Kliker.info

Damir Šagolj, fotoreporter novinske agencije Reuters, u ekskluzivnom razgovoru za Radio Slobodna Evropa iz Japana kaže da je humanitarna situacija na sjeveroistoku te zemlje, koji je najviše pogoðen prošlonedjeljnim zemljotresom i cunamijem, izuzetno teška.Šagolj, glavni Reutersov fotoreporter za jugoistoènu Aziju, kaže da preživjeli upkos obimu katastrofe koja ih je zadesila pokazuju fascinatnu smirenost i osjeæaj za solidarnost, organizaciju i pomoæ.Sarajlija koji je pokrivao balkanske ratove i velike svjetske konflikte i dogaðaje u zadnjih 15-ak godina, kaže da bi evakucija šireg podruèja oko Fukušime, u sluèaju katastrofe u tamošnjoj nuklearnoj elektrani, zbog guste naseljenosti i ošteæene infastrukture bila teško izvodiva.

RSE: Damire, veæ nekoliko dana nalaziš se u Japanu. Gdje si trenutno i kakva je situacija?

Šagolj: Ja sam sad u provinciji Iwade na sjeveroistoku Japana, možda nekih 20-ak kilometara od obale u jednom malom gradu u kojem ima struje i rade telefoni. Tu doðemo naveèer da spavamo, a inaèe sam uglavnom po danu u ovim gradiæima na obali, to je možda nekih 150 kilometara sjeverno od elektrane Fukušima. To je dio Japana, dio obale, koja je najviše nastradala u cunamiju i u požarima koji su nastali nakon cunamija.

var flashvars = {
configFilePath : “/GetFlashXml.aspx?param=6103|user|photogalleryEmbeded” };
var params = {allowFullScreen: “true” , wmode:”transparent”}; var attributes = {
id: “mediaPhotogalleryPlayer_ed2ec284b6664a3a8359ca3d9d000d70”,name: “PhotogalleryPlayer”};
swfobject.embedSWF(“/flash/photogalleryComponent.swf?cache=”, “gallery_div_6103”, “512”, “482”, “10.0.0”, “/flash/expressInstall.swf”, flashvars, params, attributes);RSE: Šta si zatekao kad si došao, kakva je bila situacija, kako su se ljudi ponašali?

Šagolj: Ja sam došao, ne mogu se sjetiti više, dan poslije zemljotresa i cunamija. Doduše, trebalo mi je skoro cijeli dan da doðem do sjevera Japana iz Tokija jer su komunikacije otežane. Ovaj voz brzi ne vozi, autoputevi su zatvoreni, oni su malo i ošteæeni, ali su zatvoreni za saobraæaj osim za vozila vatrogasaca i hitne pomoæi i ostalih koji nose pomoæ, pa mi je trebao jedan cijeli dan da doðem ovdje do ovoga dijela koji je najviše nastradao. Ovdje je situacija, kako da kažem, ako kažem da je dramatièna, to æe zvuèati jednostavno, ovo je èini mi se puno komplikovanije od dramatiènog, jer desio im se prvo zemljotres, pa je zemljotres pokrenuo cunami, pa je cunami pokrenuo požare u kojima je jako puno izgorilo. A onda se sve to desilo i sa ovom nuklearkom, pa je danas i juèer strašno hladno i danas pada pravi snijeg, kao za sarajevsku olimpijadu, one prave fleke, tako da stvarno ne znam šta još da se desi, da napadnu vanzemaljci, situacija je otprilike takva.

Na obali koja je nastradala u cunamiju, sve je potpuno uništeno. Taj dio inaèe nije nešto industrijski razvijen, to su uglavnom gradovi koji se bave ribarstvom i oni su potpuno uništeni. Prekjuèer sam bio sa predsjednikom meðunarodnog Crvenog krsta, koji mi izmeðu ostalog i pomažu u logistici, i to je jedan gospodin koji je u svojih 70 i nešto godina života prošao sve svjetske katastrofe, i možda je i jedan od najiskusnijih a inaèe je Japanac, i on mi je rekao da je ovo otpilike najgora katastrofa koju je vidio u životu.

Autoputevi su zatvoreni, benzina nigdje nema. Meni benzin logistièki predstavlja najveæi problem, bukvalno svako jutro to mi je prva stvar da kamèim da mi neko da deset litara benzina da se mogu voziti sto kilometara. Nema hrane, telefoni ne rade, što je vrlo èudno, samo telefoni sa stranim brojevima rade, ovi japanski rade vrlo tanko, tako da se to sa obale prenosi na èitav Japan.Šta je, meðutim, interesantno — to da nema panike. Ovo da se desi u Evropi ili u našem dijelu Evrope to bi bila panika najstrašnija. Ja nisam vidio u ova èetiri dana nikoga da je panièario, nikog da je iz razvaljene samoposluge uzimao hranu, iz razlupanih auta uzimao benzin, da je vrištao, plakao, kleo.Japanci su tu, moram priznati, potpuno fascinantni, jedino u dva navrata sam susreo neke emocije ali to su bile neke ekstremne situacije, a sve ostalo je potpuno fascinantno.

RSE: Šta je sa preživjelima, kako oni preživljavaju dan za danom? 

 Šagolj: Još je rano za humanitarne organizacije, one u èetiri dana ne mogu ništa uraditi. Humanitarne organizacije jesu fantastiène i korisne, meðutim to su mehanizmi koji su tromi i treba im vremena da se pokrenu, pogotovo što to sve funckioniše na nekom meðunarodnom nivou, tu treba vremena. Sada ljudima koji su u nevolji pomaže japanska vojska, koja se ne zove vojska nego teritorijalna odbrana, i oni iznose najveæi dio posla u pronalaženju eventualno preživjelih, u sakupljanju leševa po obali, u rašèišæavanju komunikacija. Od humanitarnih organizacija nièega nema. Meðunarodni crveni krst se ovdje bavi  pružanjem medicinske pomoæi, japanski Crveni krst je takoðer vrlo dobar i oni imaju svoje bolnice i te bolnice su prepune.

Prekjuèer sam bio u jednoj od tih bolnica, spavao sam u njoj jer one imaju struju. Tu su bukvalno povrijeðeni po hodnicima kao u filmovima ili u snimcima koje gledamo iz ratnih podruèja. Humanitarne organizacije æe tek doæi za neko vrijeme. Japanci su tu poprilièno, kako da kažem, ima jedna vrsta ponosa koja im kaže da oni mogu to sve obaviti i oni stvarno mogu jako puno jer su jako organizovani. Meðutim, èini mi se da je ova tragedija takvih razmjera da æe se morati ukljuèiti i ljudi iz drugih zemalja i meðunarodnih zajednica. Koliko god bili bogati i dobro organizovani, ovo prevazilazi okvire nacionalne katastrofe, ovo je meðunarodna katastrofa.

RSE: Da li se spremaju planovi za evakuaciju? Situacija u Fukušimi je èini se sve dramatiènija, èini se da vlasti tamo jednostavno ne mogu staviti pod kontrolu reaktore u nuklearnoj elektrani. Da li si razgovarao sa lokalnim vlastima da li se spremaju planovi za evakuciju tog šireg podruèja ako bi došlo do prave nuklearne katastrofe?

Šagolj: Ja realno znam šta se dešava u Fukušimi kao i neko ko gleda CNN. Informacije dolaze od vlasti, to nije tragedija na koju može otiæi novinar-oèevidac pa izvjestiti, tako da ja stavarno ne znam ništa više nego ljudi koji prate vijesti. Na osnovu toga i ja pravim svoje planove, gledam kuda vjetar puše, juèer je puhao prema Tokiju, danas puše prema moru. Gdje æe sutra puhati ne znamo i ne znamo šta æe biti sa tim reaktorom.Meni su komunikacije grozno otežane, skoro nemoguæe, sve što mogu je da svakih sat vremena ili 45 minuta zovem telefonom ljude koji znaju šta se dešava.

Ima li planova za evakuaciju, ne znam. Meðutim, i da ima, vrlo bi ih bilo teško sprovesti jer Japan je jako, gusto naseljena zemlja i jako puno ljudi živi na kvadratnom kilometru i vrlo bi teško bilo to organizovati. Sada je jedan mali dio od recimo 30 kilometara evakuisan i to je, ako se ne varam, 240.000 ljudi. Zamislite sad da se evakuiše u krugu od 100 kilometara. To su silni milioni ljudi. Ja nikakve planove ne vidim. Ako bi se to stvarno desilo tu bi stvarno nastao haos. Pogotovo što su i luke nastradale da bi se eventualno mogli evakuisati morem, luke su nastradale u cunamiju, tako da ako se desi taj najgori scenario sa nukleranom elektranom to bi moglo biti poprilièno gadno. 
 

RSE: Damire, zadnjih 20-ak godina si poèevši od rata u BiH i ostalih balkanskih ratova, pokrivao sva velika svjetska žarišta i velike dogaðaje. Proveo si i neko vrijeme u Ukrajini dokumentujuæi posljedice nuklearne katastrofe tamo prije 25 godina. Da li je ovo najteža ili jedna od najtežih prièa na kojima si do sada radio?

Šagolj: Da li je ili nije najteža prièa, ne znam. Pokrivao sam i dogaðaje u zemljama u kojima je nastradalo puno više ljudi nego ovdje. Radio sam i u zemljama i u kojima æe rekonstrukcija i povratak u život teæi puno sporije nego u Japanu koji æe to sasvim sigurno puno brže i bolje uraditi, koje su razvaljene suštinski, kao što je Balkan. Ovo je kompleksna i vrlo èudna tragedija koja se sastoji iz tri vezane tragedije. Èak i Èernobilj je posljedica ljudske greške i sve te velike prièe, svi ti veliki ratovi su posljedica onoga što ljudi rade sami sebi. Ovo što se ovdje dešava ja jedino mogu uporediti sa onim cunamijem prije šest godina u Indoneziji, Tajlandu, Šri Lanki i Indiji. Taj cunami je puno gori. Tu je poginulo 250.000 ljudi i vjerovatno se neki dijelovi nikada neæe oporaviti. Meðutim, ovaj nuklearni dio je nešto zbog èega bi ovo moglo svima ostati u groznom sjeæanju ako se taj dio prièe bude razvijao u nekom gorem pravcu. Što se tièe rekonstrukcije i onoga što je cunami uradio, naravno životi su životi i niko to ne može vratiti, ali Japan æe se sigurno puno brže vratiti u normalu nego ostale zemlje u kojima su bili ratovi.