hamburger-icon

Kliker.info

Dnevnik profesora Hadžikadića : Lijepo je razgovarati o idejama,čovjek tada prodiše punim plućima

Dnevnik profesora Hadžikadića : Lijepo je razgovarati o idejama,čovjek tada prodiše punim plućima

Mart 08
06:27 2014

mirsad1111 Doktora kompjuterskih nauka Mirsada  Hadžikadića ,redovnog   profesora na Univerzitetu Sjeverna Karolina i direktora Instituta za kompleksne sisteme u američkom gradu Šarlote, prati glas vrhunskog  intelektualca svjetskog formata  i patriotski nastrojenog Bosanca koji svojim angažmanom nesebično pomaže matičnu domovinu.Iz prve se odazvao našoj molbi da za čitaoce Klikera  napiše  svoj sedmodnevni dnevnik.

Četvrtak 27. 02. 2014.

Ja nisam jutarnja osoba. Pogotovo ne danas pošto sam sinoć ostao čitajući do dva ujutro. Međutim, moram stići na poslovni doručak u osam sati u Wells Fargo banci. Jedan od njihovih vodećih ekonomista daje svoju procjenu kretanja svjetske i američke ekonomije u narednom periodu. Na doručak stižem na vrijeme, što je pravo čudo jer sam kasno krenuo od kuće, a gusti saobraćaj u gradu i sigurnosne mjere u banci čine svaki put u banku nepredvidljivim.

Samo predavanje je proteklo bez nekih revolucionarnih ideja, manje više ponavljanje standardne ekonomske mantre—system je dobar dok ne dođe do iznenađenja izvana. Kad tad će morati shvatiti da su klice problema svakog sistema unutar samog sistema.

Napuštam doručak i predavanje prije kraja kako bih mogao nazvati SAS korporaciju na vrijeme. Dogovaramo njihovu posjetu univerzitetu za par sedmica. Zainteresovani su za naše obrazovne i razvojne programe vezane za analizu podataka.  Oni su nam važni jer je SAS najveća privatna softverska kompanija na svijetu, a locirana je u Sjevernoj Karolini, samo par sati sjevernije od našeg grada, Šarlote. U 11 sati dajem pismeni ispit studentima iz mog predmeta, Kompleksni adaptivni sistemi. Mislio sam da će ispit biti lagan i da će svi završiti ispit u roku od 45 minuta. Nakon sat i pol jedva istjeram zadnja dva studenta iz učionice.

Pošto je studentima trebalo više vremena nego što sam planirao, ne stižem da odem na sastanak upravnog odbora lokalnog muzeja, Levine Museum of the New South. Žao mi je jer mi je muzej drag. Bavi se problemima boljeg razvoja juga Amerike, na osnovu shvatanja lekcija iz njihove prošlosti i trenutnih kretanja u Americi i svijetu. Odlazim na ručak sa Tedom, mojim prvim doktorskim studentom, koji je dobio posao u drugoj saveznoj državi. Radiće za firmu koju je otvorio sa prijateljem. Žao mi je što odlazi, ali mi je drago što je našao dobru priliku za primjenu ideja iz svoje doktorske disertacije kao i za dobru zaradu.

Vraćam se u kancelariju na vrijeme za razgovor sa novim doktorskim studentom. Farah je iz Libana i želi da primijeni teoriju kompleksnih sistema u medicini. Razgovaramo o idejama iz istraživačkih članaka koje je pročitala. Nakon toga joj dajem upute za slijedeću sedmicu. Silazim u prizemlje zgrade gdje su nam učionice. Vrijeme je za ispit iz predmeta eScience. To je predmet u kojem studenti spoznaju vrijednost nauke putem vršenja eksperimenata na računaru umjesto u laboratoriji.

Ovo je opšti predmet kojeg svi student mogu da uzmu. Ovoga puta imam 16 studenata sa 10 različitih fakulteta. Ispit će dati moj asistent. Ja  samo želim da se uvjerim da studenti razumiju ispit i da odgovorim na njihova pitanja prije nego što počnu sa ispitom.Vraćam se u kancelariju zbog zakazanog razgovora sa čovjekom koji zajedno sa mnom vodi magistarske programe iz Zdravstvene informatike i Analize podataka. On je odgovoran za upis studenata,a ja sam odgovoran za nastavu. Razgovaramo često, barem jednom sedmično, jer su oba programa smatrana važnim za tri koledža ovog univerziteta, pa često i rektor i prorektor za nastavu pitaju za trenutno stanje programa.

Nakon sastanka pregledam email poruke. Mada u toku dana stalno odgovaram na poruke, ovo je vrijeme kada nastojim da odgovorim na sve poruke koje nisu bile hitne. Ima ih negdje oko 250, od kojih je 30-tak vezanih za Bosnu. Odgovaram na 50-tak poruka, ostale su informativne, ne zahtijevaju odgovor. Kod kuće sam u 19:30. Lagana večera, razgovor sa suprugom o djeci i njenom poslu, malo televizije. Telefon zvoni 2 puta, oba poziva vezani za Bosnu. Oko 21 sat i ona i ja otvorimo laptope i nastavimo raditi, negdje do ponoći. Uz knjigu zaspem oko 2 ujutro. 

Petak 28. 02. 2014.

Dan počinje u 9 sati sa sastankom direktora svih postdiplomskih programa. U 11 sati imam dva sastanka zakazana istovremeno. Jedan je telefonski, sa kompanijom Research Triangle International, koja je zainteresovana za naše programe iz Zdravstvene informatike i Analize podataka. Drugi sastanak je intervju za jednu od novih pozicija u programu Analize podataka. Ja vodim Komisiju za prijem pa moram biti na svakom razgovoru. Danas kasnim zbog telefonskog razgovora sa RTI.

U 12 sati je ručak sa profesorima koji predaju predmete iz Zdravstvene informatike. Pošto profesori dolaze iz 3 koledža koristimo ove mjesečne ručkove da se dogovorimo kako da poboljšamo program. Više ljudi više zna, tako da su ovi susreti uvijek produktivni. Uz to, ovako svi dobiju poruku da smo svi odgovorni za uspjeh programa. Nakon ručka žurim na otvaranje nove zgrade na kampusu. Zove se PORTAL, a biće izuzetno važna za saradnju privrede i univerziteta. Zbog toga je i guverner ove savezne države prisutan ovom svečanom otvaranju. Smatra da će ova inicijativa doprinijeti otvaranju novih poslovnih mjesta u državi, a to mu je najvažnije.

Nakon toga imam zakazanu Skype sesiju sa Nirvanom o našem projektu za djecu sa autizmom.Nirvana je iz Sarajeva, ali je trenutno u Njujorku.Dan se završava kod prijatelja Smailagića. Kupili su novu kuću i organizuju mevlud u kući, da bi se kuća posrećila. Ja im to od srca želim.Povratak kući oko 22 sata. Ponovo laptop, knjiga i, konačno, krevet. Nikako zaspati prije 2 sata ujutro.

Subota 01. 03. 2014.

Supruga Mirzeta i ja smo pozvani u Atlantu na proslavu 1. marta u organizaciji Bošnjačke Zajednice u Džordžiji. Oboje treba da učestvujemo u programu. Mirzeta kao predsjednik Savjetodavnog vijeća za Bosnu i Hercegovinu a ja, vjerovatno, kao neko ko je naučio da puno priča. Stavljamo stvari u kola. Zvoni telefon. Kćerci Lejli i zetu Saidu treba pomoć da prenesu jedan krevet u podrum. Očekuju prinovu početkom maja pa polako spremaju stan. Samo što sam spustio telefon kad na vratima sin Adnan i supruga Melissa. Svratili da se malo vidimo. Lijepo. Nisu dugo ostali. Idu na ručak.

Prenošenje kreveta nije trajalo dugo. Krećemo za Atlantu oko 13 sati. Malo kasnije nego što smo mislili, ali još uvijek na vrijeme da obavimo sve što treba. Put do Atlante traje 4 sata. Prvo posjećujemo prijatelje Jasnu i Envera, koji su nam izuzetno mnogo pomogli kad je moj brat Sead iznenada preminuo u decembru prošle godine. Nakon toga idemo kod Narčize, bratove supruge. Tuga je vidljiva. Nije joj lako. Zajedno idemo do centra, gdje svečanost počinje u 20 sati. Program je bogat i raznovrstan. Naš dio je trajao oko pola sata. Nakon toga kreće muzika. Mi napuštamo salu. Kod Narčize sjedimo dugo u noć, uz čaj i priče. O bratu. O čemu drugom?

Nedelja 02. 03. 2014.

Prije polaska za Šarlotu idemo do Mirzetinog brata Hasana i njegove supruge Daire. Kafa i ručak. Uvijek lijepo i prijatno. Razgovor o svemu: djeci, porodici, Bosni, Americi, Obami, fudbalu, filmovima, zajednickim interesima, godinama koje prolaze. Sve brže. Put do Šarlote, kao i uvijek, četiri sata autoputa. Isti krajolik, iste benzinske pumpe na raskrsnicama. Sreća, nema velikog saobraćaja. Stižemo na vrijeme da vidimo dodjelu Oskara. Interesantno je, ali nije previše zabavno. Svake godine kažem sam sebi da neću gledati ovu paradu privilegovanih “zvijezda”, ali na kraju opet poželim da vidim koji će filmovi dobiti Oskara i za englesko i za ne-englesko govorno područje.

Ponedeljak 03. 03. 2014.

Ovo je početak sedmice kada su studenti na proljetnom odmoru. Kampus je prazan. Međutim, sastanci i istraživanje idu dalje. Od 9 to 12 sati prisustvujem sastanku sa Babcock and Wilcox kompanijom koja nudi usluge energetskim kompanijama. Sastanak je preliminarne prirode, ali nikad se ne zna šta može dovesti do projekta. Nakon toga sjedam u auto da posjetim sjedište jedne od dvije najveće banke u SAD, Bank of America, koja je locirana u našem gradu. Sa mnom idu 3 doktorska studenta i bivši student koji je doktorirao u decembru. Radimo na projektu za banku zajedno sa njihovim timom stručnjaka. Došlo je vrijeme da podnesemo izvještaj o radu u protekla 2 mjeseca. Sastanak je interesantan jer ono što smo mi mislili da će ih impresionirati ne znači im ništa, dok ono što smo mislili da je običan rezultat oni smatraju pravim otkrovenjem. Ima razloga što su industrija i visoko obrazovanje tako različiti.

Nakon povratka na univerzitet jedan od studenata iz predmeta Kompleksni sistemi učestvuje sa mnom u telefonskom razgovoru sa stručnjakom iz Američkog univerziteta odbrane, kojem treba specijalista za simuliranje i modeliranje kompleksnih sistema. Radni dan završava sa Skype razgovorom sa Nirvanom i kolegama iz Italije i Cornell univerziteta o mogućem zajedničkom projektu o autizmu. Prelijepo je razgovarati sa osobama koje žele da poboljšaju stanje djece kojima je život dodijelio tako teške karte. Pošto je ovo neradna sedmica za studente mnogi profesori su odlučili da uzmu odmor. Za mene to znači mnogo manje email poruka. Predivno. Odlazim kući ranije, 18:30. To ne znači da idem spavati prije 2 sata.

Utorak 04. 03. 2014.

Dan počinje u 9 sati dolaskom AT&T servisera kući da uvedu najbrži mogući Internet. Ne ide im dobro. Sastanak zakazan za 11 sati moram obaviti putem telefona umjesto u kancelariji. Slijedeći sastanak mi je u gradu u 13 sati. Već je 12:30 a AT&T serviser još uvijek pokušava da riješi problem. Više ne mogu čekati. Zamolim ga da prekine sa radom i nastavi sutra. Kaže da je to u redu, ali da će neko drugi doći sutra. Možda je tako i bolje.

Sastanak u 13 sati je sa pretstavnicom robne kuće Belk. Oni stalno vrše analizu svojih kupaca i potrebna im je pomoć. Razgovaramo o mogućem projektu i ugovoru. Djeluje zainteresovana. Žurim nazad na univerzitet da stignem na sastanak sa Felesiom, doktorskom studenticom koja radi na problemu beskućnika. Nakon 20 minuta trčim preko kampusa da stignem na sastanak sa Nancy, dekanesom koledža za zdravstvo. Razgovaramo o pretstojećoj posjeti SAS kompanije. Rektor me je zamolio da ja organizujem tu posjetu, a Nancy mi može mnogo pomoći da se to organizuje na najbolji način. Izuzetno je sposobna i konstruktivna.

Vraćam se u kancelariju na Skype sastanak sa Farah, doktorskom studenticom, i Paulom, radiologom sa Wake Forest univerziteta. Pokušavamo definisati zajednički projekat. Izgleda zainteresovan. Poslaćemo mu par članaka da pročita, pa ćemo ponovo razgovarati. Nakon pola sata u kancelariju ulaze moji doktoranti sa Bank of America projekta. Razgovaramo o jučerašnjem sastanku u banci i pravimo plan za ostatak sedmice. Svako dobija svoje zadatke. Očekujem izvještaje putem email poruka do petka.

Sjedam u auto da stignem na sastanak u gradu sa Edinom, prijateljem iz Zavidovića. Sastajemo se često. Pričamo o svemu. Izuzetno je uspješan privrednik, a u isto vrijeme zainteresovan je za događaje u Bosni i Hercegovini, kao i za definisanje pravih prioriteta u životu. Obojica znamo da nije sve u novcu, ali isto tako znamo da se nije lako oduprijeti materijalističkom pristupu života koji dominira u SAD.Odlazim kući pod utiskom ovog razgovora. Lijepo je razgovarati o idejama. Čovjek kao da prodiše punim plućima i dosegne neku punu humanost u sebi.

Srijeda 05. 03. 2014.

Sreća, danas ne moram žuriti na posao. Prvi sastanak je u 10 sati. Stižem na kampus u 9. Prolazim kroz Starbucks. Lijepo je kad te ljudi znaju. Ne moraš ni naručiti kafu. Svi znaju šta piješ. “Decaf venti latte.” $4.26. Sastanak u 10 je sa dekanima 3 koledža. Razgovaramo o magistarskom programu za Analizu podataka. Program je upravo odobren od strane Univerzitetskog sistema Sjeverne Karoline. Počinje sa radom na jesen. Razgovaramo o marketingu i o upisu studenata. Mnogo studenata je zainteresovano za ovaj program. Cijela SAD bruji o potrebi obrade velike količine podataka, što je poznato pod nazivom “big data”. Slijedeći sastanak je sa dekanom koledža za informatiku i direktorom centra za oslikavanje podataka. Razgovaramo o mogućem projektu za Belk kompaniju.

Ručam sa sinom Adnanom. Radimo blizu jedan drugog pa se često vidimo. Razgovaramo o Manchester City-u i Džeki, događajima u Bosni i Hercegovini, njegovom poslu, porodici. Djeluje smiren. Odmah je ocu lakše. Sjetim se da AT&T nije završio posao. Rekli su da će ponovo doći. Žurim kući. Na vrijeme. Oni su već stigli. Ne mogu da radim na računaru pošto nemam pristup Internetu dok oni ne završe posao. Uzvraćam telefonske pozive koji me čekaju, možda 15-tak razgovora za sat vremena. Putem iPhona prisustvujem predavanju sa Duke univerziteta posvećeno zdravstvu. Serviseri me obavještavaju da su posao konačno završili. Čovjek se zaista ovih dana osjeća nekompletno bez Interneta. Skoro čitav život je vezan za pristup toj globalnoj mreži. Možda je večeras prilika da legnem ranije. Ali zaboravih, trebam napisati ovaj dnevnik. Možda sutra.

Podijeli

3 0 komentara

  1. mungos
    mungos Mart 10, 09:07

    puno pozdrava iz još neoslobođene BOSNE

    Odgovori
  2. leki
    leki Mart 19, 22:55

    svaka vam cast profesore sto pored toliko svojih obaveza mislite na bosnu i hercegovinu nadam se da ce ta vasa energija jednog dana dati rezultata pozzz iz prelijepog mostara i nadam se da ce te jednom biti nas rado viden gost

    Odgovori

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *