Kliker.info

Valentin Inzko nosi “dva šešira” – istovremeno je ugledni austrijski diplomat na visokoj međunarodnoj dužnosti u Sarajevu i aktivist slovenske manjine, predsjednik Narodnoga vijeća koruških Slovenaca. Kao lider koruških Slovenaca pokazao se vještijim i efikasnijim od svojih prethodnika, a i okolnosti su mu išle naruku.

Piše : Davor Gjenero (Aljazeera)

Uspjelo mu je ono što nije njegovim prethodnicima, naime, da se izbori za dvojezičnost i postavljanje dvojezičnih geografskih oznaka u 164 koruška mjesta, u kojima živi i slovenska nacionalna zajednica. To pravo Slovenci su u Koruškoj dobili još prema Austrijskom državnom ugovoru iz svibnja 1955. godine, ali ostvareno je tek 2012. godine.

Inzkovi prethodnici na čelu slovenskih manjinskih organizacija za to su se pravo borili političkim sredstvima, a pod njegovim su vodstvom odabrali očito efikasniji – pravni put. Izborili su se za presudu Ustavnoga suda, o tome kako je to pravo ustavno pravo manjine, a kad je Ustavni sud presudio da dvojezične ploče moraju biti postavljene, koruškim zemaljskim vlastima, čak niti onima pod kontrolom nacionalističkog polusvijeta iz Slobodarske stranke Heinza-Christiana Strachea, “prijatelja i saveznika” predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika, nije padalo na pamet suprotstavljati se odluci Ustavnoga suda.

Teško razumljivi procesi

U konsolidiranoj demokraciji, naime, svi znaju da nepoštivanje odluke Ustavnoga suda znači protuustavno djelovanje, koje ne poteže za sobom samo kaznu, nego i svojevrsnu ekskomunikaciju. Onaj tko ne poštuje odluke Ustavnoga suda “protuustavni je element”, koji ne spada u demokratsko društvo. Takvu poziciju neće voljko preuzeti niti oni koji sustavno djeluju protiv temeljnih ustavnih načela.

Ljudi rođeni i odgojeni u konsolidiranim demokracijama često teško razumiju procese na Balkanu. Razgovarate li s bilo koji zapadnim diplomatom o stanju u Bosni i Hercegovini i pokušate li nametnuti razgovor o presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci, vidjet ćete da oni često tek površno poznaju meritum slučaja, ali o njemu ne žele niti raspravljati, jer se sudske presude “moraju poštivati i provoditi”.

Ustavni sud Bosne i Hercegovine najprije je jednom presudio o Danu RS-a. Njegova se presuda zasnivala na konceptu zaštite ljudskih prava, i to prava pripadnika konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, koji su u RS-u dovedeni u de facto manjinsku poziciju. Ideja o tome da se odluku Ustavnog suda, zasnovanu na konceptu zaštite ljudskih prava, ruši referendumom, dakle, instrumentom poluneposredne većinske demokracije, može pasti na pamet samo onome tko ne razumije temelje ustavnosti i demokratskog poretka, ili tko sa zlom namjerom dovodi u pitanje temelje takva poretka.

Referendum je mehanizam koji nije pogodan za odlučivanje o pitanjima ljudskih prava. Ona se štite načelom ustavnosti, izgradnjom “ustava” – brane presizanju ovlasti za sve nosioce društvene moći, a ne pokretanjem populističke masovne dinamike, čemu, u ovom slučaju, referendum treba poslužiti.

Referendum o ‘besmislenom pitanju’

Nakon što je Ustavni sud još jednom presudio da je takav referendum protuustavan, u konsolidiranoj demokraciji ne bi ga se usudili pokretati niti oni najbesprizorniji. Kad član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović kaže da je “održavanje referenduma o Danu RS-a odlukom Narodne skupštine RS-a najdemokratskiji način izražavanja volje jednog naroda”, jasno je da je na djelu ozbiljan problem političke kulture i elementarnog poštivanja demokratskih institucija.

Da su Dodik i njegovi sljedbenici na nižoj razini političke kulture nego i najgori među onima, koji iznutra razaraju europske demokratske poretke, znamo odavno, ali da za takvu politiku mogu dobiti “domaću” potporu od vodstva naroda, koji je neposredno pogođen takvom politikom, ipak predstavlja svojevrstan šok.

Hrvatska se već neko vrijeme bavi sama sobom, a procese u susjedstvu tek “uzima na znanje”. Tako je bilo i s pripremama za referendum o Danu RS-a, kojim Banja Luka već mjesecima stvara tenzije u Bosni i Hercegovini. Politička javnost u Hrvatskoj na suprotnoj je strani od one što je zagovara Čović – svi koji pripadaju ustavnom luku u Hrvatskoj smatraju da je nesretni referendum trebalo zabraniti.

Da hrvatsko društvo ne spada u pravom smislu riječi među ona s konsolidiranom demokracijom govori činjenica da nitko ne reagira na temeljni problem – da je raspisivanje referenduma o odluci Ustavnog suda ozbiljan pokušaj ugrožavanja temelja ustavnog poretka. Dominantna je reakcija da je to referendum o “besmislenom pitanju”, ali kao takav “generalna proba za novi neki budući referendum”, kojim bi manji RS odlučivao o izdvajanju iz jedinstvene države.

Revitalizacija ‘trećeg entiteta’

Naravno, to jest motiv Dodika i njegovih sljedbenika, ali razaranje ustavnog poretka ovim referendumom ne počinje zato što bi on mogao biti “presedan”, nego zato što se njime krše načela ustavnosti, a i oni najgori u demokratskim sustavima znaju da su konzekvence što bi vas za takav postupak obavezno snašle tako strašne da ih nitko nije spreman snositi.

Za razliku od Čovića, koji je još prije pokretanja referenduma odvažno stupio u Dodikov vlak, svi koji u Hrvatskoj spadaju u ustavni luk osuđuju Dodikovo razaranje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine. Međutim, svojevrsna politička mobilizacija dogodila se tek nakon teških riječi bivšeg zapovjednika Armije Bosne i Hercegovine, umirovljenog generala Sefera Halilovića, koga su svi u Zagrebu ispravno razumjeli. Nitko nije shvatio da bi Halilović zagovarao ratnu opciju, nego da upozorava na konzekvence politike u Banjoj Luci, koju nitko niti ne pokušava “obuzdati” i vratiti u ustavne okvire. Strategija hrvatske diplomacije može biti samo defanzivna.

Suprotno Čoviću, koji u ovoj situaciji vidi priliku za revitalizaciju “trećeg entiteta”, odnosno kako je to Božo Ljubić rekao, vraćanje “Herceg-Bosni”, koja da i nije nikad prestala postojati, međunarodnom akcijom, kojom bi se u europskim i euroatlantskim strukturama tražila zaštita hrvatske nacionalne zajednice, jer se u Bosni i Hercegovini intenzivno počelo govoriti o ratu, svakako je do neke mjere zakašnjela.

Ministar vanjskih poslova Hrvatske Miro Kovač bio je posve u pravu kad je javno postavio pitanje odgovornosti Beograda i implicitno poručio kako Zagreb, jednako kao i većina država-članica Europske unije, ne misli da je Srbija, svojom formalnom neutralnošću, a stvarnom implicitnom potporom referendumu, učinila dovoljno kad je riječ o njenoj političkoj odgovornosti prema Bosni i Hercegovini.

Za poigravanje ustavnim poretkom Dodik je dobio podršku na jedinom mjestu od globalnog utjecaja, gdje načelo ustavnosti nije na cijeni. Cijeli projekt raspisivanja referenduma o odluci Ustavnoga suda zapravo je geopolitički projekt iza kojeg stoji koncept “euroazijatizma” ruskog predsjednika Vladimira Putina i pokušaj širenja prostora dominacije njegove azijske despocije.

‘Raspričao’ se ruski ambasador

Već neko vrijeme Hrvatska je jedna od država koje su na udaru Putinova pritiska. To ilustriraju i ratne igre što ih Rusija, zajedno sa Srbijom, organizira uz hrvatsku granicu, dakle, uz vanjsku granicu EU-a i NATO-a, ali i činjenica da je trenutni ruski ambasador u Hrvatskoj znatno promijenio strategiju djelovanja ruske diplomacije u Hrvatskoj. Tradicionalno, ruski je ambasador u Zagrebu bio drugorazredni član diplomatskog kora, bez ozbiljnih socijalnih veza i bez utjecaja na građansko društvo.

Do sada ruski ambasadori jedva da su javno nastupali, a od završetka rata nitko i nije mario za to što oni misle. Međutim, aktualni je ruski ambasador počeo javno nastupati, u intervjuima otvoreno prijetiti Hrvatskoj ekonomskim kaznama nakon što završe sankcije Rusiji, zbog toga što Hrvatska dosljedno poštuje europsku zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Istovremeno kako se vidi da utjecaj Rusije na Srbiju raste, zaoštrili su se i pritisci, pa i diplomatski incidenti, a navodno i špijunski skandali povezani s Rusijom u Hrvatskoj.

Kriza u Bosni i Hercegovini pokazuje kako je sklonost Europske unije prema Vučićevoj administraciji ipak bila pretjerana, a kako su, kolikogod ona bila nemušta, neka upozorenja i rezerve Zagreba bili pogrešno zanemareni. Oruđe za konsolidaciju Bosne i Hercegovine, kojeg se konačno dosjetio i Bruxelles, otvaranje integracijske perspektive za Bosnu i Hercegovinu, što je i temelj utjecaja, koji Zagreb trenutno vidi kao svoj alat u ovoj susjednoj državi, vjerojatno više nije tako učinkovito. Naime, proces pregovora Bosne i Hercegovine s Unijom morao je početi prije pregovora s Beogradom, ako se time željelo “normalizirati” politiku u Banjoj Luci.

Referendum o besmislenom pitanju, doduše, na kraju vjerojatno neće imati “tragičnih posljedica” i neće biti presedan za neki drugi mnogo gori referendum. Međutim, šteta za demokratsku političku kulturu, a ona je preduvjet konsolidacije Bosne i Hercegovine, već je učinjena. Europa, očito, najprije mora definirati svoju politiku prema Rusiji i zaštitu svojih granica od ruskih presizanja, a nakon toga za sve države u procesu pristupanja, naročito za one koje su u pregovaračkom procesu, utvrditi ozbiljne kriterije poštivanja načela zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

Kako Zagreb utječe na Čovića

Hrvatska, kojoj je jedino oruđe utjecaja potpora u europeizaciji Bosne i Hercegovine, prije toga nema niti ikakvog argumenta, niti šanse za politički uspjeh. Nije, naime, jasno kako bi Zagreb mogao utjecati na Čovića, koji je izmakao svakoj demokratskoj kontroli i kome je do načela ustavnosti, ali i do koncepta europeizacije, stalo otprilike kao i Dodiku.

I, na kraju, nedavno se u Zagrebu dogodio strašan incident. U svom neobuzdanom brbljanju s liderima veteranskih udruga predsjedni, Socijaldemokratske partije Zoran Milanović rekao je i to kako je očito da se Srbi nastoje odvojiti iz Bosne i Hercegovine, a da ako se to dogodi, “mi” ne smijemo ostaviti tamo Hrvate same s Bošnjacima. Još gore je bilo to što su se njegovi koalicijski partneri, Vesna Pusić i Stipe Mesić, na primjer, pravili da to nisu čuli. Mesić je tek rekao da i on tvrdi kako Bosna i Hercegovina nije demokratski konsolidirana, ali je teritorijalne pretenzije nositelja liste, na kojoj je i sam nastupao, jednostavno prečuo.

Srećom, objavljivanje ove Milanovićeve sramote imalo je političku cijenu – to je bio jedan od glavnih razloga njegova političkog poraza, a zajedno s njim poraz su pretrpjeli i osobno Pusić i Mesić. Vesna Pusić, doduše, jest izabrana u Sabor, ali uz sramotno mali broj glasova birača, a Mesić je ostao bez očekivanih preferencijskih glasova i to što se pravio da ne čuje Milanovićev revizionizam dovelo je do žalosnog kraja njegove velike karijere.