koji su mučeni i koji su izgubili članove porodica. Kada to komentiraju, nijedan političar niti, recimo, crkveni uposlenik ne bi nikad trebali imati nijedan argument protiv hiljada logoraša konc-logora u Hercegovini iz 1993.-1994. godine.

Zaključani u kafezu

Izgleda da su ljudi naprosto zarobljeni u negativne emocije zbog ratnih stradanja, koje političari još rabe radi održavanja na vlasti. Kako iskoristiti ove presude da se krene naprijed?

– Vrijeme je da svi skupa izađemo iz nametnutog kafeza, jer su nam vrata širom otvorena, samo mi to ne vidimo. Dok porodice političke vlastele žive u velikoj raskoši, obični građanin se bori da preživi. Žrtvama rata je posebno teško. Nažalost, bit će tako sve dok se ne shvati da samo političari žive od nacionalizma, a obični svijet radi nacionalizma umire za njih. Političarima je to veoma jasno, ali građanima još nije.

Stanovnike BiH stalno podvrgavaju novim teškim šokovima. Tu su korupcija, nezaposlenost, ogromna i nepotrebna potrošnja birokratije i luksuz u kome žive političari, koji, uz to, prijete novim ratovima. I pored svih ovih šokova, građani BiH nastavljaju da glasaju za iste vlastodršce, jer oni “mudro” prijete novim ratovima, pa je zato “sve dobro samo da ne puca”?! Dakle, građani BiH ostaju pasivni u negativnim situacijama, iako imaju jasnu mogućnost za promjene. To se mora promijeniti.

Erol Avdovć (Avaz)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *