hamburger-icon

Kliker.info

Dino Mustafić: Regionu je potrebna terapija liječenja od metastaze nacionalizma

Dino Mustafić: Regionu je potrebna terapija liječenja od metastaze nacionalizma

April 29
16:06 2018

Jedan od najboljih bh. filmskih i pozorišnih reditelja Dino Mustafić pripada onoj vrsti ljudi, kakva u današnjem bh. društvu predstavlja manjinu, koja se ne ustručava otvoreno govoriti o svim problemima s kojima se današnje društvo u BiH i regionu suočava.

Rođen je 6. jula 1969. godine u Sarajevu. Diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, odsjek Režija i Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek Opća književnost i bibliotekarstvo. Režirao je dokumentarne filmove, muzičke programe i pozorišne predstave.

Prvi igrani film koji potpisuje je Remake, jedan od najboljih filmova u postratnom periodu u kinematografiji Balkana. Film je urađen po scenariju Zlatka Topčića i doživio je svjetsku premijeru na Internacionalnom filmskom festivalu u Roterdamu 2003. godine gdje je izabran među pet najboljih filmova Festivala. Nakon toga film je prikazan na mnogim internacionalnim festivalima; Montreal, Istanbul, Pariz, Rim, Minhen i San Francisko. Film Remake je nagrađen za najbolji debitantski film i najbolje glumačko ostvarenje u San Francisku i nagradom “One future award” u Minhenu.

Predstave Dine Mustafića izvođene su u mnogim teatrima na prostoru bivše Jugoslavije, u Njemačkoj, Italiji, Egiptu… Predstava Helverova noć nagrađena je na festivalima u Kairu, Rijeci i Prištini, te je time ušla u historiju sarajevskog Kamernog teatra 55 kao najnagrađivanija predstava.

Nekadašnji dugogodišnji direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS Sarajevo u intervjuu za Novinsku agenciju Patria govori o odnosima u bh. društvu, stanju u domaćoj kulturi, ratnim posljedicama koje su još uvijek vidljive, stanju na lijevom spektru politike u BiH i drugim aktuelnim temama.

NAP: Skoro četvrt stoljeća nakon završetka rata imamo paradoks da se više međusobno mrze mladi koji su rođeni poslije rata i nisu osjetili njegove užase, dok su ljudi koji su direktno na svojoj koži osjetili sve ratne strahote danas spremni na saradnju, oprost i izgradnju boljeg društva. Kako objašnjavate takvu situaciju? 

MUSTAFIĆ: Ratovi devedesetih su ostavili nesagledive posljedice na sva društva u regionu. O ljudskoj dimenziji se malo priča. Ne samo o onim koji su ubijeni i protjerani, nego generalno. Mislim da cijeli region treba terapiju lječenja od metastaze nacionalizma koji je istraumatizirao sve generacije, od starih do mladih. Ni EU, ali naravno ni pojedinačne vlade, nisu radile na tome da se stereotipi, predrasude jedni prema drugima dekonstruišu, da se kreira neka pozitivna platforma koja bi otvorila prostor za približavanja tih društava. Bilans svih tih društava je stravičan, imamo zapuštena i devastirana društva koja poznaju samo fenomen nasilja sa kojim su mlade generacije odrasle.

Oni i ne znaju šta je država ili vladavina prava. Recimo izbjeglice ili masovno porodično nasilje je proisteklo iz te frustracije nasilja. Na žalost ni presude Haškog tribunala nisu uspjele, mada to nije ni bila njegova funkcija. Međutim nema  političke volje u regionu, da se te presude iskoriste kao način uvođenja pravne države. Da se ono, što se na tom Sudu dešavalo i dokazivalo, prenese u našoj javnosti kao neupitna činjenica o kojoj se ne diskutuje. Da se kroz javni dijalog ljudima ukaže na to što se desilo, da se dogodi iskreno pokajanje umjesto negiranja zločina ili licemjernog izvinjavanja. Mladi ljudi izlaze iz škola bez ikakvog znanja, bez ikakvog referentnog sistema za ono što se desilo, oni prosto  ne mogu ni da shvate šta se dogodilo. Nije u pitanju samo obrazovni sistem, koji je problematičan, nego cijeli javni prostor koji je kontaminiran njegovanim lažima, diskusijama i narativima koji se koriste u daljnjem razvijanju etničke distance.

NAP: Kao kulturni radnik, kako objašnjavate generalno stanje u kulturi u BiH, te na prostorima bivše Jugoslavije. Kolika je moć kulture u stvaranju nekog boljeg ambijenta za život?   

MUSTAFIĆ: Polazim od toga da je sama bh. država kulturna tvorevina, legitimira se viševjekovnom kulturom. Kultura bi trebala biti najvažniji ideologem naše stvarnosti. I to je ono što treba imati na umu kad govorimo o kulturi. Nažalost, ona je dakle sve prije nego neka samostalna autonomna sfera u društvu. Što prije toga postanemo svjesni možemo otvoriti važna kulturna pitanja za našu zajednicu. Svjedočimo hegemoniji konzervativnih kulturnih vrijednosti i njihovom razornom djelovanju  na kulturnu proizvodnju. Izgubili smo modernizam, marginalizirali ono što je estetski najvrijednije, što imamo i čime se možemo ponositi.

Novoformirana “elita” umjetnost drži bezvrijednom, pretvorili su umjetnike u sirotinju, ljudske krpe koje ovise o milosti nekih tajkunskih ili političkih moćnika.  To je taj provincijski mentalitet u kojem se poništavaju vlastita kulturna i umjetnička dostignuća, obezvrijeđuje vlastito kulturno nasljeđe, potcjenjuju najumniji i najbolji među nama,  dok se istodobno lupeta o važnosti kulturi, Ali pitanje koje bismo trebali postaviti je načelno nacionalistička mržnja prema modernizmu i duhu liberalizma. To je kulturna paradigma BiH, razlog zbog kojeg smo daleko ispod  nedostižnog dometa npr ex-jugoslovenske kulturne proizvodnje. To je danas za nas klasika, ono najviše što bi trebalo biti referentna tačka,  što je doduše* nekada stvoreno u bh kulturi i zašto danas nemamo snage ponoviti niti izbliza.

NAP: Vi ste u javnosti poznat kao jedan od najangažovanijih kulturnih radnika, dosta ste aktivni i na društvenim mrežama. Trebaju li, odnosno, moraju li kulturni i drugi javni djelatnici biti više angažovani u izgradnji boljeg društva? 

MUSTAFIĆ: Dio naše inteligencije se javno profilirao u širenju nacionalističkog diskursa. Pojedini su se opet iz lične koristi radikalizirali na staroj priči o ugroženosti “svojih” i strahu od “drugih”. Imamo, naravno, alternativnih intelektualaca koji pišu, reaguju, ne odustaju. Međutim, većina šuti sa oprtunističkom strašću. I dalje među onima koji se javno iskazuju, koji imaju najveći medijski prostor većina su, nažalost, nacionalisti, koji se idealno uklapaju u ambijent opšteg prostakluka i banalnosti. To su intelektualni formati po mjeri sadašnjih lidera. Iskreno, mislim da je narod bolji od svoje tzv. novo uspostavljene elite, poslovne, akademske i političke.

NAP: Živimo u vremenu kada se događa svojevrsna revizija historije u zemljama bivše Jugoslavije, antifašisti i antifašistički spomenici česta su meta desničara i neofašista, mijenjaju se imena ulica… Kako se izboriti protiv takvih pojava i kako mladima danas objasniti da nije ovdje život nastao početkom devedesetih godina i raspadom Jugoslavije, kako nas pokušavaju ubijediti predstavnici nacionalnih stranaka, već da je nešto bilo i postojalo i prije toga? 

MUSTAFIĆ: Osjećam metafizičku jezu jer se već godinama u svim našim državama etablira opasan historijski duh revizionizma. Svakodnevno slušamo, gledamo i čitamo izjave mediokritetskih političara na vlasti koji fabriciraju prošlost i lažu o budućnosti, a svjedočimo pretvaranju njihovih apsurdnih izjava u društveno prihvaćenu istinu, to je već sada sistemska industrija mržnje i laži. Teško je mladim ljudima doprijeti do istine, iščezla je iz školskih udžbenika, nema se prilike niti čuti u javnom govoru.

 

NAP: Nikada niste krili da ste po političkom opredjeljenju ljevičar. Kako ocjenjujete stanje bh. ljevice i šta možemo očekivati, odnosno kakav rezultat mogu ostvariti stranke ljevice na predstojećim izborima? 

MUSTAFIĆ: Ja uistinu mislim da se u samom medijskom prostoru već pretjeruje sa pričom o stanju bh ljevice. Nema tu nikakve velike priče! Ovako to sve više zvuči kao da se radi o strankama na vlasti, a ne o opozicionim strankama. Dakle, matematika i puls javnosti kaže da treba učiniti sve što je moguće za plodotvornu zajedničku suradnju, dakle, za jedan pakt o ne napadanju, za jedan pokušaj, da se tamo, gdje je moguće, stvore uvjeti za neke zajedničke liste i izlazak na izbore. Ljevica mora pred građane postaviti referendumski izbor da li smo za evropski put i liberalnu demokratiju ili za izolacionizam uz moguće nove sukobe sa etničkom demokratijom. Tačnije to u prijevodu znači :da li se može spasiti šta se spasiti može?!

NAP: Bili ste jedan od pokretača i potpisnika Jahorinske deklaracije o zajedničkom nastupu stranaka ljevice. Takva ideja je od strane velikog broja građana pozdravljena kao odličan potez, ali u međuvremenu je taj projekat stao. Šta se desilo, pa on nije dao rezultat kakav se očekivao?

MUSTAFIĆ: Očito smo željeli da ujedinjenja ljevice spriječi interesno ujedinjenje desnice, i to na način da se uspostavi između njih neka vrsta konsenzusa koja bi u biti mogla da dovede Bosnu i Hercegovinu u pitanje. To i čini sprega Dodik- Čović. Jahorinsku deklaraciju proizvela je intelektualna energija koja je upravo suočena sa ovim strahovima od moguće budućnosti nacionalističke vladavine. Željeli smo, dakle, da se konstituira neki najširi pokret koji bi bio jedna je sinteza političkih stranaka, tako i slobodnih mislioca, drugih građanskih, nevladinih pokreta u borbi za evropske vrijednosti i mirnu BiH u 21. vijeku. Postoji neki rezultat, otvoren je dijalog na lijevom-građanskom spektru, izvršio se pritisak u javnosti, preuzele neke obaveze i obećanja koja neće biti moguće bez posljedica iznevjeriti. Da se moglo više toga izvući se iz ovog važnog dokumenta kao politička korist i ideja, naravno da jeste, ali za to će snositi odgovornost pred biračima i historijom rukovodstva stranaka koji su i na organima svojih stranaka prihvatili ovaj dokument.

NAP: Posljednjih dana najaktuelnija tema u zemlji je Izborni zakon. Čim neko istakne građanski model uređenja zemlje, odmah se jave predstavnici nacionalnih stranaka i to osude kao pokušaj dominacije jednog naroda nad drugim. Mi smo na ovim prostorima pokušavali razne modele državnog uređenja, jedino nikada nismo probali istinsko građansko uređenje kakvo postoji u zemljama EU kojoj težimo. Zašto onda strah od takvog uređenja, kako to objasniti? 

MUSTAFIĆ: To je potpuno jasno svima, čak i ptice na grani znaju da Hrvatska demokratska zajednica Dragana Čovića uz pomoć Vlade Republike Hrvatske i savezništvo sa Miloradom Dodikom, uz patronat Aleksandra Vučića i zvanične Moskve, pokušavaju promjenama Izbornog zakona postići ratne ciljeve 90-ih. Cilj je uništiti i ono malo preostalih ustavnih osnova za eventualnu reintegraciju države Bosne i Hercegovine, a sredstvo je, ovog puta promjena Izbornog zakona. Pri tom se HDZ poziva na odluku Ustavnog suda BiH koja ukazuje na izborne anomalije, ali pri tom se ignorišu odluke Evropskog suda za ljudska prava po kojima su zahtjevi HDZ-a apsolutno neprihvatljivi.

Sad već nema nikakve sumnje da je Dragan Čović težište svoje politike stavio na daljnu etničku fragmentaciju Bosne i Hercegovine kroz stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Metod ostvarenja je promjena Izbornog zakona: nakon što za svoje zahtjeve nije našao podršku kod euroatlantskih saveznika, Čović se okrenuo – Rusiji.

Ono s čim računaju i Dodik i Čović u stvaranju geopolitičkih entiteta jeste daljnja nezainteresiranost Sjedinjenih Američkih Država kao i neodlučnost i podijeljeni stavovi u Evropskoj uniji kad je u pitanju ruska prijetnja miru i stabilnosti na Balkanu. Bosna i Hercegovina treba društveni preokret, promjenu političke paradigme, nema se snage za tu unutrašnju promjenu bez jačeg prisustva EU i povratka USA na diplomatsko polje Balkana koje će zaštiti liberalnu demokratiju od putinovsko-erdoanovskog modela vlasti tako bliskim po duhu balkanskim vlastodršcima.

Haris Ljevo (NAP)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *