Damir Marjanović : Ne da Musa svoga Njegoša!
Ima njih jedno 11, 12. Jedan drugom do uha. Svakako se oni zovu. Imaju iskrene prijatelje i idole u svojim trenerima. Sjetimo ih se ponekad, pišemo im Facebook statuse, dočekujemo ih…
Piše : Prof.dr. Damir Marjanovć (Novi)
Kada pamćenje prestane da služi, tu je onda Facebook da te podsjeti. Prije desetak mjeseci, nošen zanosom brzih dodavanja, preciznih šuteva i ostavljenog srca na terenu, prevelikih dresova i nebrigom dežurnih “dušebrižnika” za njih, napisah na profilu: “Večeras će Džanan, Njegoš, Sani, Emir, Lazar, Amar, Vedran, Aljoša, Srđan, Adi, Timur i Nikola sa svojih nepunih 16 godina, zajedno sa njihovim učiteljima Josipom i Enesom, da ispišu jednu od najljepših stranica sportske povijesti Bosne i Hercegovine. Večeras će ovi momci, ma kako god odigrali, još jednom obradovati sve one koji znaju da može i da mora bolje.
Večeras će, nadam se, barem malo ovi klinci zacrveniti sve one koji su trebali, a nisu, ‘to bolje’ podariti ovim dječacima i svim njihovim vršnjakinjama i vršnjacima. Večeras će nas ovi momci podsjetiti da širom BiH ima još djevojčica i dječaka na koje možemo biti ponosni, samo moramo da im pružimo priliku. Večeras će ovi momci još jednom biti naši heroji! Heroji sa nepunih 16, velika je to stvar i teret, zar ne? Siguran sam da bi i oni voljeli taj teret podijeliti sa onima od 40 i više. U krajnjem slučaju to bi i bilo pošteno, kada već dijelimo sa njima NJIHOV uspjeh, mogli bismo malo preuzeti i njihovog tereta. No, to za njih večeras nije najvažnije… Večeras je ovih 12 dječaka, za mene 12 najhrabrijih ljudi na svijetu, jer velika je hrabrost roditi se u BiH i postići nešto tako veliko. Stoga, večeras – Sretno momci!!!”
Naravno da se to odnosilo na zlatne dječake koji su prije godinu dana svima u Evropi, a posebno u ovom njenom “tamnovilajetskom” kutku, pokazali kako srce, trud, znoj i Drugarstvo (s veeeeeeeeelikim D) mogu da pobijede sve nevolje. Sve je izgledalo kao bajka, baš kao priča kada mali davidi pobjede velike golijate. Kao na kraju svake od tih priča, cijelo kraljevstvo je izašlo na ulice da dočeka svoje junake. Preko 50.000 ljudi je kraj Vječne vatre gledalo u njih kao one koji su im donijeli nešto najljepše što im se desilo u proteklih 20 godina.
Kako to već biva, sjetiše ih se i fadili i miloradi (naravno svako na svoj način), a naši objektivni mediji ih počeše vrlo brzo još “objektivnije razvlačiti”. Osrednji, uglavnom neuspjeli i isfrustrirani 30, 40, 50-godišnjaci na njihova mlada ramena počeše stavljati sav teret loših odluka svoje desetkovane i intelektualno anestezirane generacije i počeše se preko njihovih imena (kada već svoja nisu uzdigli do tih visina) prepucavati. Nema ništa skriveno iza toga, želja je jednostavna, ne daju vam da budete bolji od njih, ne daju vam da iskočite iz ovoga blata koje su oni stvarali već desetljećima i u koje su se duboko, duboko ukopali. To vam je, moji momci, kao u onome nestvarno istinitom vicu kada se svi čude zašto na izlazu bosanskoga pakla (džehenema, ako vam je draže) nema čuvara da spriječe nečiji bijeg – pa zato što svaki put kada to neko proba, oni iznutra, oni “njegovi” iz pakla uhvate ga za nogu i ne daju mu. Pa kad ne mogu oni i kada su oni osuđeni na ovu realnost, što bi nekom drugom bilo bolje!
No, brzo kod nas prođe taj zanos, jer svakog čuda tri dana dosta. Malo se toga proteklih mjeseci čulo o njima. Povremeno neka informacija koliko je ko dao koševa, gdje ko igra, da li se povrijedio…
I evo nas opet. Svjetsko prvenstvo kuca na vrata. Više nisu autsajderi, sada su favoriti. Nacija od njih očekuje samo najbolje, a zna se kakvi smo mi kada očekujemo nešto (obično od nekoga drugoga, a ne od nas samih), a ne dobijemo to. U jednome danu dojučerašnje zvijezde postaju neostvareni talenti, u jednome momentu zlatni dječaci postaju oni o kojima se govori: vidi im glave.
Uporedo s tim ne trudimo se da im olakšamo, naprotiv! Jedva čekamo da jedan od njih, eto baš slučajno Njegoš, kaže da ne može da se pridruži ekipi na ovom ispitu. Odmah oni isti “isfrustrirani” koji su upravo njega najviše maltretirali prije 10 mjeseci, huškaju, to je zato što je Srbin, neće za reprezentaciju, a može za svoj tim, a nismo ništa drugo ni očekivali… Ne znaju oni da je on sa svojih 17 živio za to svjetsko prvenstvo i da njemu najteže pada što neće biti sa svojim prijateljima i što neće dijeliti i pobjede i poraze.
Taman “isfrustrirani” pomisle, sada ćemo ga dokrajčiti, a onda njegov drug, njegov Musa kaže – ne lupajte gluposti i ne dirajte moga Njegoša, jer to je momčina i “Ja, kao i svi momci u reprezentaciji, stojim iza Njegoša i svake njegove odluke. Jedva čekamo da opet zaigra s nama”. Ušutka ih Musa s nekoliko riječi jer ne da Musa svoga Njegoša! Ne da ga i to ne zato što je ovaj Srbin, a ovaj Bošnjak, nego zato što su njih dvojica drugari i što su kao šipka i bubanj kada imaju loptu u rukama. E pa Musa i ostali momci, što se mene tiče, ne morate lopte ubaciti u obruč na tom svjetskom prvenstvu, vi ste za mene već šampioni – jer kada odrastate u ovakvom okruženju najveća je hrabrost biti normalan, baš kao vi!
U međuvremenu, ima nas sedam, osam, nekada i devet. Jedan drugom do uha. Odavno smo “kopačke okačili o klin”. Sastajemo se jednom mjesečno uz gitaru, a čujemo se svaki dan… Pratimo ovo evropsko prvenstvo i psujemo budale koje žele huliganstvom da unište 11 momaka iz Hrvatske koji ostavljaju svoje srce na terenu. Navijamo za njih svim srcem, ne samo zato što su Hrvati, ili samo zato što su nam susjedi ili samo zato što su neki od njih iz ove naše Bosne i Hercegovine, nego zato što igraju prelijepo i “ginu” za svakom loptom. A i onaj Island nam je drag…
Komentari