Kliker.info

Mostar, 1. prosinca, oko 15.30: desetak maskiranih napadača za vrijeme velikog odmora upada u dvorište srednje škole te kamenjem i palicama napada učenike. Rezultat: pet ozlijeđenih učenika. Za počiniteljima se još traga. Tako izgleda kriminalistička dimenzija vijesti koja je ovog tjedna obigrala BiH i hrvatske medije.

No, rečena huliganska zgoda ima i dublju društvenu dimenziju, jer je riječ o školi koju pohađaju hrvatska i bošnjačka djeca, i to po odvojenim programima: mladi Hrvati idu u jutarnju smjenu i uče po hrvatskom programu, a za mlade Bošnjake rezervirana je popodnevna smjena, kad se nastava izvodi po bošnjačkom programu.

Napadnuti su, dakle, bošnjački tinejdžeri, a još se ne zna je li napad motiviran nacionalnim ili inim razlozima. Ali se zna da je cijeli kontekst ove školske priče, najblaže rečeno, prilično sulud. Škola o kojoj govorimo ujutro se zove Strojarsko-prometna, a popodne Mašinsko-saobraćajna.

Ujutro se u toj zgradi školuju strojari i prometni tehničari, a popodne mašinisti i saobraćajni tehničari. Iako u cijelom poznatom svijetu odvijač (alias kacavida, alias šrafciger) i semafor imaju jednu te istu svrhu, neovisno o nacionalnoj pripadnosti majstora ili šofera, u ovoj školi se ujutro uči po jednim udžbenicima, a popodne po drugim. To se u Mostaru zove “mješovita škola”.

Ujutro Šantić, popodne Budak

Da priča bude homogena u svojoj strukturnoj shizofreniji, školska zgrada se ujutro nalazi u Ulici Mile Budaka (ovo ljupko ime je službeni naziv ulice), a popodne u Šantićevoj ulici (stari naziv, koji Bošnjaci još uvijek koriste). Tako ste, studirajući izvještaje o ovom huliganskom napadu, u bošnjačkim medijima mogli pročitati da se incident zbio u Šantićevoj ulici, dok su vas hrvatski mediji uvjeravali da se nemili događaj odigrao u Ulici Mile Budaka.

A da priča o segregaciji mostarskih klinaca otklizne u zonu krajnjeg apsurda, pobrinuo se ministar obrazovanja, znanosti, kulture i sporta Hercegovačko-neretvanske županije/ kantona Zlatko Hadžiomerović, koji je u svom priopćenju osudio incident i naglasio da su “ove dvije škole primjer odlične suradnje i zajedničkog funkcioniranja u Mostaru”.

Nameće se logično psihijatrijsko pitanje: kako onda funkcioniraju one mostarske škole koje nemaju “odličnu suradnju”?

Ako govorimo o Mostaru, jedina iznimka, i to samo donekle, jest Gimnazija na Španjolskom trgu, koja je “administrativno ujedinjena”: i tamo hrvatska i bošnjačka djeca uče po odvojenim programima i u odvojenim razredima, ali nastavu barem pohađaju u istoj smjeni, pa se hrvatski i bošnjački nastavnici viđaju u zbornici, a djeca na školskim hodnicima i u dvorištu za vrijeme odmora. Sve ostale školske ustanove u Mostaru funkcioniraju po principu “dvije škole pod jednim krovom”, što znači da nema nikakve kooperacije niti između učenika, niti između nastavnika.

Ono što se u službenim papirima i priopćenjima naziva “suradnjom”, u praksi znači razdvojenost djece po nacionalnom ključu.

– To je posljedica činjenice da u BiH postoje tri konstitutivna naroda i tri službena jezika, pa svi imaju pravo slušati predavanja na svom nacionalnom jeziku, i onda je to pravo na jezik iskorišteno kako bi se djeca razdvojila – kaže nam psihologinja zaposlena u jednoj mostarskoj srednjoj školi, koja je zbog prirode svog posla zamolila da ostane anonimna.

Ujutro čimbenik, popodne faktor

– Riječ je o gluposti velikih razmjera. Svi znamo da brojevi nemaju nacionalnost, ali i kod matematike su djeca odvojena zbog jezika, jer mali Bošnjaci uče “proste faktore”, a mali Hrvati “proste čimbenike” – veli naša sugovornica.

Naravno, djeca u školskom sustavu Bosne i Hercegovine nisu razdvojena zbog matematike, već zbog tzv. nacionalne grupe predmeta, gdje spadaju materinji jezik, povijest, vjeronauk i zemljopis. Da, i zemljopis, alias geografija, predstavlja važan nacionalni faktor. Pardon, važan nacionalni čimbenik.

Recimo, sve donedavno su djeca u zapadnom Mostaru, koji nastanjuju pretežno Hrvati, učila da rijeka Neretva teče “pored Mostara”, a ne “kroz Mostar” kao u stvarnosti. Kroz takav “hrvatski zemljopis” malim se Hrvatima htjelo poručiti da s druge strane Neretve, u istočnom Mostaru, gdje žive pretežno Bošnjaci, nema ničeg do pustoši i divljih zvijeri, a da su oni ljudi i kuće s druge strane koje djeca vide golim očima tek obična fatamorgana.

– Teritorij je za svaku naciju važan, pa je bitno kako će se na satovima geografije protumačiti razne mape – gorko nam kazuje poznati BiH književnik Nenad Veličković, glavni urednik internetskog školskog lista “Školegijum”.

– Doduše, najmanje nacionalističkih intervencija ima u geografiji, a najviše u književnosti, gdje je jezik paravan za nacionalizam. To vam je isto kao u Hrvatskoj, samo što je kod vas jedan nacionalizam sve preuzeo, a u BiH se tri ravnopravna nacionalizma obračunavaju preko djece – drži Veličković.

3:3

‘U BiH postoje tri konstitutivna naroda i tri službena jezika, pa svi imaju pravo slušati predavanja na svom nacionalnom jeziku, i onda je to pravo na jezik iskorišteno kako bi se djeca razdvojila’

Samo Brčko Bosnu spašava

Ova žalosna priča o razdvojenosti školske djece nije specifikum Mostara, već je karakteristična za cijelu BiH, s iznimkom Distrikta Brčko: jedino tamo učenici svih nacionalnosti idu u iste razrede, knjige i udžbenike mogu kupiti na sva tri jezika po vlastitu izboru, a predaju im nastavnici svih nacionalnosti. Dok su sve druge škole u BiH jednonacionalne, u Brčkom svi predaju svima. Ostaje nejasno zbog čega se recept iz Brčkog ne primijeni na cijelu BiH, pogotovo što je i Vrhovni sud Federacije BiH nedavno presudio da koncept “dvije škole pod jednim krovom” predstavlja diskriminaciju djece.

Damir Pilić (Slobodna Dalmacija)