hamburger-icon

Kliker.info

Dino Mustafić : Partija, kako to gordo zvuči

Dino Mustafić : Partija, kako to gordo zvuči

30 Jula
05:28 2012

Piše : Dino Mustafić (Oslobođenje)

U Makedoniji mi je jedan novinar u povjerenju prepričao intervju koji nikada nije objavljen. Njegov sagovornik ga je zamolio da razgovor povuče iz štampe zbog straha za egzistenciju svoje familije. Intervjuisani je bio ugledni komunista, revolucionar, ilegalac tokom Drugog svjetskog rata, još kao srednjoškolac je učestvovao u diverzantskim akcijama, mnogi su svjedočili o njegovoj nepokolebljivosti i uzvišenoj hrabrosti. Danas je to uplašeni starac koji živi u višestranačkoj "demokratiji", odvažio se nakon višegodišnje šutnje da u rezimeu svoje časne životne putanje prozbori koju i o korumpiranoj, pljačkaškoj vladajućoj garnituri, ali je nakon telefonskog poziva shvatio da je cijena tih slobodnih misli, gubitak radnog mjesta za njegovog sina i onemogućen upis njegove unuke na fakultet.

Ovaj primjer ne govori samo o pitanju odvažnosti i kukavičluka, već i o tome kako je partokratski sistem pod plaštom demokratije od čovjeka otpora napravio čovjeka prilagođavanja. Partokratski sistemi potčinjavaju ljude politikom straha i ucjene, hrane se mizantropijom i cinizmom u vezi s nastojanjem ljudi da promjene i poboljšaju svoje životne okolnosti. Iz naše bh. perspektive svima je jasno da i mi živimo u takvom sistemu u kojem je politika postala poziv, partija preduzeće sa sve većim brojem uposlenih koji je moraju dovijeka zastupati i kada ona nema nikakvog smisla i kada ne čini ništa dobro društvu. Ako bi neko i povjerovao da ti "stranački vjernici" ne čine to iz koristoljublja, taj misterij ljubavi prema programskim načelima i partijskim statutima nije posve jednostavno objasniti. Posebice kada ljubav postane pretjerana, previše javna, skoro patološka, kao u slučaju ministra Hadžića kojem je Partija važnija od Države, pa će vjerovatno kao šef izbornog štaba preoblikovati dobitnički slogan SDP-a sa opštih izbora od Država za čovjeka u Država za partiju. Na sreću naših građanki i građana imamo drugu "državotvornu partiju" SDA koja toliko brine o funkcionisanju Države da kada se njihovi partijski kadrovi smjenjuju to je "vitalni nacionalni interes", jer samo su to kompetentni ministri koji su sada zabrinuti za sreću i sudbinu bošnjačkog naroda. Druge partije nemaju svoje "istorijske zasluge" i "državotvorstvo", ne znaju šta je partijska misija nacionalne zaštite na račun demokratije.

Da je naše društvo ozbiljno, odavno bi se pobunilo protiv ovakvog modela vladanja, ali je civilno društvo, intelektualna elita, uz časne iznimke, kupljeno da šuti i trpi. Dozvolili smo da se izgubi prirodno "biračko tijelo" koje se opredjeljuje po ideološkim programima i političkim rješenjima, nema više nikakve razlike između partija lijevog i desnog programskog sadržaja, ne postoje više načela i principi, sve je ustupljeno nekreativnom pragmatizmu i jeftinom populizmu. Stoga ove partije neće nikada ništa riješiti, samo će dugoročno još ojačati krizu u svim njenim razmjerima. Za takve partije vrijedi samo vlast, slijepa žudnja za vlašću i moći, majstori su u umijeću laganja, uzimaju oblik i boju svog vremena, pa s toga ne čudi Dodikov primitivizam, jer on je paradigma tehnike koja je identična više-manje u većini vladajućih partija-autoritarni vođa kojem se pripisuje superiorni instinkt koji treba slijediti i pokorno slušati. Ne znam da li je taj instinkt vođe bio toliko intenzivan da mu povjeruju svi članovi Predsjedništva SDP-a koji su stajali mirno i postrojeno kao živa kulisa na pres-konferenciji kada se šef partije opraštao od člana partije koji je dobio više glasova nego sama partija i koji je usput najviše pozicionirani partijski funkcioner u Državi. Kažem da ne znam, jer smo mogli vidjeti kako neko od njih nervozno žvaće žvaku, drugi skriva pogled, treći oborio glavu, pa nisu baš djelovali kao smioni i ubijeđeni ljudi u ispravnost svojih jednoglasnih stavova. Izgledali su kao mučenici partije koji imaju neograničenu vjeru u jednu stvarnu partijsku zajednicu koja ih priznaje kao takve.

Zanimljiv je taj "opijum šutnje" partijskih kolega, očigledno ne žele da vide i znaju kako je njihova pres-konferencija bila interesni skup samoživih i egocentričnih pojedinaca koji se natječu za naklonost vođe, za poslove i unapređenje, sa nikakvom sviješću o zajedničkoj sudbini sa društvom, građanima i građankama koji još vjeruju da postoje ljudi poput Komšića koji mogu reći zbogom Partiji koja podredi Državu svom partijskom interesu. I umjesto da iz toga vide kako Čovjek kome su se obraćali u kampanji 2010. može zvučati gordo, vjeruju da tako zvuči i Partija.

 
Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku