hamburger-icon

Kliker.info

Dino Mustafić : Tri metra za život

Dino Mustafić : Tri metra za život

Novembar 18
15:27 2019

Odrastao sam u režimu koji je imao mnoštvo mana, prvenstveno na planu političkog pluralizma i ljudskih prava, ali koji je uspio uspostaviti sistem besplatnog obrazovanja dostupnog svima, u kojem je funkcionisalo zdravstvo i medicinska briga za sve, gdje su izgrađeni fakulteti, napravljeni putevi i željeznice, u kojem se vodilo računa o kulturi i sportu.

Piše : Dino Mustafić (Tačno)

Onomad su svi imali podjednaku šansu da naprave zavidne karijere i putuju po inozemstvu. Sjećam se da smo kao djeca naučili kako se treba ponašati gledajući ljude koji su jednostavno ispunjavali svoje dužnosti-koji će primiti naknadu za rad, ali neće uzeti ono što im nije pripadalo, poput mita i sličnih niskosti. Postojao je pojam čestitosti i bilo je nedostojno izbjegavati svoju odgovornost. Osjećaj dostojanstva i poštenja omogućavao je miran i sretan život. Postojala je ideja o progresu i boljem novom danu od prethodnog: “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem”.

Nije da u to doba nije bilo korupcije, ali postojao je osjećaj časti koji su ljudi bili sposobni braniti svojim ponašanjem u životu. Sa nostalgijom se prisjećam manifestacija zajedništva i solidarnosti koje nisu dozvoljavale da nam poneki školski drugar slabijeg materijalnog stanja ne ode na đačku ekskurziju, jer smo drugarski skupljali lovu za pomoć. Onda je u naše živote ušla historija ’90-ih kao elementarna nepogoda sa ratom, razaranjima, progonima, nepravdom, velikim socijalnim raslojavanjem, trajno promijenivši društvene i moralne vrijednosti. Posljedice toga su vidljive svuda oko nas.

Službena statistika dokazuje kako su većina preostalih radnika i skoro svi penzioneri u zoni siromaštva, a kada se ovome dodaju nezaposleni i korisnici socijalne pomoći dobije se potpuna socijalna slika današnje BiH. Podaci Eurostata smatraju se najrelevantnijim za ocjenu životnog standarda jer se uzima u obzir BDP po glavi stanovnika s tekućim cijenama. Svaki drugi stanovnik BiH isključen je iz društva na jednoj ili više osnova, pokazuju sva relevantna istraživanja o siromaštvu. Ako se situacija sagleda na osnovu mjerila, koja se koriste za procjene rizika u EU, stopa siromaštva u BiH dostiže razinu od 58% socijalno isključenih, dok je broj osoba pogođenih siromaštvom i socijalnom isključenosti na razini EU-a u 2016. bio 23,5% stanovnika.

Po dostupnim istraživanjima, riziku od dohodovna siromaštva u BiH izloženo je čak 32,4% stanovništva ili oko 1,5 mil. ljudi, dok je nešto više od 890.000 ili gotovo petina stanovništva teško materijalno uskraćena. Kao teško materijalno uskraćena smatraju se ona kućanstva koja sebi ne mogu priuštiti bar 4 od ukupno 9 stvari i usluga koje su nužne za pristojan život. Pod tim se računa otputovati na sedmicu godišnjeg odmora, kupiti jeftiniji automobil, imati mobitel, televizor u boji te mašinu za pranje, imati jedan mesni obrok svaki drugi dan, osigurati odgovarajuće grijanje stana, podnijeti iznenadne finansijske troškove ili, čak, platiti obaveze kao što su stanarina, rate kredita i režije. Statistika je već crna, ali u praksi je još i gore.

Zbog tri metra drveta za ogrev koje je usjekao u državnoj šumi, Fikret Dedić, nezaposleni demobilisani borac iz Bužima, otišao je na izdržavanje tromjesečne kazne zatvora na koju je ranije osuđen. Iako je nelegalno usjekao drva, u zatvoru je tako završio čovjek koji ih je na leđima nosio kući da njegova siromašna porodica ne bi još više patila zbog hladnoće. Fotografija na kojoj se otac oprašta od uplakane kćerke uoči odlaska u zatvor postala je viralna, obišla društvene mreže, te izazvala gnjev i sažaljenje mnogih ljudi, niko nije mogao ostati ravnodušan na taj tužni prizor.

Pravna država je “pokazala” svoje lice na Fikretu, umjesto da su u zatvoru oni koji godinama koriste naciju i patriotizam sa pogledom prema novčaniku. Nijedan slučaj visoke korupcije ili institucionalnog kriminala razotkrivenog u medijima nije imao sudski epilog sa izdržavanjem zatvorske kazne. U takvim slučajevima pisani dokazi ispare od tužilaštva do sudnice. I dok Fikret sa svojim saborcima živi poput više od pola miliona ljudi u BiH ispod praga relativnog siromaštva, istovremeno skoro da nema osobe koja ne bi, dokopavši se vlasti za vrlo kratko vrijeme zamijenila skromni stan raskošnom vilom, uz skupocjeni auto i brzinsko gomilanje  devizne rezerve na inozemnom računu. Ti ljudi nemaju stida, a mi smo šutnjom i tolerisanjem očiglednog kriminala saučesnici u sistemu koji je ozakonio polagano umiranje ljudi kao što je Fikret.

Naša šutnja umjesto otpora i građanskog neposluha dovela je do degeneracije vrijednosti društvenog života. To je velika besramnost! Kako ćemo podučavati djecu u moralnoj dezorijentisanosti, da li su ljudi vrijedni po junaštvu (Fikret Dedić je ranjen sedam puta) ili po kriminalu? Možda izgleda da pretjerujem, ali nije li pravi zločin da se siromašnim uzima ono malo što im pripada, pa i tri jebena metra drva. Zar može jedna ljudska sudbina, nečiji život stati u mjeru drva ili količinu obroka ako svjedočimo svakodnevnim kriminalnim skandalima, i sve je dalje isto, i – niko ko ima novaca- nije završio u Bosni iza rešetaka.

Svi znamo da se laže i kako vladaju poslovno-stranački karteli u ovoj državi gdje se ugrađuju čak i direktori ustanova za štićenike koji kradu i na kurbanima za djecu, i nikom ništa! Tako se miri vjerska poniznost  i kapital čiji je krajnji cilj eksploatacija. Tako se nekolicina bogati dok se većina pretvara u klošare, kopa po kontejnerima i moli za pomoć. U BiH caruje etno kapitalizam kao raj na zemlji za manjinu- tranzicija koja je počela u zločinu, a završila u besprizornom profitu.

Račun koji plaćamo jeste propadanje javnog standarda, male i neredovite plaće, nesigurne penzije, nezaposleni i poniženi građani. Jedino vrijednosno, političko i ideološko uvjerenje je zauzeti javna poduzeća za stranačke menadžere, ekonomski celebrity akumuliranog divljeg kapitala kojeg nakon svakog izbornog ciklusa gledamo kao reality show etno-klero-kleptomana koji doduše sami sebe u zadnje vrijeme nazivaju “kretenima” (vidi dijalog Dodik-Izetbegović). Oni su vjernici nacije koji se ne boje i na Boga pozvati kada treba drpiti lovu svjesni da imaju svoje vjerno glasačko stado, čak i kada čine velike i očigledne lopovluke. Uspostavljen je čvrsti strukturni mehanizam kojim političke partije drže “zarobljenom” javnu imovinu, zatim distribuciju rukovodećih položaja u javnom sektoru što im omogućava prisvajanje države za partijske, lične i korporativne interese.

Socijaldemokrate u cijeloj Evropi, pa tako i kod nas u BiH, sve manje govore o siromašnima, a sve više pričaju tehnokratskim i političkim jezikom internacionalne buržoazije, pa ostaci razbijene populacije radnika se osjećaju isključenima.

S toga se ne treba čuditi kako njihovi glasovi idu ekstremnoj desnici i partijama etničkog predznaka. Dobiju ponekad od njih poneku stranačku hediju pred izbore pa smatraju da su narodnjaci jedini koji govore i brinu  o sirotinji. Može li nam Fikretov slučaj biti javni   poziv za odgovornu socijalnu politiku te brigu o sirotinji. Uvjerio sam se koliko su moji sunarodnjaci siromašni boraveći na terenu, snimajući dokumentarce, i kada bih to pričao raji u urbanijim sredinama, neki detalj iz svakidašnjice sirotinje, ljudi oko mene bi misli da pretjerujem u tim opisima siromaštva. Sistem uvjeri sviju nas da su siromašni sami krivi za svoj ekonomski neuspjeh, da su oni odgovorni za to što su se našli na dnu socijalne ljestvice. To je vrlo kompleksan mehanizam.

Sram siromašnih još je jedna poluga koja ih drži na dnu i to je zapravo glavno političko pitanje! Kako onda možemo mijenjati svijet kad ljudi koji se ekonomski pate, skoro su medijski nevidljivi i samim tim društveno marginalizirani, Oni su žrtve strukturalnog nasilja i to nasilje nad njima ne znaju pročitati, već ga prihvaćaju kao Božju datost. Nije dovoljan samo naš revolt koji se sporadično javi kao ljudski impuls radi Fikretovog slučaja, ako nema šireg društvenog političkog i socijalnog angažmana. Akademske rasprave, novinske kolumne poput ove, filmske i teatarske priče slabo se bave ljudima s krajnjih margina.

I kada govorimo te priče trudimo se poput poetičnih dokonih bogataša dočarati siromaštvo ponekom stilskom figurom, koja treba da akreditira „autentičnost umjetničkog izraza“. Sa siromaštvom se olako poigraju i srednjeklasaši, međutim već na prvom odabiru cipela , godišnjem odmoru koji dolazi ili ozbiljnijem medicinskom problemu, mi isti za sebe ipak biramo “najbolje”, jer to zaslužujemo i sebi još uvijek možemo priuštiti. I time potvrđujemo staru izreku da vjera ne poznaje siromaha, ali ni pravi siromah vjeru. Što imaš više novca, imaš i više kulturnog i socijalnog kapitala, odluke vlasti manje utječu na život.

Zato svaki put kad kažemo ‘društvo’ mi svjesno ili nesvjesno povučemo crtu i dio ljudi ostavimo van onoga što zovemo ‘društvo’. Referiramo se, zapravo, tek na dio društva jer da nije tako svaki put kad neko kaže Bosna trebali bi se zapitati na koga se to tačno odnosi i još bitnije – koga to ne obuhvaća, koji su to nevidljivi ljudi, izostavljeni iz te Bosne, oni u njezinim najnižim slojevima, na marginama margina.

Siromaštvo u Bosni danas nije poetska slika već stvarna bol, glad i bolest ljudi izgubljenog dostojanstva. Fikretova sudbina izvlači lice čovjeka, ljudsko biće koji nije statistički broj dezorijentirane i obespravljene mase. Siromaštvo se u ovoj državi već tri decenije nasljeđuje, postaje transgeneracijska priča većine njenih žitelja.

Iz naše odluke o stvarnoj političkoj podršci sirotinji može se izroditi drugačiji način života, gdje čovjek može otkriti i stvoriti drugačije postojanje. Cijela historija ove napaćene zemlje jeste vrijedna divljenja onim koji se žrtvuju kako bi se brinuli o najnesretnijima. Ljudi poput Fikreta utjelovljuju otpor ovom nepravednom društvu!

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *