hamburger-icon

Kliker.info

Čola : Us­ko­ro ću ku­pi­ti stan u svom Sa­ra­je­vu

Čola : Us­ko­ro ću ku­pi­ti stan u svom Sa­ra­je­vu

10 Oktobra
10:42 2007

Pred kon­cert u Sa­ra­je­vu, ko­ji je za­ka­zan za 20. okto­bar u Ze­tri, bal­kan­ska zvi­jez­da Zdrav­ko Čolić za "San" je pri­čao o pri­pre­ma­ma za ovaj spe­ktakl, svom pri­va­tnom ži­vo­tu, odno­su sa su­pru­gom San­drom, kćer­ka­ma Unom i La­rom, po­vrat­ku u ro­dni grad… Na­kon ge­ne­ral­ne pro­be pred sa­ra­jev­ski spe­ktakl ko­ja je održa­na to­kom nas­tu­pa u Ci­ri­hu, Čolić je sve one ko­je su na bi­lo ko­ji na­čin uklju­če­ni u or­ga­ni­za­ci­ju kon­ce­ra­ta, ka­ko sam ka­že, po­sa­lo na odmor i sam se pre­pus­tio uži­va­nju u mi­ru i ti­ši­ni. Me­đu­tim, pu­bli­ku će se ipak izne­da­di­ti no­vim spo­tom. Ri­ječ je ekra­ni­za­ci­ji pje­sme «Kao mo­ja ma­ti» ko­ju je na­pi­sao Di­no Der­vi­šha­li­do­vić.

– U spo­tu će vi­dje­ti ci­je­lo Sa­ra­je­vo, a tu će bi­ti i ka­dro­vi s Vre­la Bo­sne, res­to­ra­na "Kod Bi­ba­na", te Svrzi­ne ku­će.

Ko­je va­še "oru­žje" ko­jim to­kom svih ovih go­di­na pos­ti­že­te us­pjeh?

– Pa, ni­ka­da ni­ko­ga ni­sam po­ku­šao za­ves­ti. Je­dnos­ta­vno, kod me­ne je pri­su­tna lju­bav i ener­gi­ja pre­ma že­ni i to je uro­đe­no. Vo­lim lju­de, ni­sam ra­sis­ta ni­ti na­ci­ona­lis­ta i ne di­je­lim lju­de ni u ka­kve gru­pe. Ka­žu da imam ne­ku ha­ri­zmu i ener­gi­ju. Po­štu­jem sta­ri­je i imam pris­toj­no po­na­ša­nje.

Mno­go je dje­ce do­bi­lo ime po va­ma. Ka­ko se osje­ća­te zbog to­ga?

– Ja sam do­bio ime jer je moj otac že­lio si­gur­no da bu­dem zdrav. Zdrav­ko je sta­rin­sko ime, ko­je se ne­ka­da češ­će da­va­lo dje­ci. Sa­da ga ri­jet­ko ima, ali, eto, ako su zbog me­ne dje­ca do­bi­va­la ime­na za­hva­lju­jem se nji­ho­vim ro­di­te­lji­ma i po­čas­ta­vo­van sam ti­me. Sje­ćam se ka­da sam bio u Ru­si­ji, na je­dnom nas­tu­pu vo­di­te­lji­ca je pom­pe­zno re­kla je "Zdrav­stvuj­te kao Zdrav­ko i naz­drav­lje kao Zdrav­ko".

Ka­ko ste po­red to­li­ko obo­ža­va­te­lji­ca pre­po­zna­li pra­vu lju­bav u su­pru­zi San­dri?

– Ni­ka­da čov­kek ne zna je li ne­što pra­vo ili ni­je. Svi se mi za­lju­blju­je­mo, ali ni­ka­da ni­smo si­gur­no da li je to za ci­je­li ži­vot. S San­drom sam pri­je bar­ka bio u du­go­go­diš­njoj ve­zi. Zbog po­sla ko­jim se ba­vim za me­ne su bi­le ide­al­ne du­že ve­ze, jer sam ta­ko mo­gao shva­ti­ti da li je oso­ba ko­ja vri­je­me pro­ve­de s mnom pra­va ili ne. Ka­sni­je lju­bav pre­đe u pri­ja­telj­stvo, pa to re­zul­ti­ra bra­kom. Ta­ko­đer, imam dvi­je cu­ri­ce i za­is­ta sam sre­tan čo­vjek.

Da li je Va­ša su­pru­ga lju­bo­mor­na?

– Sva­ko u se­bi no­si do­zu lju­bo­mo­ru. Me­đu­tim, mi­slim da je u na­šem odno­su taj osje­ćaj pre­va­zi­đen. Ne ka­žem da ne pos­to­ji, ali zbog spe­ci­fi­čne si­tu­aci­je on je ne­ka­ko nes­tao. San­dra zna ka­kvim se po­slom ba­vim, a to je zna­la i ka­da smo se tek upo­zna­li, pa i go­din­ma ka­sni­je za­bav­lja­li. Je­dnos­ta­vno smo pri­hva­ti­li sve što nam se de­ša­va kao sas­ta­vni dio pro­fe­si­je i kod nas ne­ma ne­kih ve­li­kih pro­be­le­ma oko to­ga.

A da li ste vi lju­bo­mor­ni?

– Ni­sam. Ne­ka­ko sam ras­tao i ra­zvi­jao se u es­tra­dnom svi­je­tu u ko­jem je bi­lo ma­lo lju­bo­mo­re. To je ta­kav po­sa­to. Mo­žda bih bio lju­bo­mo­ran da sam ra­dnik u ne­kom pre­du­ze­ću ko­ji ne­ma pri­li­ku da vi­di sve ono što no­si es­tra­dna sce­na. Me­đu­tim, taj osje­ćaj kod me­ne ni­je izra­žen.

Ka­ko se sna­la­zi­te sa nes­ta­šlu­ci­ma kćer­ki­ca Une i La­re?

– Una, sta­ri­ja ima šest go­di­na, a po­ne­kad, me bo­ga­mi, izlu­đu­je. I ja sam bio ži­voi nes­ta­šno di­je­te, ali ne kao ona. Vje­ro­va­tno sam je ra­zma­zio, pa joj po­pu­štam, a i ni­sam do­bar pe­da­gog zbog če­ga na kra­ju ne­ka­da je­dva iz­držim nje­ne lu­do­ri­je. Oče­vi uvi­jek ma­lo vi­še paž­nje po­sve­ću­ju kćer­ka­ma jer su nje­žni­ja. Da­jem sve od se­be da ih ra­zu­mi­jem. Mo­ram re­ći da sta­ri­ja kćer­ki­ca, ko­ja po­ha­đa ča­so­ve ba­le­ta, vo­li ri­tam, ova ma­la La­ra, ko­joj je Una da­la ime, ima vi­še osje­ća­ja za ples. Po­ne­kad ih uhva­tim ka­ko slu­ša­ju mo­je pje­sme, ali ne čes­to.

Beo­grad tre­nu­tna ba­za

Da li čo­vjek ko­ji je pos­ti­gao mno­go to­ga u svi­je­tu mu­zi­ke ima ne­os­tva­re­nu že­lju?

– Sva­ki čo­vjek ima ne­os­tva­re­nu že­lju, pa i ja. Mo­ja je da se ne­ka mo­ja pje­sma na­đe na ne­koj svjet­skoj top lis­ti. Za­is­ta bih vo­lio da sam ba­rem je­dnom bio na ne­kim Top 20. Ma­te­ri­jal­no mi je že­lja da ku­pim stan u Sa­ra­je­vu i zbog sve češ­ćih do­la­za­ka u svoj grad. Ni­sam oso­ba še­di no­vac. To­kom svih ovih go­di­na ži­vio sam la­go­dno, ne pre­vi­še lu­ksu­zno i imao nor­mal­ne stva­ri. Sa­da ka­da do­la­zim u svoj grad, mo­ram ići u ho­tel. Za­to je mo­ja ve­li­ka že­lja stan u ro­dnom gra­du j i mi­slim da ću je us­ko­ro os­tva­ri­ti. Ina­če, uvi­jek imam re­al­ne ci­lje­ve is­pred se­be.

Da li ste pla­ni­ra­li da se ne­ka­da vra­ti­te u Sa­ra­je­vo?

Ka­ko vri­je­me pro­la­zi, ta­ko i ja sve vi­še že­lim da do­đem u Sa­ra­je­vo. Me­đu­tim, o to­me sa­mo mo­že Bog odlu­či­ti. Tre­nu­tna ba­za mi je Beo­grad jer mi kćer­ki­ca ta­mo ide u ško­lu. Ta­ko­đer, imam čes­te nas­tu­pe u Nje­ma­čkoj, a ži­vim ma­lo i u Za­gre­bu. Ne bje­žim od to­ga da se vra­tim u ro­dni grad, vri­je­me će odlu­či­ti o to­me, a ka­da nos­tal­gi­ja.

Za­što ste go­di­na­ma odbi­ja­li ulo­ge na fil­mskom pla­tnu?

– Naš svi­jet ni­je kao Ame­ri­ka. Bi­lo je ne­kih ide­ja, ali ja bih je­di­no pris­taio na ne­ke ozbi­ljne po­nu­de i ulo­ge u ve­li­kim pro­je­kti­ma. Zna­ju svi da sam te­žak i da ne pris­ta­jem na tre­će­ra­zre­dne pro­pje­kte. Mi­slim da sve što se ra­di tre­ba bi­ti kva­li­te­tno i do­bro. Ne bje­žim od to­ga da bih, ako bi mi po­nu­di­li ulo­gu u do­brom fil­mu s do­brom te­ma­ti­kom i bu­dže­tom, da je pri­hva­tim.

Da li ima­te ne­ki ri­tu­al pred sa­ra­jev­ski kon­cert?

– Na­kon to­li­ko go­di­na bav­lje­nja es­tra­dom ne mo­gu pri­ča­ti o ri­tu­ali­ma, jer je to sa­da sve na pro­fe­si­onal­noj ba­zi. Vo­lim sa­mo da imam mir­ pred nas­tup. Čuvam se am­bro­zi­je i po­le­na jer imam pro­ble­ma sa aler­gi­ja­ma i na­dam se će me za­obi­ći.

Ko­ji je naj­sim­pa­ti­čni­ji po­klon ko­ji ste do­bi­li na sce­ni? Šta ra­di­te s po­klo­ni­ma ko­je do­bi­ja­te od obo­ža­va­te­lja?

– Pa, po­kla­njam ih dra­gim lju­di­ma. To­ga je pri­je bi­lo mno­go. Di­je­lim ih pri­ja­te­lji­ma, no­vi­na­ri­ma, ko­le­ga­ma, a naj­vi­še se obra­du­jem cvi­je­ću, jer me ono ne­ka­ko po­se­bno doj­mi. Ka­sni­je ga po­kla­nja­ma ne­koj že­ni iz or­ga­ni­za­ci­je. Vre­me­nom se sve to ne­ka­ko za­tu­ri, a i ni­sam vam ja baš pe­dan­tan čo­vjek ko­ji ču­va sve te po­klo­ne. Sa­ču­vam po­ne­kog pli­ša­nog me­du i su­ve­nir­čić, os­ta­lo sve po­di­je­lim.

 E. Kurić (San)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku