Kliker.info

Jedan od gradskih mitova koji se generacijski preuzima kod Sarajlija jeste kako raja ne voli napuhane vrijednosti i ne respektuje zvijezde. Nažalost, mnogi uistinu vrijedni i značajni ljudi Sarajeva više nisu na ovome svijetu, a iza njih je ostalo gorko pitanje kako im se taj grad odužio za sve što su nam darovali.

Piše : Dino Mustafić (Tačno)

S druge strane, oni živi, dobro je da ih i dalje ima respektabilan broj, imaju dovoljno pameti, mjere, ukusa i gradskog odgoja, da sami sebe ne smatraju veličinama niti zvijezdama.

Hroničar Sarajeva Valerijan Žujo tvrdi kako je paradoksalno, da niti u jednom razdoblju, Sarajlije nisu bile dorasle svom gradu. Objašnjava to time što je svaka generacija stanovnika ovog neuporedivog grada “zarobljena u vlastitu vremensku kapsulu i na svijet gleda kroz prozorčić ili kakav uzak procijep. A, Sarajevo je ukupnost svih zbivanja, mirisa i okusa ono je zbir i onoga što jest i onoga što je bilo”, poentira pjesnik Žujo – kako Sarajevo nema mana, ali Sarajlije imaju nedostataka.

Kako god, svi problemi nestanu prilikom velikih događaja poput SFF-a, kada sve izgleda čarobno i lepršavo, dizajnirano i metropolski. Sarajevo je i poznato po svom gostoljubljivom i otvorenom karakteru koji impresionira svakog gosta, pa se zaljubi u grad na prvi pogled prepoznavši na izvjestan način Evropu u malom, u minijaturi, gdje su koncentrisane evropske vrijednosti kosmopolitizma. Sarajevska bajka traje sedam dana, što je prava šteta, jer da je pameti tako bi bilo svaki dan i mimo festivalskog kalendara. Ove godine se organizirao i kulturni bonus pa je uz podršku Grada, Opštine i Kantona upriličen i spektakularni koncert Gorana Bregovića “Tri pisma iz Sarajeva” koji se radi vremenskih prilika preselio sa impozantne Bijele Tabije u Skenderiju. I tu bih se želio vratiti na početak teksta o vrijednim sugrađanima koje za života ne cijenimo dovoljno, jer među njima je sigurno i umjetnik, pravi pjesnik “okamenjene muzike” u arhitekturi Zlatko Ugljen, koji je izradio veličanstvenu maketu rekonstrukcije Bijele Tabije, ovog iznimno dragocjenog kulturnog objekta sa kojeg se vidi “cijelo Sarajevo”, kako je to lucidno primjetio i Bregović u izjavi povodom koncerta. Godinama taj arhitektonski projekat kupi prašinu u ladicama političkih birokrata baš kao i izvrstan nacrt rekonstrukcije Bosanskog kulturnog centra kojeg je izradio nedavno preminuli akademik, arhitekta Ivan Štraus. A šta bi pogled sa Tabije na “cijelo Sarajevo” mogao još otkriti?

Kako se godinama devastira grad, trajno se mijenjanju duhovno i fizički naše ulice i trgovi monstruoznim i sklepanim zgradama, shopping centrima, bez urbanističkog reda i smisla, bez vizije i koncepta. Političke moćnike nije briga što misli struka, važan je novi projekat poput novog betona u Hastahana parku iniciranog od načelnika opštine Centar. To je još jedna priča o bahatosti vlasti koja se po ko zna koji put treba ugraditi i namiriti svoje potomstvo. Godinama se nije ugradila niti jedna cigla za novo pozorište ili galeriju, a kulturni objekti su pretvoreni u pivnice.

Možda gradonačelnik Skaka i nema svijesti koliko njegova ponuda sa milionima maraka o naručenom projektu za budući film o opsadi Sarajeva zvuči osobnom neukošću, ali takve bizarne i trivijalne izjave ilustruju kako se kultura i umjetnost doživljava isključivo konzumeristički kao narudžba ćevapa “deset u pola”. Godinama traje proces dekultiviranja grada pa se i uđiđana, dotjerana Vijećnica, iznajmljuje najviše za vjenčanja i pretvara u sterilni, komercijalni objekt za poslovne evente. Sve je to na fonu kulture kao kreativne industrije, neoliberalni termin kojim se šicaju političari jer tako zvuče cool i pametno. Za takav model koji se zasniva na monetizaciji kulturne produkcije i čini dostupnim kulturne sadržaje samo bogatim slojevima društva koji imaju nešto skupo za obući kada prošetaju bosanskim ćilimom jako su se založili i čelnici Kantona Sarajevo na upriličenoj press konferenciji. Nije na takav medijski odjek naišla vrlo depresivna i tačna izjava rediteljice Ines Tanović čijim je filmom i otvoren 25 SFF u kojem kaže: “Zemlja smo s najboljim filmovima, a najmanjim budžetima za njih”.

Buđenje iz festivalskog zanosa o širini i toleranciji grada za sve došlo je od novoformirane partije Narod i pravda koje poziva organizatore prve Povorke ponosa pod sloganom “Ima izaći” da odustanu od protestne šetnje za prava LGBT populacije. Umjesto emancipatorske i bezuslovne podrške što je jedini ispravni moralni i politički stav stranke kantonalne vlasti koja se retorički zalaže za reforme, stranačko saopštenje je sramotna diskriminacija LGBT građana, nastavak politike nasilja prema manjinskim i ustavom zagarantovanim ljudskim pravima.

Predstavljanje stranačkih interesa kroz populističku retoriku kao da je riječ o nacionalnom interesu, tako što ćete se zalagati za zabrane koje se odnose na privatni život pojedinaca, nametanje „ispravnog“ morala, negiranje multikulturalizma i povratak tradicionalnim vrijednostima jeste neokonzervativni duh koji je zagospodario Sarajevom i kojeg nijedan festivalski make up ne može sakriti. Riječ je o neokonzervativizmu koji prema potrebi, odnosno u cilju ostvarivanja nečijih političkih interesa, iz raznih ideologija uzima i mijenja kako mu je nešto u nekom trenutku potrebno. U jednom trenutku im odgovara religija, u drugom lokalni patriotizam, u trećem socijalna osjetljivost i tako u krug, sve konfuzno i stoga pogodno za manipulaciju masama. Konzervativizam uvijek pokušava negirati jedan dio historije i to onaj savremeniji, koristi savremenu tehnologiju i nove medije, mimikrično se maskira u novo odijelo, a istovremeno društvo želi vratiti koji vijek unatrag.

S toga i ne čudi što se i Bregović u ekumensko-muzičkom konceptu inspirisao “mitskom” pričom koju je čuo od reporterke CNN-a kako u Jerusalemu svaki dan dolazi stari Jevrej ispred Zida plača da se moli. Kada  ga je upitala šta govori Bogu, odgovorio je da govori kako ratovi između jevreja, kršćana i muslimana trebaju prestati i da naša djeca trebaju živjeti u miru. Ona ga je pitala “I?”, a on je odgovorio da ima osjećaj kao da govori zidu”.

Bregović na sreću nije bio pred egzistencijalnim zidom poput mnogih njegovih sugrađana ’90-ih kada su između ostalog padale granate po njihovim glavama i zato što je bilo potpuno prirodno u Sarajevu prijateljstvo između islamskog mistika i profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno i danas kao što je bilo i nekada, jer duhom srođeni sa Sarajevom afirmiraju posebnosti i vrijednosti i svih drugih, i uzimaju ih za “svoje”. A to je uvijek u Bosni, kao i u Sarajevu bilo više od tri, jer kada se dijeli i množi sa tri nikada nikom nije dobro. U četvrtom pismu iz Sarajeva bila bi potpisana raja, i ne samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već i Jevreji, Slovenci, Albanci, Madžari, Česi, Poljaci, Romi i mnogi drugi koji u gradu žive, jer je Sarajevo kuća u kojoj nikom ne smije biti tijesno. Tu stane jednom riječju sav “sarajevski svijet” kako ga Aleksandar  Hemon genijalno opisuje: “pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.”

Neki od tih atoma nisu preživjeli jer su se odlučili za pravu stranu historije kada su branili grad, pravo na slobodu različitosti i zbog toga se Sarajevo samo voli ili mrzi. O tome se ne priča pred Zidom, već pred ljudima koje valja pogledati u oči!