hamburger-icon

Kliker.info

Bosanski rudnici tuge : Ilegalci kopaju ugljen danima a za vreću dobiju dva eura

Bosanski rudnici tuge : Ilegalci kopaju ugljen danima a za vreću dobiju dva eura

28 Januara
14:27 2009

Merhaba, kako ste – pozdravih mršavog čovjeka što je do koljena stajao u žitkom, crnom blatu mješavine zemlje i ugljene prašine. Nepovjerljiv pogled prvo prostrijeli pa odmjeri došljaka od glave do pete.
– Merhaba, dobro. A vi – odvrati pitanjem i, ne čekajući odgovor, upita:
– Kojim dobrom?
– Tražimo Ramu.
– Nema Rame.
– Kako nema, rekao je da će nas tu 
 čekati.
– Rekao sam da ga nema. Tražite ga dolje, u selu – otpovrne ljutito.
Nudim ga cigaretom ne bih li ga udobrovoljio. Prihvaća i, dok je pali, motri ispod oka. Iz jame poduprte gredama dvojica momaka s mukom izvlače staru kadu punu zemlje. Zbunjeno žmirkaju očima nastojeći kroz danje svjetlo razaznati nezvane došljake. Šutnjom odgovaraju na pozdrave i s mukom navlače čeličnu sajlu zakvačenu za traktor. Naš sugovornik, očito gazda “rudnika”, pokreće traktor koji vuče kadu do improviziranog odlagališta dok ona dvojica idu za njim, prazne kadu i vuku je nazad do jame. Ne ulaze u njezino ždrijelo, nego sjedaju na rub kade. I čekaju. U zraku lebdi neki
 opor okus.
‘Tražite one s kamionima’
– Kako se živi?
– Što pitaš. Vidiš i sam. Muka. Mučimo se, razapinjemo, al nikakve vajde. Evo, ovu jamu praznimo već tri dana i samo zemlju vučemo. Znaš li što znači kopati tri dana, a ne iskopaš ni kilo ćumura? Ma, odakle bi ti to znao – rezignirano će gledajući u traktorski kardan koji izviruje iz blata. Otpuhnu posljednji dim, odbaci dogorjelu cigaretu u blato i opet povisi ton.
– Što ste, bolan, došli? Oćete inspekciju i policiju da mi navučete na vrat?

– Dolaze vam – pitam, nevješto pokušavajući promijeniti raspoloženje.
– Jašta da dolaze. Miniraju ulaze, zatrpavaju jame. Misle da se ja tu ko krtica uvlačim 20-30 matara pod zemlju iz meraka? Da osluškujem kako zemlja krcka i meškolji se ne bi li me zdrobila. Ko životinja sam bolan. Ne daju nam da radimo. Ne daju nam posla, ne daju nam da kopamo ugljen. Kažu da smo ilegalci. Oće valjda da pljačkamo, krademo, ubijamo. Živjet se mora. Al ne daju – reče i pljunu u blato.

– A vi, bolje vam je da idete. Ma, ne pitam vas ništa, čuli ste što sam vam reko. I nemojte slučajno snimat. Tražite one s kamionima, oni bolje rade. Tamo su vam s druge strane brda. Ajde, odlazite.
Hasanova raja
Sliježem ramenima, pozdravljam i pružam ruku. Šuti, ne gleda me u oči . Razmišlja. Ipak prihvati pruženu ruku i šutke kroz blato odgaca do traktora. Prati nas pogledom dok se s mukom uspinjemo na ogoljelo brdo iznad “njegove” jame. Ne vidim ga više, ali čujem paljenje traktora. Eksploatacija se nastavlja.
Zastajem i otpuhujem na vrh brda na kojem nema niti jednog debla. Sve je posječeno. Pustoš i duboke brazde koje ukazuju na odsjedanje zemlje i buduća urušavanja. Kažu da se ovo brdo zove Hasanovo brdo. Ime dobilo po nekom Hasanu koji je raju tjerao da radi od jutra do sutra za mali novac. Što je bilo s Hasanom, ne zna se. Možda je živ dandanas, samo se drugačije zove, a ovi ljudi što kopaju možda su još njegova raja, samo što to još ne znaju.
S vrha Hasanova brda puca pogled na Vitez i Vlašić pod snijegom i njegova skijališta i zimovanja. Ondje živi neki drugi svijet. Vučnice, topli napitak, vesele noći, bunovna jutra… A sve to moj Šemsudin (tako sam ga nazvao) i njegova dva poslovna partnera gledaju iz blata i jame u kojoj se nekoliko trupaca i dasaka povija ispod nekoliko tisuća tona zemlje, brda u čiju su utrobu zadrli. Tamo s desne strane zavuklo se selo Gradišće u koje, kažu stanovnici okolnih mjesta, i specijalci sa strahom idu. Kad su u Jagodiću, selu u podnožju brda, čuli da smo bili u Gradišću, samo su upitali: Kako ste se živi vratili? Kažu da su Gradišćani poseban soj. Zovu ih i Bugarima. Ne vole nikoga i uvijek su raspoloženi za tuču.
Auti u komadima za prodaju
 – Kad se nemaju s kim potuć, onda se tuku između sebe – kaže jedan mještanin. I ne vole Hrvate. Nitko mi nije objasnio zbog čega, ali spaljene hrvatske kuće u blizini Gradišća, u koje se nitko još nije vratio, potvrđuju to. Baš kao i naputak da isključivo pozdravljam s
“Merhaba” i “Kako ste”.  
– Inače bi moglo bit belaja – upozorio me sugovornik.
Ispred nas se pružila Zenica. Ne razaznajem dobro jel pod maglom ili dimom iz visokih peći Željezare. No, bilo kako bilo, pod tom maglom ili smogom živi, prema popisu iz 1991. godine, oko 140 tisuća stanovnika. I ma kako ih ubijao dim, od smoga iz Željezare žive jer je to najveći gospodarski sustav. I od Kaznionice, koja je kilometar, dva od samog središta grada.
 – Ma ne znaš gdje je više kriminalaca. U gradu il u kaznionici – komentira moj domaćin. Svi smo u jednoj velikoj k
aznionici – dodaje.
Tu je sada unosna krađa stojadina i jugića. No, njih ne preprodaju, niti vlasnike ucjenjuju otkupninom, nego ih voze ravno u rezališta. I prodaju na kilograme. Kažu da je unosnije. Kada su moji domaćini čuli da automobilom mislim doći do Gradišća, samo su se
nasmijali.
– U najboljem slučaju, kada vide odakle si, razbit će ga. A najvjerojatnije ga nikada nećeš naći – upozorenje sam ozbiljno shvatio i prihvatio njihov prijedlog da me odvezu do kraja puta. A poslije pješice. Automobil sam ostavio u ograđenu dvorištu gostoljubivog
domaćina.
Ispod Hasanova je brda, tamo uz Gradišće, Rača. Brdo nastalo od godinama odlagane jalovine iz peći dimnjaka i koksare Željezare. Nekolicina crnih točkica miče se na horizontu.
Glad ne pita
– To su bernaš. Ljudi koji prebiru po jalovini u potrazi za sitnim komadićima željeza pomiješanih s kamenom, betonom i pijeskom koje nazivaju berna. Odatle im naziv bernaši – objašnjava mi moj mladi pratitelj Dado.
Sada ih nema, hladno je, ali čim zatopli, evo njih i “gazda”. Ova nekolicina samo razgleda teren. Za stotinu kilograma berne može se dobiti oko pet eura. E, to je već posao. Gazde, koji imaju novac i mehanizaciju, drže otkupne stanice, otkupljuju bernu i opet ju prodaju Željezari. Sirotinja kopa po otpadu i po 18 sati na dan ne bi sakupila za kruh i mlijeko. Nakupi ih se stotinjak, od onih koji su stari pet godina do onih od osamdeset.
Glad ne pita. Postupak je jednostavan. Svakodnevno stotinjak kamiona iz Željezare izvlači taj otpad i istresa ga na Raču. Tu ih dočekuju prave brigade svih dobnih uzrasta i stotine ruku cijeli dan prebire u potrazi za željezom. Oni spretniji kamione dočekuju već kod ulaza, penju se na njih i, onako u vožnji, traže željezo koje izbacuju uz cestu gdje ih spremno čekaju kompanjoni. Tako sakupljenu bernu odvoze na kamare, gdje se sve to važe, a onda gazda magnetom provjerava kakvoću. Na kraju dana slijedi isplata. Ako ima sreće, dnevno se može zaraditi i do 10 eura, koje djeca odnesu kući, a stariji propiju ili zakartaju. I tako godinama.
– E, živote j… – prolazi kroz glavu dok u daljini bliješte snježni vrhovi Vlašića.
Ramin bingo  
Tu ispod nas u usjeku ugledasmo još jedan improviziran ugljenokop. Vreće pune ugljena uredno poredane kazuju da je “rudnik” aktivan. No, u njemu, niti pokraj njega nema žive duše. Ili su se kopači, vidjevši nas, sklonili ili su uzeli stanku za ručak, što je malo vjerojatno. Tišinu narušava samo kamenje što se stalno kotrlja s ogoljelog brda.Silazimo s druge strane brda. Nakon nekoliko kilometara pješačenja dolazimo do Jagodića, koji se smjestio na putu Zenica – Vitez. Napokon pronalazimo Ramu, mladića 20-godišnjeg mladića. Sretan je.
Završio je s ilegalnim vađenjem ugljena. Od ovoga tjedna to će raditi legalno, kao rudar lokalnog rudnika, s radnim vremenom i mjesečnom plaćom od oko 600 konvertibilnih maraka .
“Upao” je na listu od 40 radnika, što je pravi bingo za sve ilegalne kopače rudače.
– Jašta sam neg zadovoljan. Radio sam to 5-6 godina i to ti je muka živa. Dnevno smo nas trojica znali iskopati, ako je dobra žila, i do 2-3 tone ugljena, što bi nam donijelo 80 do 120 eura. Al to je bilo rijetko jer moraš biti sretan da naletiš na žilu. Ako je nema, ideš kroz brdo dok je nađeš. Koliko? A što ja znam, kopaš 20 ili 30 metara. Jašta da je kritično. Podmećeš grede, daske al veliki je to pritisak. Prije nego će se zarušit, osjetiš pritisak u jami. A i zemlja se oda. Brunda. Onda bjež što prije. U suprotnom… Ma nisam se toliko bojao zemlje koliko inspektora. E, bio je tu inspektor Franjo koji nije imo milosti. Odma je zatvaro rudnike, miniro otvore. Kad oni zaruše i odu, mi se vratimo, otkopamo ulaz i ponovo nastavimo. Moraš, nemere drukčije. Ne rudarimo ni zbog auta, ni zbog jahti, već radi hljeba. Posla nema pa ti ostaje il rudari il kradi. Kopači kameni ugljen pakiraju u vreće težine 15-ak kilograma, koje prodaju za dva eura, a da bi došli do ugljena, kopaju i
do 50 metara.
Sretan je Ramo. Od četvrtka radi tri noćne i dvije dnevne smjene. Pa dva slobodna dana. I to plaćena. Maše rukom dok sjedamo u automobil i odlazimo.   Željko Mužević (JL)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku