hamburger-icon

Kliker.info

Damir Karakaš : Problem je što nam je prošlost nepoznata, a budućnost poznata

Damir Karakaš : Problem je što nam je prošlost nepoznata, a budućnost poznata

Septembar 20
15:43 2019

Damir Karakaš poznati je hrvatski književnik i karikaturista, rođen 1967. godine u selu Plašćica kod Brinja u Lici. U Zagrebu je studirao pravo, agronomiju i novinarstvo. Diplomirao je pravo 1993. godine. Od 2001. god. je živio u Bordeauxu u Francuskoj, a od 2002. do 2007. god. u Parizu, gdje se izdržavao sviranjem harmonike.

U Parizu, na Novoj Sorboni studirao je francuski jezik, te izvodio performanse i izlagao konceptualne radove. Još kao tinejdžer je objavljivao karikature i crteže u brojnim novinama u bivšoj Jugoslaviji, a nagrađen je i sa nekoliko uglednih nagrada za karikaturu. Dobitnik je značajnih književnih nagrada „Fric“ i „Kočićevo pero“. Njegova djela prevedena su na desetak jezika. Po knjizi “Kino Lika”, redatelj Dalibor Matanić je snimio istoimeni film koji je višestruko nagrađivan u Hrvatskoj i inostranstvu. Karakaševi likovi oživjeli su i u pozorišnim predstavama. Živi u Zagrebu.

Karakaš će u četvrtak promovisati svoj novi roman „Proslava“ u  Banskom dvoru – kulturnom centru, sa početkom od 20 časova. Događaj organizuju Banski dvor – kulturni centar i Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

Za BUKU Karakaš govori o književnim promocijama, novom romanu, suočavanjima kroz pisanje i drugim temama.

Damire, u Banjaluci ste rado viđen gost, sa kakvim utiscima dolazite, ali i odlazite iz ovog grada?

U svakom mjestu u bivšoj Jugoslaviji u koje dođem osjećam se kao kod kuće. Banjaluka mi je posebna priča jer sam o njoj još kao dijete pjevao. Naime, bio sam najmalađi harmonikaš u Lici, svirao po ispraćajima u JNA, svadbama, a na repertoaru su uvijek bile dvije stvari koje se tiču Banjaluke, ona u kojoj je čovjeka draga zavoljela i ona o potresu.

Banjalučanima na promociji u septembru predstavljate svoj novi roman „Proslava“.  Razmišljate li o tome kako Vaši radovi utiču na čitaoce, kakav imate odnos sa čitaocima? Volite li promocije ili ih jednostavo prihvatate kao dio poziva kojim se bavite?

Prije sam ih volio, bio sam mlad, htio sam biti pisac. Puno me zovu, i svuda, ne mogu fizički sve stići, imam i troje djece, moram puno čitati, jer tek kad prijeđeš pedeset godina dođe pravo vrijeme za neke knjige koje si već čitao, primjerice Čovjek bez svojstava od Musila. To je zanimljiv roman, svi su ga čitali, a nisu ga čitali, i svima je remek djelo. U zadnje vrijeme napravio sam dosta napornu turneju, Pariz, Berlin, Leipzig, Lisabon, u jedanaestom mjesecu me čekaju Beč i Beograd. A pišem knjige kakve bih i sam volio čitati pa su mi ljudi koji vole moje knjige bliski, mogu s njima piti, družiti se. Inače moje knjige govore o pravdi, slobodi. Proslava se prodala u mjesec dana u dvije hiljade primjeraka, pa je tiskano još dvije, prodalo bi se i puno više, ali pričao sam protiv Thompsona, a to u Hrvatskoj nije popularno, jer on, iako polupismen, treba po nekim našim akademicima i biskupima biti uzor mladima. Kritizirao sam i budale koje pričaju da je Jasenovac bio disko klub. No neću šutjeti, pa makar mi se neprodala nijedna knjiga. Svatko mora čistiti ispred svoga praga, a ne samo preko dvorišta gledati i druge za zločine optuživati.    

Pišete o ratu, ustašama, gladi. Koliko je važno prisjećati se svega toga, raditi na kulturi sjećanja, nadati se da se istorija neće opet ponoviti, iako se već jednom i ponovila?

Pišem prije svega o čovjeku na kojeg djeluju društvene i povijesne prilike. Pišem i o Balkanu, za koji je Cioran rekao kako ide iz poraza u poraz, ali kako je i to nekakav napredak. Osim toga, kod nas su dio plesa uvijek jatagani, sablje, pa treba biti oprezan. Pogotovo u sitaciji kada oko sebe imamo ljude koji su u svakom trenutku spremni reći: prije nismo imali ništa, pa su onda došli ovi i uzeli nam sve.   

Koliko Vam je važno da u Vašim djelima pogovarate o stvarni problemima sa kojima se ljudi suočavaju u svakodnevnom životu, onim problemima koji ih svakodnevno polako izjedaju?

Pa knjige moraju biti odraz vremena u kojem živimo, ne želim se baviti punskim ratovima. Kako kaže Henri de Toulouse-Lautrec, bio sam olovka svojih dana. A vrijeme je gadno, čak i jedan Tonči Huljić kaže u jednom intervju kako je sve postalo banalno i površno.  

 

 

Šta bi Vama bio taj problem, koji Vam se konstantno vraća na promišljanje?

Problem je što nam je prošlost nepoznata, a budućnost poznata.

Šta Vama kao piscu znači suočavanje sa takvim stvarima na papiru, kroz likove i radnju koju gradite? Koliko se na taj način i oslobađate na ličnom nivou?

Za mene je literatura nepohodna, a pišem izmišljene priče koje govore istinu. Važno mi je da moje knjige budu uvijek na strani ljudskosti. A još važnije pokušati stvoriti fikciju koja neće biti laž. Zatim da mi literatura ima muziku žive riječi, da u njoj bude strasti, da se u njoj vide stope, da prenesem na papir oganj svojih snova jer bez toga ne možeš pisati ni pismo Vodovodu. Naravno, treba jako puno raditi, biti fanatičan, posvećen knjigama, a kad je tako, one se onda same otvaraju i šapuću ti svoje tajne. A da se vratim na rad, ne kaže bezveze Puškin kako je talent rad. Ja sam oduvijek puno radio i imao svoju viziju, koja je i stvarala ljute protivnike.

Zanimljivo je da ste kao novinar pisali za crnu hroniku, koliko je to uticalo na Vas, imajući u vidu teme sa kojima ste se susretali?

Ima dosta pisaca koji su pisali Crnu kroniku, najpoznatiji je veliki austrijski pisac Thomas Bernhard, ali nije više ni ta rubrika što je nekad bila, danas je sve crna kronika. Pa i same novine i većina portala sa svojim rubrikama vjera, novac, bez rubrike kulture (a društvo bez kulture osuđeno je na propast), predstavljaju jad i bijedu. Onda još zbog klikova, davanje prostora za komentare raznoraznih anonimnih gnjida koje izlaze iz kamena i već su tako stvorili svoje platforme. Sve mi se to gadi.  

Upravo je ta oblast novinarstva u današnje vrijeme najčitanija u medijima, zašto ljude toliko zanimaju tuđe tragedije (danas sa što „bombastičnijim“ naslovom“)?

Ma nisu to više ni naslovi, to nema veze ni s novinarstvom ni s naslovima. Jednom sam u prolazu pročitao naslov pokojni unuk ubio svoju babu. Kako kaže Baudrillard, tamo gdje ima puno informacija, informacije više nema, u takvom vremenu živimo.

Zemlje bivše Jugoslavije pod stalnim su pritiskom nacionalizma, religije, politike. Kako se boriti sa svim tim, kako u ovom društvenom ludilu ipak ostati normalan?

Najbolji način da se ljude uništi jest da im se uskrati razumijevanje vlastite prošlosti, a to se ljudima kod nas radi svaki dan. Boriti se možemo tako da čitamo dobre knjige, gledamo dobre filmove, slušamo dobru glazbu, ne gledamo dnevnike, jer ako gledaš sva tri hr dnevnika možeš završiti na psihijatriji.  

Sa ovih prostora mnogi ljudi odlaze, odlaze mladi, ali i stari. Kako Vi gledate na tu pojavu. Razmišljate li i sami možda o odlasku?

Ne razmišljam o odlasku, dovoljno sam živio vani. Kaže Sartre kad čovjek ode vani, on izgubi svoje mjesto u svijetu. Ali neka svatko sam bira svoj put. Sad sam u Zagrebu, u moje mjesto Brinje su mi zbog romana Proslave zabranili do dođem, pa mi je dobro tu gdje jesam. 

Maja Isović-Dobrijević (Buka)    

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *