hamburger-icon

Kliker.info

Dario Džamonja : „Klokan i Nedodirljivi“

Dario Džamonja : „Klokan i Nedodirljivi“

09 Decembra
19:45 2018

Dino Mačak je te noći došao u FIS i pitao me jesam li zainteresovan da idem na “kvalifikacije” u Sombor, gdje su se trebali natjecati naš Željo, Željo iz Karlovca, Mladost iz Zemuna i jebi me ako se sjećam ko je bio četvrti… 

“Nemam dinara, Mačak.” 

“Ma, sve je plaćeno.” 

I tako ti pičim u Sombor, u navijačkom autobusu, koji već na tridesetom kilometru treba stati jer je izbila tuča između “navijača”, koji su na zadnjem sjedištu igrali “poklape”. 

Tri nezaboravna dana u Somboru. Iako kokuz, uz obilnu potporu tadašnjeg gradonačelnika Ante Sučića, uspijevam stići na sva “sveta” mjesta grada: kafanu Slon, hotel Slobodu, stići do Apatina na čuvenu riblju čorbu… 

U Slonu (pametan ja!) naručujem pljeskavicu, “ali da bude ljuta”. 

Konobar, i sam star kao slon, kaže mi: “Gospodine, mi imamo samo ljute.” 

“Ma, ljutu”, kurčim se ja. 

Donese je čovjek, stade mi iza leđa i čeka… 

Jedem ja nju, a ona jede mene. 

Ispade on fer, pa mi je zamijeni za “normalno” ljutu. 

Cijela nas varoš gleda kao debile dok marširamo gradom i pjevamo neke bezvezne “željovske” pjesme, mada za sve naše svinjarije, koje pravimo na putu do Mostange, sale gdje se igraju tekme, imaju opravdanje “Ma, to su Bosanci”. 

Slavimo ulazak Želje u prvu ligu – Ante Sučić je više nego velikodušan, a mene, već poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom – tamo mi je sve što nemam. 

Vraćam se kući zalazećeg sunca, a tamo, u sobici, na podu sjede Klokan (dobio ime po tome što može iskapiti cijelu pivu u jednom gutljaju i da samo kaže “klok”) i čovjek čije ime ne smijem spomenuti, jer, eh, mogao bi imati problema sa svojom strankom. 

Ispred njih dvije gajbe pive, a ja sav happy što je Željo ušao u ligu, “mazim” Klokana po glavi: 

“Ha, kako mi?” 

“Psst.” 

“Šta je sad”, tek sad primjećujem prisustvo nedodirljivog i neizrecivog: 

“Otkud ti”, pita me, baš kao da sam ja banuo u njegovu kuću, a ne on u moju. 

“Imaš pravo na pet minusa”, kaže on meni, a kako ja zaustih: “Koji ti je…”, on odmah zacrta noktom jedan “minus” na zidu. 

“Pa, šta ti je?” pitam i sebe i njega, a on mi odgovara: 

“Još četiri, a poslije toga ti je noga iz ove kuće.” 

“Daj, ne budali…” 

“Još tri!” 

“Zajebaji se ti s nekim drugim…” 

“Još dva!” 

Vidim i sam da s budalom nema razgovora, sjednem na pod, “ala turke”, uzmem pivo i pažljivo slušam šta to moji ahbabi govore: 

“Zdravko, ja nikad u životu nisam dobio ništa džabe.” 

“Klok”, pa: 

“A, šta bi ti džabe?” 

“Sve u životu sam krvavo platio – bilo šta!” 

“Hajde moj – ne smijem mu reći ime – uzmi jedan dubok dah.” 

Uze ga ovaj, a Klokan mu odgovori: 

“E, ovo ti je džabe od mene.” 

“Hvala ti, moj burazeru”, zagrliše se i zaplakaše od sreće. 

* * * 

Prolaze mjeseci, a s mjesecima i dani – i svaki jebeni dan ja sam stariji, svaka noć (pogotovo neprospavana) riše novu boru na mom čelu, dlanovi su sve znojniji, koljena klecavija… a želja sve veća i nemoćnija: znam kako, znam koga, ali ne znam gdje? 

Klokanu je teško ući u trag, a i kad mu uđem, onda mi žao što sam ga našao, jer sve što mi kaže je tanjenje jednog života, jednog Čovjeka (u kojem nikad nisam nalazio uzor, a jednu nebitnu uzornost u svemu lošem); a šta reći o čovjeku koji mi nije bio uzor nipočem nego samo po pisanju… 

Moja Nedodirljiva, po imenu Nevena, a i Vesna joj sestra, nadam se misle jedna o drugoj, sjećaju se svega svog, svega onoga što ih je tata naučio: 

“Nikad, nikad ne zaboravi ko si!” 

* * * 

P.S. Malo je teško skontati ko si ti! 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku