Kliker.info

Francuski filozof Bruno Latur, jedan od najistaknutijih mislilaca današnjice, nedavno je bio gost Beograda i Zagreba, gdje je održao predavanja koja su se ticala novih poimanja prirode i kulture. Tom prilikom su predstavljene dvije sveske njegovih sabranih eseja i razgovora koje su publikovali Fakultet za medije i komunikacije i Multimedijalni institut.

Laturovo djelo je veliko i kompleksno. Možemo reći da nastoji da osavremeni i reartikulizuje pitanja političke ekologije i modernosti, a to čini kroz prizmu analiza klimatskih, tehnoloških i kulturalnih promjena. Međutim, kroz brojne interdisciplinarne projekte bavi se i novim modusima istraživanja, unapređenjem naučnih metoda, zbog čega ga možemo nazvati antropologom nauke, sociologom, filozofom ili, kako sam za sebe kaže, antropologom modernosti.

• Vaša posljednja istraživanja su na tragu suštinski drugačijeg poimanja geografskih podjela koje nisu zasnovane samo na geografskoj širini i dužini, što bi moglo da izmjeni dosadašnju geopolitičku perspektivu. Polemišete o samom nastanku granica Evrope i uvodite nove kriterijume.

– Geografski ideal je bio vrlo važan za Evropu da bi se kao takva situirala u odnosu na cjelinu. I ti modeli su se primjenjivali svuda po svijetu. Prirodne obale i geografske cjeline su postajale granice. Onda, uvodili su se pravni okviri kako zemlja treba da bude dijeljena i korišćena. Često je to rađeno tako što su prethodni stanovnici tih područja isključivani iz bilo kakvih odluka o podjelama. A zemlja se dijelila i na osnovu pretpostavljenih geografskih linija, meridijana i uporednika, što je dodatno uticalo na same zakone i osmišljavanje podjele zemlje, u smislu granica.

Međutim, danas se razmatra i dimenzija samog tla, o čemu se prije nije razmišljalo. Osim toga što znamo da se nalazimo na određenom mjestu, o čemu nas satelitske mape detaljno informišu, sada je važno i pitanje površinskih slojeva. Dakle, gdje se nalazimo po pitanju tih krugova (slojeva Zemljine kore) i geohemijskih modifikacija? I gdje smo po pitanju održivosti? Naime, Zemljina kora, koja sadrži veoma fragilne i, rekao bih, opasno kompleksne slojeve, tek je sada uzeta kao važna geopolitička instanca, tako da trenutno postoji prekretnica između tog kartografskog, geografskog ideala i nečega što još uvijek nema pravo ime.

Ali, teorija polazi od onoga od čega je Zemlja napravljena i ima veze sa vorteksom i krugovima. Sve ovo bi moglo da utiče i da uslovljava razvoj Zemlje u političkom i ekonomskom smislu. I to je veliki problem danas. Mi danas imamo poteškoće da kažemo da su granice, zapravo, vrlo vještačke tvorevine. Da nisu podijeljene kao kolač. I, ako pogledate, ono što prevazilazi granice jeste ideja o održivom razvoju, koja je planetarna. Ali, ne u smislu održivosti u neoliberalnom kontekstu već u smislu zemlje kao jednog povezanog prirodnog elementa, gdje granice kao takve ne znače ništa. Ipak, iz perspektive države, granice su sve. I to je problem.

• Takođe, Vaša interesovanja idu u pravcu preoblikovanja ili vraćanja ideje zajedničkog dobra, koje nije, kako kažete, vještačka tvorevina, već organska, prirodna pojava koja se tiče svih. To je povezano i sa inicijativima u Evropi da se zajedničko dobro odvoji od države i tržišta i bude slobodno za korišćenje (ovdje pod zajedničkim dobrom podrazumjevam sve one resurse koji po definiciji “ne pripadaju nikome i pripadaju svima”).

– Zajedničko dobro je posredstvom države i ekonomskim razvojem sistematski brisano još od 17. vijeka. Ostalo je vrlo značajno u mnogim dijelovima svijeta, a pojava interneta ponovo ga je učinila važnim. I internet je danas sinonim za zajedničko dobro jer po svojoj prirodi nije nešto lokalno već je distribuirano svima. Kad je riječ o području biologije i uopšte nauke, prirodno zajedničko dobro je nešto što vrlo zanima naučnu zajednicu. A na društvenom planu zajedničko dobro se javlja kao alternativa državi i tržištu. I kao da postoji sve manje te snažne kontrole zajedničkih dobara od strane države i tržišta, tako da je vrlo zanimljivo danas posmatrati na koji bi način zajedničko dobro moglo da se vrati u igru. I mene zanima svaki simptom toga i na koji bi način pojam dobra mogao da bude nadograđen.

Mi sada govorimo o tome na područuju bivše Jugoslavije i sasvim je prirodno da to povežemo sa jugoslovenskim naslijeđem. Pričamo o zajedničkom dobru u zemlji gde je samoupravljanje bilo na vrlo visokom nivou. Zapravo, imali smo jedan eksperiment samoupravljanja. Onda je sve to obrisano, pa se ponovo vraća. Doduše, ne konkretno ovdje i ne na velika vrata, ali svakako da možemo vidjeti da se vraća u evropskoj misli kao pojam. I svuda u svijetu je bavljenje zajedničkim dobrom sve bitnije. U tom smislu ponovo je potrebno problematizovati pitanje strogih granica i poći od argumenta prirodnog jedinstva.

• Problemom identiteta bavite se sa antropološkog stanovišta. Ukazujete da se taj problem reflektuje kroz naš mentalni, duhovni i ideološki sklop. Govoreći o identitetu i ideologiji, što povezujete sa već pomenutim pitanjem podjela i granica, kažete da za formiranje identiteta granica uvek predstavlja osnovno polazište, ali da je prisutna i ideologija kao nadogradnja. Dio toga često je ukorjenjavanje u vjerske identitete.

– Sprega između religije i politike je veoma stara i kompleksna. Nikada nije bila jasno razdvojena niti je bila u potpunosti spojena. Religije su takođe uticale na formiranje državnih granica. One su često bile sredstvo legitimizacije identiteta, nažalost. Naime, ako pogledamo Balkan, djelovanja hrišćanstva, odnosno islama na ovim prostorima, jasno je koliko je to bilo moćno. Naravno, Balkan je jedan nevjerovatan set okolnosti i preklapanja identiteta, i vjerskih i nacionalnih. I mislim da je to preklapanje, zapravo, odlična polazišna osnova za razmatranje.

Mi ustvari tu shvatamo da sama država nikada nije dovoljna za identitet. Njoj je uvijek potrebno nešto plus. Nešto što se preklapa i što utvrđuje granice. Religiozni identiteti, seksualni identiteti, nacionalni identiteti nisu jedina mjerila već mi uvjek imamo preklapanja u konstituisanju ili, naprotiv, razgradnji identiteta. I na taj pluralizam mogućnosti moramo da računamo. U svakom slučaju, jasno je da je manipulacija identitetima i ideološki motivisana.

• U diskusiji o “Gaia” politikama kritično ste govorili i o tome da sve više postoje mitovi o transformacijama lokalnih politika i da je globalizacija, u tom svijetlu, pokazala svoje antimodernizujuće lice.

– Za sada je globalizacija pokazala tendenciju ka smanjenju broja alternativa. To se možda najbolje pokazuje kroz medije. Umjesto da stalno imamo drugačije glasove, nove i nezavisne opcije, postoji jedno globalno uobličavanje. Ili, postoji umnožavanje nekih medijskih oblika koji, ipak, nisu merilo kritičnosti, tako da, kada kritikujem globalizaciju, ne kritikujem je kao takvu već se zalažem da se poveća broj adekvatnih alternativa, u smislu različitosti reprezentacija. Kada bismo tako nešto imali, bio bih za globalizaciju. Ovako, možda nije dobar put ove prividne modernizacije nego je potrebno nešto drugo. Nećete mi reći da je modernizacija ono što ujedinjuje, recimo, Indiju i Srbiju i Sjedinjene Američke Države. Mislim da projekat modernizacije nikada nije ni sproveden, planetarno. Negdje postoje ozbiljnije reforme društvenih sistema, ali to nije dovoljno.

Ako biste, recimo, u Srbiji, slijepo povjerovali u modernizaciju, to bi značilo da mislite da će kod vas, jednom, biti kao u Evropskoj uniji ili SAD-u. Ali, mislim da niko ozbiljno to nijednom još nije pomislio. Posebno ne u SAD-u otkad je Tramp na sceni. Ako pogledate trenutne debate velikih sila u Ujedinjenim nacijama, jasno je da se grade projekti novih moći. Afirmiše se ideja o SAD-u kao zemlji broj jedan, dok se sve ostale zemlje u UN-u ne računaju. I to je, znači, pokazatelj da je modernizacija na neki način u mračnom tunelu, samo još to niko nije objavio. Jer, sa ove tačke gledišta, ko bi mogao da nas modernizuje?

Petar Protić (Aljazeera)