Kliker.info

Piše : Dino Mustafić (BH Dani)

Jovana Divjaka sam upoznao, poput mnogih Sarajlija, ratne 1992. godine. Imponirao je svojim vojničkim, aristokratskim držanjem, znanjem i obrazovanjem, spremnošću da stane na stranu slabijeg i da izabere pravednu stranu rata, jer je znao da se u Bosni brani pravo na život i vjekovna tradicija suživota. U takvim zlim … vremenima oni koji imaju urođeno osjećanje pravde i dobro srce nisu imali izbora, pa tako ni general Divjak, morao je imperativno braniti svoj politički i ljudski credo: principijelnu solidarnosti sa nemoćnim. Tim prije što je dijelio uvjerenje da se pripadnost jednoj naciji najsnažnije osjeća preko stida kada neko čini zločine i nepravdu u ime kolektiviteta. I dok su mnogi išli za svojim nagonom vođeni filozofijom da je "bolje biti sa svojim narodom na pogrešnoj strani, nego sa njihovim dušmanima na pravoj" rijetki su bili pobunjenici, odvažni i hrabri koji nisu pristali otići na smetljište istorije kao fanatični nacionalisti i ubice.

Dok je većina orgijala i opijeno "srbovala" paleći gradove, protjerujući civile, sa nama je ostao general Divjak, pokazujući da "svi ne mogu biti isti", da je svako generalizovanje glupost, a podjela na Mi (moj narod) i Oni (njihov narod), istorijski netačna i  falsifikat.Njegovo nošenje bosanske uniforme je moralna i intelektualna lekcija svima onima koji ne pristaju priznati da samo postoje dobri i loši ljudi, a ne dobri i loši narodi. Životna biografija Jovana Divjaka obezvrjeđuje shematizam i stereotip o "etničkom rau", izbija argumentaciju srpskim nacionalističkim vampirima poput Dodika kojima nikada nije dosta prolivene krvi. Zato je neoprostiva šutnja političkog establishmenta kada se "slučaj Divjak" koristi u najjeftinije političke svrhe od strane visokopozicioniranog vampira u Republici Srpskoj i dopusta etiketiranje Divjaka kao" zločinca", koji se uspoređuje sa Mladićem.

Usprkos svim porazima i bijedi srpskog nacionalizma, taj duh barbarizma se očito još visoko vijori kao ofucana zastava u glavama mnogih zvaničnika u Republici Srpskoj. Međutim, meni je njihova pozicija odavno jasna, očigledno je da je taj civilizacijski mrak u RS-u sve više u funkciji samodegradacije i samouništenja, ali lakoća zaborava od nas samih prema važnim ljudima koji su našim životima dali smisao i orijentir borbe da sve nije bilo uzalud, naprosto je užasavajuća.

Šta smo učinili da se okonča ta besmislena procedura u Beču? Zašto šute bosanskohercegovački intelektualci i ne reaguju poput njihovih francuskih kolega otvorenim pozivom ili pismom nadležnim institucijama da zaštite dignitet jednog istinskog borca za suživot naroda na Balkanu i u Bosni i Hercegovini?Hoćemo li napokon dočekati da se intelektualci u Bosni i Hercegovini oko nečeg važnog očituju i oglase ili ćemo i dalje gledati njihovo samodopadljivo prisustvo na televizijskim emisijama kada samo potiču medijsku buku oko ničega i zamjenjuju imbecilni osmjeh reklama, a svoju indiskreciju podižu na razinu vrline?

To rikanje konformista je Kundera nazvao kolaboracionistima savremenosti otupjelog života, bešćutnosti za sudbinu drugog. Ne smijemo zaboraviti da je "čovjek napravljen od svih ljudi koji vrijedi za sve njih i koji je svih njih vrijedan", baš poput Divjaka, jer sa njime imamo ljudsku vezu i obavezu da prosvjedujemo, ustrajemo i insistiramo da univerzalno nije ekskluzivna stvar pravnih igranki i zavrzlama sa političkom motivacijom.Moramo odbraniti pravo na kornejevsko osjećanje časti, koja nalaze da se bude neumoljiv prema onima koji se o čast ogriješe, jer time branimo i svoju egzistenciju svjedoka u kojem je Divjak bio simbol odbrane svetog prava na život.Prilikom mog zadnjeg susreta s njim, u posjeti u Beču, bio sam zadivljen njegovom sređenošću, mirom i skladom koji prevladava, njegovim mirnim tonom kada govori o očiglednoj nepravdi koja se njemu čini.Bio sam ponosan na njega kao na početku rata, jer sam potvrdio koliko je poseban i vrijedan divljenja. Ukoliko budemo šutjeli i zaboravili Jovana Divjaka bićemo krivi, politički, moralno i metafizički.