hamburger-icon

Kliker.info

Boro Stjepanović : “Kusturici treba psihijatar koji nije Karadžić”

Boro Stjepanović : “Kusturici treba psihijatar koji nije Karadžić”

Januar 31
03:59 2017

Boru Stjepanovića, doajena bh. i jugoslavenskog glumišta, reditelja, autora stotina filmskih, televizijskih i teatarskih kreacija, tvorca čuvene “Audicije” i bivšeg dekana i profesora na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pronašli smo u Mostaru gdje priprema novu predstavu.

Sa psom u naručuju i obiljem snažnih riječi na umu Boro se u razgovoru za Klix.ba prisjetio nekih dobrih, a i nekih loših vremena.

Boro Stjepanović je izuzetno zahvalan sagovornik. Za svaku situaciju ima pravu riječ, kao što je za svaku ulogu znao da li je njegova ili nije. “Glumac kojeg smo vidjeli i u filmovima u kojima nije igrao”, najbolje ga je opisao jedan kritičar.

U HNK Mostar radite “Bliskosti” Patricka Marbera, sjajna predstava u najavi.

Sve najbolje što sam u životu uradio ispalo je mimo očekivanja, a kad smo mislili da će biti sjajno, genijalno, nije ništa ispalo. Nikad se to ne zna, nedavno sam kolegama pričao kako je čuveni američki reditelj Bob Wilson govorio, kaže kako napravi muzičku partituru, pa napravi koreografsku partituru, pa to sastavi i onda to nekad proradi, nekad ne. Tu se onda i ja malo oslobodim, ako jednom geniju predstava može nekad proraditi, a nekad ne, šta se ja tu upinjem da svaka mora biti genijalna.

Koja je ovo po redu predstava koju radite u Bosni i Hercegovini nakon rata i koliko se ova razlikuje od prethodnih?

Odmah poslije rata sam radio u Kamernom teatru “Zločin i kaznu”, pa sam igrao u predstavi “Karlina Nojber”. Dva puta sam bio, čak sam gostovao u Mostaru i igrao dok je na krovu Narodnog pozorišta bila rupa od granate. Pred sami rat sam režirao u Mostaru predstavu “Dom Bernarde Albe” u Narodnom pozorištu, možda je to bila i posljednja njihova prijeratna predstava. Znam da je tada bio žestok napad na Dubrovnik, da je Ante Vican govorio da bi trebalo iskazati neki protest protiv toga, to je bilo na premijeri, pred dizanje zavjese. Pozorišni bife je bio pun rezervista iz Užica. Onda je bila zatvorena pruga u Čapljini, prema dole, a u Doboju prema gore. Eto, to je bila Bosna u to vrijeme, od Čapljine do Doboja, nije se moglo dalje.

Kako neko ko ima toliko iskustvo u radu s glumcima i njihovoj edukaciji gleda na vrijeme kad ste Vi počinjali i ovo danas? Probamo prepoznati u ovim današnjim glumcima ono nešto što nosi Vaša generacija i nismo sigurni da nam uspijeva.

Kad me pitate o iskustvu, prvo da vam kažem da ima jedan, danas bi se reklo tvit, ali to je rekao jedan satiričar: ‘Sve najbolje stvari u životu napravljene su uprkos iskustvu’. Tako da od mene i sličnih iskusnih ne treba više mnogo očekivati, već treba očekivati od onih koji hoće dalje, koji hoće nešto novo, koji imaju energije, a to naše iskustvo često može biti kontraproduktivno. A to da vi danas u glumcima ne vidite ono što možete vidjeti u starima, to je nažalost logično za očekivati. Gluma se unižava iz dana u dan, nema ni tako ozbiljnih predstava, ni ozbiljnih ansambala, mnogo brže se radi, glumci su masovno dobijali otkaze ili nisu zapošljavani u posljednjih 20 ili 30 godina, ne rade kontinuirano, nema ekipa koje brinu o njima kao što su nekad brinule.

Nakon nekoliko predstava u Ateljeu 212, umjetnički direktor Borislav Mihajlović Mihiz, jedan od tada najznačajnijih književnih i teatarskih kritičara, sjedio je pored mene i rekao mi: ‘Kolega, ja sam gledao nekoliko ovih vaših uloga, kada ćete vi doći do mene da mi kažete šta hoćete da igrate?’. On je želio poslušati šta bih ja htio, on bi nešto da mi predloži šta bih ja mogao. Jedna kolegica mi je pričala kako je pedesetih godina otišla do jednog umjetničkog direktora koji je bio njen profesor i rekla: ‘Profesore, ja bih htjela da igram to i to’. On ju je presjekao i rekao: ‘Ne može’. Ona se zbunila, ukočila, a on kaže: ‘Za dvije godine’. Znači, on je mislio o njoj i on vjeruje da će ona to igrati za dvije godine, ne sada.

Danas toga nema, danas je hiperprodukcija, svi tobože nešto rade i svi su nešto popularni, poznati, a za godinu dana više niko nije poznat. Mnogo toga se snima i što se kaže u našem žargonu – poliva. Snimaj i snimaj, da se popuni program, da se napravi okvir za reklame, nikakve tu ozbiljnosti i produbljenosti nema. Nije se ni ranije nešto mnogo sporije snimalo. Svi se čude kad ja kažem da je ‘Ko to tamo peva’ snimljen za 26 dana, a danas svi kažu kako se ne može snimiti film za mjesec dana. Može, samo drugačije se radilo, drugačiji si odnos imao prema zadatku, danas samo da ovo izmlatimo pa trči nešto drugo da se radi.

Kažete više volite Jugoslaviju, nego ove države danas. Niko nije zadovoljan, svi se žale, je li moguće da je sve to do nas, da li postoji mogućnost promjene te kolektivne svijesti, jer ljudi stvaraju sistem, a ne sistem ljude?

Često sam o tome pričao, znate kako elementarna pristojnost nalaže “u kući obješenog, ne priča se o konopcu”. Mislim da su nekadašnja Bosna i ona Jugoslavija obješene, zaklane, ubijene, nepristojno je pričati o tome i što se mene tiče nepotrebno. Toliko sam pričao, ništa pomoglo nije, stvari su svakim danom sve gore. Postoji taj jedan psihološki momenat, dotuklo nas je to što se desilo, ubilo nas je prosto. Moja supruga i ja više ne vjerujemo ljudima.

Mi smo izbjegli iz Sarajeva i došli u Beograd, tamo su bili njeni. Da su njeni bili u Zagrebu, mi bismo išli u Zagreb ili da su bili u Prištini, išli bismo u Prištinu. To neme nikakve veze ni sa Srbima, ni sa Hrvatima, to ljudi brkaju, ide se svojima, ali svojoj porodici, a ne nekoj umišljenoj zajednici. Onda smo jedno drugom priznali da smo izgubili povjerenje u ljude i da smo, srećući tu gomilu ljudi na beogradskim ulicama, samo razmišljali da li bi me ovaj gađao granatom, da li bi me ovaj zaklao. Na čovjeku se ne vidi koliko je zao. Mislio sam da ću, kad izađem iz stana u Sarajevu, nakon što su mi 40 dana padale granate na glavu, napolju zateći sve same đavole, a zatekao sam normalne, obične, civilizovane, šarmantne ljude.

Onda smo mi pobjegli, a druge su granatirali 440, 4.040 dana, bez ikakve grižnje savjesti. Jeste li vi taj koji bi me sutra gađao granatom, jeste li vi taj koji bi me sutra klao, ja to ne znam po vama, a i kad bi se to desilo to bi bilo čudno. Zašto da me normalan, civilizovan, pametan, obrazovan, duhovit, šarmantan čovjek kolje?! Zašto me gađa granatom? Ljudi su tada izgubili vjeru u svoje najbliže, u svoje prijatelje, a to gubljenje vjere danas se podgrijava i ljudi ne mogu da se vrate u ono stanje kada su nam sve perspektive bile otvorene, kad smo vjerovali da će nam svaki dan biti sve bolji, kad su nas širom svjeta dočekivali kao svjetske zvijezde.

Jugoslaveni, šta smo mi bili prema Poljacima, Česima, Rusima, kad dođemo u Venecuelu, u Iran. U Iranu sam igrao, mi smo bili prve zvijezde tog festivala, samim tim što dolazimo iz Titove Jugoslavije, to se ne da zaboraviti. Bez obzira na to što kažu da je komunizam bio stega i da se nešto nije smjelo, živio je osjećaj slobode. To sam ja govorio u Beogradu, ako ti misliš da je u pitanju srpstvo idi na Pale i budi protiv Karadžića pa ćeš vidjeti šta će ti se desiti preko noći. Uopće se ne radi ni o srpstvu u Banjoj Luci, ni o hrvatstvu u Mostaru, ni o bošnjaštvu u Sarajevu, radi se isključivo o interesu jedne kaste koja se dograbila mogućnosti da se obogati. Možeš biti na n-tu te nacije i te vjere, ako si protiv njih izgubit ćeš glavu preko noći.

Imali ste težak ratni put, već ste dio i spomenuli, Sarajevo, izlazak iz Sarajeva, problemi sa sinom… Znajući kako su te ratne epizode teške, koliko je to traumatično, da li se bar ta trauma može kapitalizirati kroz umjetnost, da li može donijeti išta pozitivno, osim tim ljudima za koje ste rekli da danas vladaju?

Pred rat sam govorio studentima, tješeći ih, pa dobro, hajde bit će rat, sad već vidimo, počelo je ono i na Baščaršiji, ubijen je onaj svat, što su poslije iskoristili govoreći da je to bio povod, a da prethodnu godinu nije bilo naoružavano cijelo Sarajevo i cijela Bosna. Onda sam im ja rekao, makar ćete biti jedini glumci na svijetu koji će imati u iskustvu takvu jednu stvar. Kasnije, kad sam i sam to iskusio, shvatio sam da mi to iskustvo apsolutno nije potrebno i da sa njim ništa ne mogu. Sve se to da i zamisliti. Tolike stvari mi zamislimo, nikad nisam ubio čovjeka, ali na sceni to igram vrlo uvjerljivo.

Nikad nisam ovo ili ono, a na sceni to radim vrlo uvjerljivo. Znači, ne moram ja neposredno da doživim rat da bih mogao suditi o tome, dovoljno sam pametan. Znam da su jedan i jedan dva, a ko ne zna da je rat poguba ljudske naravi, što kaže Držić. Narav je u hrvatskom priroda, karakter. U ratu prvo strada priroda, strada ljudski karakter. Ljudski karakteri su stradali i to je nepopravljivo, jer to nije borba protiv fašizma, to je bratoubilački rat, to je brat brata ubijao, komšija komšiju, rođak rođaka, jer mi smo svi tada bili rođaci. Ja sam tada imao rođaka i ovih i onih, i petih i desetih, to su sve moji.

Rat ubije ljude u pojam. Lažu, jer nam poturaju kukavičje jaje, nije to agresija, nije to bio građanski rat. Da su se građani pitali, rata nikad ne bi bilo. Pitale su se nacije i konfesije, to je bio međunacionalni i međukonfesionalni rat. Oni su odgovorni, nacije i vjeroispovjesti, a ne građani, jer ja sam građanin.

Ja nikad na drugog građanina ne bih udario, ali vjera na vjeru, nacija na naciju hoće. U posljednje vrijeme, sve što je izbijalo, izbijalo je na toj osnovi. Zašto mislite da nam stalno poturaju da je bio građanski rat?! Da bi optužili građane, a da bi sa sebe skinuli odgovornost, sa nacije i sa vjere. To je bio međunacionalni i vjerski rat, jer su građani u Sarajevu do kraja protestovali. Hiljade i hiljade, desetine hiljada, sto hiljada Sarajlija išlo je tog dana iz Dobrinje, držeći se za ruke, dok nisu naišli na fašiste, na nacionaliste, na vjerske fundamentaliste koji su pucali u njih, da bi ih kao građane koji neće da ratuju razbili. Sad kad čovjek gleda npr. Yutelov koncert za mir, vidi toliko pozitivne energije i toliko želje da bude drugačije nego što je bilo. Izgleda nadrealno, i ono što se tada desilo i ono što je bilo kasnije, kad čovjek pogleda šta je bilo s tom dvoranom i s tim ljudima?!

Poslije jednog časa sam išao kući na Grbavicu, tamo na Marijin-Dvoru je bio građanski protest. Namjeravao sam se tome priključiti i stao sam uz one ljude koji su ispred Skupštine mitingovali, protestovali protiv rata. Još rat na pravi način nije bio počeo i odjednom, desno od mene, na destak metara, poskočiše momak i djevojka. Perifernim vidom sam vidio da zapraši nešto oko nogu. Pucaju iz Holiday Inna, a tamo je sjedište SDS-a. Pucaju na građanski protest, jer im ne odgovora građanski protest, ne odgovaraju im građani, a onda će taj rat koji su započeli nazvati građanskim.

Foto: Željko Miličević/Klix.ba

Rođeni ste u Varešu, školovali se i prefesionalno stasali u Beogradu pa se onda vratili u Sarajevo, tamo ste bili baš u ove zlatne osamdesete. Kako sada gledate na taj period, na Akademiju scenskih umjetnosti, Sarajevo, život tada?

Sjajan početak osamdesetih, pa Olimpijada ‘84, pa sjajna muzička scena, sportska scena, Željezničar, Sarajevo, Velež, tuzlanska Sloboda, Borac iz Banje Luke, čak Iskra iz Bugojna, to su čuda bila i kome to nije odgovaralo?! Tom emancipacijom Bosne i Hercegovine, tog duha bosanskog zajedništva, Beograd i Zagreb su gubili mnogo. Poslije kad sam izbjegao u Beograd, družio sam se sa jednim svojim profesorom koji je doktor historije umjetnosti koji je predavao na fakultetu u Beogradu i on kaže: “Ti to ne pamtiš, ja sam iz Slavonije i sjećam se tih priča pred onaj rat, priča je bila isključivo čija će biti Bosna. Ta priča se sada ponavlja i sve dok oni ne podijele Bosnu, neće se smiriti”. Kako tada, tako i sada pred ovaj rat, Tuđman i Milošević su crtali karte na salveti. O tome se radi. Što im smeta jedan entitet koji se formira, smeta im jer gube svoju interesnu zonu, kao da podijele ono što se, ako tako nastavi, neće moći podijeliti.

Na ASU, dok ste bili profesor, a bili ste i dekan, asistent Vam je bio Emir Kusturica, beskrajno talentiran i beskrajno kontroverzan. Vjerovatno niko ne može bolje napraviti analizu njegovog lika i djela od Vas koji ga znate tada, a vidite i danas njegov društveni angažman?

Mislim da ja ne mogu napraviti tu dijagnozu, može samo psihijatar ako je pošten. Pod uslovom da taj psihijatar ne bude Karadžić. To je za psihijatra, dalje nemam ništa da dodam.

Strašno, nekidan ga gledam, slušam kako petlja o vjeri i o Bogu, o slavljenju Božića, to su besmislice, to su baljezgarije, to su budalaštine, kako je Bog najveća ideja koju je čovjek smislio i zato on mora vjerovati u tu ideju. Pa zašto onda vjeruješ u Pravoslavlje? To je samo jedan rep u dlaci, dlaka za dlaku, što kaže narod. Šta znači krstiti se ovako ili onako, slaviti Svetog Savu ili ne znam koga, to je prepisano, kao što je Stari zavjet ili Knjiga postanja prepisana od Sumera, Babilonaca… Zašto bih ja sada vjerovao u to?! Isto kao da ja sada vjerujem da na nebu postoji neki Hamlet koji je Bog osvete. To je literatura, to je mašta, to je budalaština. Ja ne kažem da to nije velika istina i velika ideja, jest, da postoji nešto iznad nas, u nama svima, što nas je stvorilo, ali to nipošto nije ovaj Bog. Taj čovjek sa sijedom bradom koji sijedi na oblaku i ispija kafu, kako gledamo u reklami, a pored njega Sveti Petar s ključevima o pojasu, dajte molim vas. Sad on pokušava da opravda sebe pored Badnjaka i nekog založenog kamina, da opravda svoje bogatstvo koje je stekao pričajući o socijalnoj pravdi i jednakosti.

Sarađivali ste, educirali, stvarali stotine mladih, novih glumaca, od kojih su mnogi sada etablirani, koga biste istaknuli kao ponos škole koju ste propagirali?

To vi tako kažete, a drugi će vam reći potpuno suprotno. Kad smo htjeli proslaviti 25 godina nastanka “Audicije” htjeli smo napraviti intimnu, svoju zabavu, pa napraviti i dvije predstave čiji će prihod ići u korist Doma Ljubica Ivezić. Nisu nam dozvoli da to igramo u okviru Akademije, s obrazloženjem da sam ja uništio generacije glumaca na ASU time što sam napravio “Audiciju”. Vi kažete ovako, a oni kojima bi trebalo vjerovati, koji su univerzitetski profesori, nastavnici, istaknuti umjetnici, Haris Pašović i kompanija, oni kažu da sam ja mnoge upropastio. Tako da sve zavisi iz kojeg se ugla gleda.

I današnje predstave, one nekad komuniciraju s istom publikom, ali kao da to rade na drugačiji način. Da li mislite da danas ima više politički angažovanih projekata nego što je bilo prije?

Svaki projekat je na neki način politički angažovan, ali danas postoji jedna zamka, odnosno prevara, kako prevesti žedne preko vode. Gluma, predstava i film mogu se posmatrati sa dva stanovišta, jedno je zanatsko, estetsko, to je umjetnost koja ima svoja posebna sredstva izražavanja, svoj poseban jezik, svoje vrijednosti koje su manje ili više poznate. U glumi možda ne postoje, ali u muzici ili slikarstvu postoje enciklopedije, možete čitati šta je ko stvarao od prije nekoliko hiljada godina. U glumi ne, i oni koji predaju historiju drame i pozorišta ne znaju više od dva glumca prije dvadeset godina. Historija glume kod nas praktično ne postoji. Drugi aspekt je moral, jer mi pričamo neke priče koje u osnovi imaju neki moralni problem. Najbolji sukobi su vezani za moral, razlikovanja je li ovo dobro ili ono, treba li ovo da radimo ili ne, treba li svetiti oca tako što ću ubiti kralja za kojeg se priča da mi je ubio oca ili ne treba – Hamlet. Baviti se ovom stranom, gledati moral, znači dovoditi u pitanje establišment, politiku, a baviti se s ove estetske, zanatske strane, znači baviti se samim sobom.

I mangupi su se dobro dosjetili da sad izmišljaju postupke estetizacije, bave se samim sobom, glumom kao glumom, pozorištem kao pozorištem, nas ovaj svijet ne zanima. To je politka spremna da plati koliko god tražite, samo se bavite sobom, samo se bavite svojim sredstvima iskazivanja, ne govorite o moralnim problemima, ne stajte pred nas kao ogledalo da se mi ne bismo vidjeli u njemu. I oni koji se danas bave takvom vrstom pozorišta i glume, koja je prije svega estetizacija, ne razumije ništa šta se događa, ali se nešto ozbiljno događa, oni imaju novca koliko hoćete. Oni drže festivale, oni putuju, a ovi koji pokušavaju skrenuti pažnju na neke moralne probleme, oni su sami sa sobom u problemu, naročito pred politikom.

Ovi prvi državi dobro dođu, imamo pozorište koje se ne bavi svakodnevnim životom već se bavi samo sobom, a publika je glupa jer kod nas niko nikad nije išao u pozorište, što nije tačno. Ja sam najviše vremena proveo u pozorištu koje je imalo publike toliko da se nikada nije mogla igla baciti – Atelje 212. Je li mu nešto falilo? Ne! Izuzetno je kvalitetno bilo, nikada nije imalo problema s publikom, danas i ono ima, jer rade neke koncepte iz malog mozga, tako se reditelju hoće, tako on vidi stvari, a o svijetu govorimo sve najgore. Ubij se ako misliš najgore o svijetu, a pri tome se od istog svijeta grebeš za milione i milione. Na kraju je sve politika, ono je izbjegavanje politike i zarađivanje para, a ovo je sirotinjsko preživljavanje i neprestano sukobljavanje s politikom.

Da li se taj sukob s politikom ocrtava u tome što ste danas više vezani za Cetinje, nego za Sarajevo ili Beograd?

Ja sam za Cetinje vezan toliko da tamo živim koliko stignem, a ove godine će zajedno s ovim boravkom u Mostaru biti i četiri pet mjeseci da sam van Cetinja. Tamo živim i ponešto odigram, neku ulogicu. Uglavnom radim u Beogradu, Sarajevu, sada u Mostaru, ljetos u Puli, zvali su me u Zagreb… A i situacija je otpilike ista, ovdje su sukobi, ali su i tamo. Crna Gora je raspolućena, ali raspolućena je i Amerika pa šta joj fali. Raspolućene su i druge zemlje, Francuska, Engleska, još se ne zna ko je u većem broju, ovi koji su za Brexit ili ovi koji nisu, to je u nekoliko glasova, ali postoji sistem koji je iznad tih podjela. Kod nas se na podjelama sve iscrpljuje.

R.Durkić (Klix)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *