hamburger-icon

Kliker.info

Enes Ratkušić: Čovjek iznenađenja: Nijaz Duraković (1949. – 2012.)

Enes Ratkušić: Čovjek iznenađenja: Nijaz Duraković (1949. – 2012.)

Januar 31
00:44 2014
Ovu fotku rahmetli Nijaz je posebno volio Foto: Avaz

Ovu fotku rahmetli Nijaz je posebno volio Foto: Avaz

Piše: Enes Ratkušić (Behar.hr)

Dva uklona su uobičajena kad čovjek govori o poznatom sugrađaninu. Jedan je nekritičko-afirmativni, koji iz perspektive zavičajne bliskosti uglavnom podrazumjeva ode i hvalospjeve, dok je drugi, opet, potpuno suprotan, baziran na bespoštednoj kritici, najčešće uvjetovan ljubomorom, koju u pravilu hrani frustraciona situacija ili, da budem precizniji, životni ili profesionalni uspjesi onoga o kome se govori. Između navedenih krajnosti, o prof.dr. Nijazu Durakoviću, nadahnjuje me isključivo srednja perspektiva, koja je najprimjerenija za jednu validnu ocjenu njegove osebujne pojave.

Zanemarujući sporadične susrete, pogotovo u vrijeme kada su studenti, lišeni „Bolonjskih prava“, profesorima prilazili sa daleko više respekta, prvi prisniji susret sa profesorom Nijazom Durakovićem imao sam 28. marta, ratne 1994. godine. Bio sam u delegaciji Grada Mostara i čekali smo na prijem kod predsjednika Alije Izetbegovića. Iz kabineta smo obavješteni da ćemo malo duže pričekati, s obzirom da je predsjednik imao važne goste, samim tim temu razgovora. Ostalo nam je da čekamo i neobavezno ćaskamo u velikom holu zgrade Predsjedništva BiH.

To čekanje mi se učinilo fantastičnom prilikom da posjetim zemljaka, člana Predsjedništva BiH, čiji je kabinet bio na kraju hodnika. Biti tu, kojih tridesetak koraka od njega, a ne naći za shodno, pogotovo u jednoj takvoj situaciji, barem se pozdraviti, bio bi neoprostiv čin, zbog čega ni trenutka nisam razmišljao. Ljudima sa kojima sam došao iz Mostara, rekao sam da odoh do Durakovića i da me ne zaborave, zadržim li se više nego što treba ili nas predsjednik u međuvremenu pozove.

Moj odlazak u pravcu Nijazova kabineta prokomentiran je, sjećam se, pomalo zluradim opservacijama, s obzirom da su u to vrijeme mahom svi nastojali iskazivati isključivu bliskost spram SDA koja se, između ostalog, imala dokazati i bespogovornim dreždanjem u hodniku, te se shodno tome svako, čak i fizičko udaljavanje tretiralo gotovo heretičkim činom, što je, dakako, bilo više od gluposti. Zato se na komentare, kako Stočani ne mogu bez SDP-ovaca, nisam previše obazirao. Da budem iskren, nisam im pridavao značaj. isključivo zbog njihove neutemeljenosti, nikako zbog sklonosti odaslanih na moju adresu.

Sekretarici sam na pitanje da li sam najavljen kratko odgovorio da nisam. Odgovorila da bez prethodne najave nema prijema kod članova državnog Predsjedništva. Moja zbunjenost je, međutim, potrajala kratko, pa sam gospođu ili gospođicu zamolio da ona gosp. Durakoviću samo kaže ko bi to do njega i ništa više, gotovo siguran da bi mi to moglo upaliti. Njena nedoumica potrajala je kratko, s obzirom da su vrata bila odškrinuta. Profesor je čuo razgovor, izašao i uz karakterističan osmjeh, a na iznenađenje sekretarice, „po naški“ mi uputio riječi dobrodošlice.

„Upadaj Ratkušiću, šta čekaš“.

Bio je to srdačan susret, koji ću pamtiti. Razgovor sa snažnim zavičajnim nabojem. Treba li podsjećati da smo najviše razgovarali o Stocu, prognanom stanovništvu. Na polasku sam dobio i profesorovu knjigu „Prokletstvo Muslimana“ sa posvetom.

Drugi naš susret, koji se, s obzirom na razgovor, tako može okvalificirati, dogodio se u Blagaju, pored Bune, ispred njegove vikendice, nakon njegovih burnih reagiranja protiv ponovne aktuelizacije projekta Gornji horizonti, sulude zamisli o prevođenju voda iz neretvanskog u sliv rijeke Trebišnjice. Napravio sam intervju za „Ljiljan“, potom i za TV Mostar. Izražavao je vlastitu zaprepaštenost šutnjom odgovornih, odsustvom osjećaja za čitavo jedno područje, cijelo Neumsko zaleđe, koja bi prema njegovim procjenama, zbog jednog takvog suludog projekta, moglo biti pretvoreno u klasičnu pustinju.

Uistinu je, kad sve rezimiram, Nijaz bio poseban. Zbunjivao je sve redom. Kao student, sa svojim kolegama, kad je to bilo nezamislivo, opasno, ni malo isplativo, bio je jednim od vođa klasične pobune u njegovom Stocu, a sve zbog Bregave. Žestoko se, još tada sedamdesetih godina, usprotivio već spomenutom projektu, govoreći o njegovoj pogubnosti po sam opstanak stanovništva na jugu zemlje. Do preseljenja je ostao zarobljenikom tog posebnog senzibiliteta prema zavičaju i zemlji. Ta ljubav koju, naravno, treba hajdegerovski shvatiti u njenoj punoći, gdje se zavičaj artikulira kao „kuća bitka“, a ne puki krajolik koji oživljava slike djetinjstva, bila je snažan pokretački motiv njegovog angažmana. Uostalom, u tome nije bio usamljen. Mustafu Ejupovića – Šejh Juju u Mostar je prizivao vjetar Milostivog, Nijaza je vukla Bregava, kao simbol života i trajanja u vremenu.

Vlastiti intelektualizam u mladim danima stavio je na raspolaganje partiji, ali isključivo za dobrobit očuvanja i afirmacije ravnopravnog statusa BiH u bivšoj Jugoslaviji. Čim je osjetio da partija počela rađati vanbračnu djecu, odlučio se usprotiviti. Sa Bogićem Bogićevićem i drugim odanim patriotima odlučio se suprostaviti Slobodanu Miloševiću, jednom od takvih isprdaka. Kasnije Radovanu Karadžiću i drugima. Zbog čega i zašto, jasno je. Zbog BiH i njene cjelovitosti. To je naprosto bila i ostala paradigma njegovog političkog djelovanja kao i ukupnog intelektualnog angažmana, i sve je osim te činjenice bilo podložno promjeni.

Kao vrstan intelektualac široke naobrazbe na vrijeme je shvatio da je dalje političko profiliranje, koje nameću moderni demokratski trendovi, nezamislivo na načelima komunizma, koji je doživio svoj kraj, osnovao je Socijaldemokratsku partiju BiH, uvjeren da bi jedna takva politička snaga mogla obogatiti političku scenu u traženju najoptimalnijih varijanti u atmosferi pojačanih nacionalizama i skoro potpunog neiskustva u artikulaciji demokratskih standarda. Nije to činio zbog nostalgije, koja je i dalje „inspirirala“, nego isključivo zbog dalje borbe za bosansku cjelovitost.

Upravo zato, Durakovića nije iznenadio ni klasični puč u stranci koju je osnovao, s obzirom da je dobro znao da će promjena identiteta stranke koju je osnovao biti sizifov posao. Bučnih reagiranja nije bilo iz prostog razloga što je on bio potpuno svjestan da je u stranku u kadrovskom pogledu činio i danas čini ogroman broj komunista, koji o socijaldemokratskim standardima ni dan danas nemaju blage veze. SDP je za ogroman broj članova njegove stranke bio samo prerušeni SKBiH i ništa više. Profesor Duraković, Bogić Bogićević, Miro Lazović, Esad Zgodić, Ivo Komšić, Nijaz Skenderagić, Nermin Pećanac i drugi nisu mislili da tako treba da ostane. Sukob je bio neminovan. Dogodio se paradoks kakav politička povijest nije zabilježila – čitava plejada ljudi iznimnih sposobnosti i kvaliteta je iz Socijaldemokratske partije izbačena zbog vlastite odanosti socijaldemokratskim uvjerenjima.
Glasnija reagiranja su izostala jer je Nijaz, kao iznimno obrazovan na polju političke historije, bio duboko svjestan da ljudima oko sebe teško ad hoc može pojasniti da su komunizam i socijaldemokratija nespojivi. Znao je da je za takav posao potrebno vrijeme, ali nije se mirio sa stavom da na tom planu ništa nije potrebno činiti. Naučni postulati i spoznaje su mu, dakako, bili važniji od hira političkog trenutka, jer Nijaz je kao i drugi profesori svakog studenta Fakulteta političkih nauka, koji ne bi znao da su najveći neprijatelji unutar socijalističkog pokreta komunisti i socijaldemokrati, na ispitu imao obavezu vratiti na dodatno učenje. Taj nesklad između naučne istine i činjenice da gotovo sjelokupno članstvo SDPBiH sebe smatra nasljednicima komunista, što je historijski presedan, Duraković naprosto nije mogao živjeti, jer je takvo anahrono stajalište bilo i ostalo glavna prepreka uspostavljanju demokratskih standarda, kako u politici stranke tako i društvu.

Profesor je bio potpuno načisto da je takva transformacija jedna vrsta „nemoguće misije“, na koju ne vrijedi trošiti energiju. Političku nastavu na kojoj bi im u ime naučne istine morao izložiti da su socijaldemokrati sljedbenici ideja Kautskyog i Bernsteina ili još bliže, Miće Sokolovića koji je 1905. godine osnovao prvu Socijaldemokratsku stranku u BiH, a ne komunista koji su ih progonili, niko od pučista predvođenim Lagumdžijom ne bi želio da pohađa. Njih naučne istine nisu zanimale. Zaostavština bivšeg SKBiH, kao masan zalogaj, a ne socijaldemokratska ideja bila je i ostala glavna odrednica političkog habitusa onih koji su ga maknuli sa čela ove stranke.

Beskompromisnu borbu za paradigmatično načelo njegovog političkog i intelektualnog djelovanja koja je svoj krajnji izraz nalazila u borbi za očuvanje BiH Duraković je nastavio, uprkos svim nedaćama i nesporazumima, kroz Socijaldemokratsku uniju. U jednom trenutku političko djelovanje je ostvarivao i kroz SBiH, zbog političke platforme koja je isticala načela bosanske cjelovitosti, kao i intelektualnog stava da je forma manje bitnija od sadržaja. U identičnom kontekstu treba shvatiti i njegov angažman u BANU-u. Prihvatanje da ovom projektu na raspolaganje stavi vlastita iskustva i znanja samo potvrđuje njegovu odlučnost da do kraja svog zemaljskog bivstvovanja bude od koristi narodu i zemlji kojima je pripadao.

Duraković, međutim, nije priređivao iznenađenja samo svojim političkim protivnicima, stranačkim i fakultetskim kolegama, akademskoj zajednici, javnosti uopće. Dosljedno istrajavajući na paradigmi bosanske cjelovitosti, kao svojevrsne simbioze intelektualnog i moralnog stava, profesor je posthumno priredio najveće iznenađenje. To iznenađenje velikog čovjeka najsnažnije je odražavalo duh zemlje koju je neobično volio. Budimo iskreni i realni, najveći broj njih je čekao sahranu, mobilizaciju komunalnih službi i fanfare, a dočekala ih je ahmedija i velika muška džennaza.

Bila je to potpuno logična odluka velikog čovjeka, i što je najvažnije stvar slobodnog izbora, koji se očito nije svidio nekim glavama, koji još uvijek primitivno i više nego suludo u praktično-političkom ponašanju nastoje održati stanovište po kome je ateizam viza za ulazak u jednu partiju, koja nastoji promovirati demokratiju. Te „glave“ su u svojoj obezglavljenosti okrenule glavu od džennaze, ne shvatajući kako taj posljednji ispraćaj nije bio prema njihovom a ne rahmetlijinom kroju. Duraković se tako i tjelesno mrtav pokazao idejno življim od duhovnih mrtvaca, koji su pobjegli sa poprišta posljednjeg ispraćaja. Njegov vasijet je, s druge strane, pored slobodnog izbora, zorno i snažno posvjedočio da odanost BiH, ne podrazumjeva samo poštovanje ukorjenjenog jedinstva različitosti, nego i višestoljetnog trajanja bosanske duhovnosti. Nijaze, rahmet ti lijepoj duši.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *