hamburger-icon

Kliker.info

Boro Kontić : ‘Zaklinjanjem u Dayton Hrvatska i Srbija potpisale su smrtnu osudu BiH’

Boro Kontić : ‘Zaklinjanjem u Dayton Hrvatska i Srbija potpisale su smrtnu osudu BiH’

Novembar 15
16:13 2019

Ovogodišnji dobitnik SEEMO nagrade dr. Erhard Busek za bolje razumijevanje u jugoistočnoj Europi je sarajevski i bosanskohercegovački novinar Boro Kontić. Odabran je zbog svog višedesetljetnog predanog novinarskog rada i doprinosa koji je dao razvoju medijske raznolikosti, profesionalizma i boljoj suradnji između novinara u regiji jugoistočne Europe.

SEEMO nagrada dr. Erhard Busek uspostavljena je 2000. godine, a njen osnivač je Erhard Busek, europski i austrijski političar koji je bio gradonačelnik Beča i potpredsjednik austrijske vlade. Bio je i koordinator SECI-ja (Inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi) i Pakta o stabilnosti i trenutno je direktor Instituta za dunavsku regiju i centralnu Europu (IDM). On je i donator koji svakom nagrađenom iz vlastitih sredstava osigurava 2000 eura.

Svoju novinarsku karijeru Kontić je započeo 1979. kao voditelj emisije ‘’Primus’’ na Radio Sarajevu. Ta je emisija afirmirala veliki broj talenata i mladih autora iz Sarajeva koji su se kasnije proslavili kao začetnici specifičnog medijskog i umjetničkog pokreta Nadrealista. Nešto kasnije, 1987. osnovao je „Omladinski program“, a od 1990. do 1992. bio je glavni urednik Drugog programa Radio Sarajeva. Tijekom opsade Sarajeva od 1992. do 1996. radio je za BH Radio i bio dopisnik Glasa Amerike. Autor je nekoliko TV dokumentaraca, uključujući „Godine koje su pojeli lavovi” o novinarstvu i propagandi tijekom ratova 90-ih te „Bez naslova” (2011.) o nobelovcu Ivi Andriću koji se bavi pitanjem „Što je nama Ivo Andrić onda i sada”. Od 1995. godine direktor je Media centra u Sarajevu.

NACIONAL: Svoju dugogodišnju radijsku karijeru zamijenili ste pozicijom direktora Media centra u Sarajevu. Što možete reći o toj instituciji?

Media centar osnovan je prije 25 godina kao institucija za trening novinara, ali je u međuvremenu prerastao u izdavačko-istraživački centar koji je publicirao desetine knjiga, od kojih su neke izuzetno bitne za bosansko-hercegovačko novinarstvo. Između ostalog, objavili smo i knjigu „Zločin u pola osam“ kolege Mirana Kurspahića koja govori o medijskom ratu prije rata koji se vodio na nacionalnim televizijama u regiji. Osobito sam ponosan na činjenicu da smo svu dokumentaciju o povijesti BiH novinarstva digitalizirali i učinili je dostupnom svima koji se bave nekim istraživanjem. Taj arhiv naše je najveće dostignuće jer smo uspjeli digitalizirati gotovo kompletni tisak BiH, od prvih novina iz 1850. Bosanskog prijatelja, pa Bosanskog vjesnika i slično, a digitaliziramo i sva današnja izdanja. Dio te baze je komercijalan jer ne možemo besplatno davati sadržaj današnjih novina, ali ogroman dio tog materijala, 19. stoljeće i veliki do 20. stoljeća, do Drugog svjetskog rata je otvoren svima za upotrebu.

NACIONAL: Dobili ste nagradu zbog doprinosa pomirenju u regiji. Kako biste ocijenili našu međusobnu novinarsku suradnju? Rade li novinari kao što su radili i devedesetih u interesu svojih nacionalističkih vlada?

To je u jednom dijelu konstantna pojava. Ali ono što je problem ovdašnjih medija jest da se većina njih nikada nije izvukla ispod skuta politike. Taj „politički pritisak“ kao oblik kontrole je zapravo izgovor za novinare da rade u interesu onih koji su na vlasti. Ako pogledate novine u BiH od 1850., teško da možete pronaći period u kojem se novine nisu nastojale udvarati politici.

NACIONAL: Ali ipak postoje nezavisni mediji koji pišu kritično i o vlasti i o politici i to u svim zemljama regije. Danas im je možda teže nego ikada, ali ipak se bore.

U BiH je takvih medija vrlo malo i bez neke pomoći međunarodne zajednice zapravo ne mogu opstati. Osobno sam i sam djelovao u tom prostoru nezavisnosti, ali htjeli-ne htjeli moramo priznati da smo svi mi uvijek bili na marginama. Mi nismo mainstream, na ovom prostoru svi nezavisni mediji zapravo predstavljaju marginalne grupe koje pokušavaju dokazati da mediji postoje zbog javnosti i trebaju raditi u njenom interesu, a ne u interesu politike. Većina medija svih ovih godina su veliki politički udvarači, nose cvijeće toj politici i o njoj ovise. U normalnom svijetu se politika plaši medija, u našem svijetu se mediji plaše politike. Zato vlasti čine sve da nezavisne medije zastraše, da ih ugroze sudskim tužbama i da im učine život što težim. U BIH je prosječna plaća za novinare oko 500-600 maraka, niže od prosječne plaće. Onda se ljudi s pravom pitaju zašto bi riskirali za tako male pare. Osobito ljudi s obiteljima, s tim se novcem ne može živjeti. Profesija je urušena i ponižena.

NACIONAL: Kako gledate na odnos hrvatske vlasti i službene politike prema BiH?

Po mom mišljenju, plan podjele BiH koji su osmislile srpska i hrvatska politika nikada nije napušten. Kad čovjek ne bi birao riječi, onda bi rekao da je ta politika kurvanjska. Kad bi ih birao, onda bi rekao da su oni svojim zaklinjanjem u Dayton potpisali smrtnu osudu BiH. Međunarodne sporazume i zakone svakako treba poštovati, ali postoji širok prostor u kojem neki stvarni život egzistira, a on se ne može prevesti u pravne norme. Taj narod stoljećima zajedno tamo živi, a učinilo se sve da se potenciraju razlike i podjele kako bi se suživot onemogućio. BiH ima šansu ako se pusti te ljude da zajednički nešto naprave. Usprkos svim tim političarima, postoji jedna velika grupa ljudi koja ne pristaje na taj diktat da se sve pretvori u nacionalno i nacionalističko.

NACIONAL: Kako je BiH mogla funkcionirati unutar Jugoslavije i svi su se osjećali Bosancima, bez obzira na nacionalno porijeklo?

Htio bih podsjetiti da je 1910. godine, prije nešto više od 100 godina, prema popisu u BiH bilo 86% nepismenog stanovništva. Najviša obrazovna institucija tada bila je Velika gimnazija koju je završio Ivo Andrić u Sarajevu. Kakav je grandiozni napor učinjen da se ta država u potpunosti preoblikuje do 1992. Trebalo je zatim izgraditi ceste, infrastrukturu i iz pepela podići razrušenu zemlju. BiH je čak u ekonomskom pogledu krajem osamdesetih postala jedna od rijetkih republika koja je bila u suficitu jer su ti veliki sistemi i industrija donosili zaradu u devizama.

NACIONAL: Hrvatska predsjednica bi vam sada rekla da ste jugonostalgičar, jer je ona živjela iza željezne zavjese.

Vaša predsjednica govori stvari koje nisu točne. Taj režim imao je tisuću mana, nije bilo višestranačja, bio je problematičan odnos prema ljudskim pravima. No isto tako, uspio je uspostaviti sustav u kojem je obrazovanje bilo besplatno i dostupno svima, u kojem je funkcioniralo zdravstvo i medicinska skrb za sve, u kojem su izgrađena sveučilišta, u kojem se investiralo u kulturu, ma što mi mislili o tome. Kad bi ti ljudi inače dobili priliku završiti fakultete, tko bi im dao mogućnost da ravnopravno stignu do Harvarda i naprave zavidne karijere po inozemstvu, da im taj sustav nije pružio šansu?

NACIONAL: Zašto su u BiH stranke podijeljene isključivo po nacionalnoj osnovi, a ne političkoj orijentaciji? Ima li šanse da se BiH pretvori u normalnu demokraciju?

Ima šanse kada bi to glavnim igračima bilo u političkom interesu. Ali ako Republika Srpska uvijek ponavlja kako ne želi da BiH bude unitarna država, dok su svoj entitet napravili potpuno unitarnim, nema neke nade. Dodik tvrdi da je BiH nefunkcionalna država. A on je učinio sve da ona bude takva. Na žalost, na svim stranama postoje nacionalni pokreti, više nego stranke. Kada bi unutar svake od nacija postojala politička scena koja bi nudila više opcija, onda možda ne bi svi glasali samo za jednu stranku unutar svog entiteta. Razlog za to je ravnoteža straha, uspostavljena još za vrijeme prvih višestranačkih izbora.

NACIONAL: Kako u toj priči ocjenjujete ulogu Željka Komšića koji je potpuno demoniziran u Hrvatskoj upravo zbog ideje građanske države i činjenice da su za njega glasali i Bošnjaci?

Tu ideju podržavam. No to bi imalo smisla kada bi postojalo više političara s takvim idejama. Problem je da je to projekt jednog čovjeka koji je sada treći put u Predsjedništvu BiH, no po mom mišljenju prva dva puta zapravo nije napravio ništa. Je li mogao ili nije, teško mi je procijeniti i zato i postoji dvojba. Može li jedan takav čovjek bilo što promijeniti? I ja bih volio da se ljude procjenjuje po tome koliko su doprinijeli društvu, a ne prema tome kojem narodu pripadaju. Svojedobno je o tome čak i Tenžera pisao – dovoljno je da ti pročitaju ime na osobnoj karti i odmah znaju tko si i o kome se radi. To je problem zemalja u kojima je ključna identifikacija ona nacionalna.

NACIONAL: Koliko je međunarodna zajednica doprinijela toj situaciji?

Možda je, a možda i nije. Ne mogu kriviti međunarodnu zajednicu jer ovo je naš problem. Oni imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Ako ćemo mi dostići uvjete da uđemo u EU za jedno tisuću godina, njima je to potpuno u redu. Ako ćemo to učiniti za pet, i to im je u redu. Postoji jedna hladna ravnodušnost koja je s druge strane realna, ali takav je svijet. Možda oni vide i da se mi nikada nećemo dogovoriti i stvoriti funkcionalno društvo.

NACIONAL: Kolinda Grabar-Kitarović, kada se želi dopasti svojim međunarodnim sugovornicima, osobito Amerikancima, često govori o islamskom fundamentalizmu i terorističkim skupinama koje vrebaju na granici s Hrvatskom. Kako to komentirate?

Moram priznati da gabarite tog procesa ne znam i on nije vezan samo uz BiH, već se radi o globalnim procesima i buđenjima tog fundamentalizma diljem svijeta. Čini mi se da više pokrivenih žena ima u Nizozemskoj, Amsterdamu ili Parizu nego u Sarajevu. Živim tamo i svakako mogu posvjedočiti da nema nikakve isključivosti ni netrpeljivosti. U Sarajevu imate puno primjera dobrog i normalnog života, Sarajevo je uostalom siguran grad. Ne mogu se sjetiti da se nekome nešto tamo neugodno dogodilo. Međunarodna zajednica bila je tamo prisutna dugo nakon rata i nije bilo niti jednog incidenta. Pitanje je samo želi li čovjek vjerovati svojim očima ili onome što pišu mediji koji rade u interesu nacionalnih političkih stranaka.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate i nedavnu izjavu francuskog predsjednika Macrona o tome da je BiH “tempirana bomba” koja kuca tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista?

To je više “wishful thinking”, nego realnost. Uostalom, povratak džihadista nije samo problem BiH. Europska je mantra “kako smo povezani i kako je svačiji problem zajednički” i onda vas kod prvog problema izdvoje iz kolone. Europa sliči na razred u kojem imate djecu bogatih roditelja, odlične učenike koji imaju samohranu majku i siromašne koji uvijek bivaju kažnjeni. Vrlo je malo zemalja gdje se isprepliće toliko interesa kao unutar BiH. Ponekad mi izgleda da smo kao neka “laboratorijska bašča Europe” gdje se može sve iskušati.

NACIONAL: Može li Sarajevo poslužiti kao primjer ostatku BiH?

Možda sam naivan, ali imam neku nadu u vlast koja sada vodi kanton. Nisu na vlasti niti godinu dana, ali itekako se vide stvari koje su pokrenuli – od čistoće, vodovoda, reda u javnim poduzećima. Sve što je bio ogroman problem odjednom više nije. Iako su pod stalnim pritiskom SDA i njihovih medija. Sličan primjer je i Tuzla, jedini grad u BiH u kojem su socijaldemokrati na vlasti od 1990. Nekad su Nadrealisti radili šale i sprdali se na temu Univerziteta u Tuzli, a sada je to postalo ozbiljno sveučilište.

NACIONAL: Kako komentirate fiksaciju hrvatske vlasti na Mostar, u kojem lokalni izbori nisu održani preko deset godina. Oni kad god mogu izbjegavaju Sarajevo.

Oni doživljavaju Mostar kao stolni grad, u kojem ta hrvatska politika ostvaruje svoje interese. Oni ne vode računa o cjelokupnom hrvatskom pučanstvu, već je Mostar centar njihove političke moći u koji se slijevaju i informacije i novac. Iako i u Srednjoj Bosni i u Posavini ima Hrvata o kojima nitko ne brine. Dragan Čović je personifikacija jedne politike koja se zapravo adresira na Zagreb. Kao što oni u Banjaluci slušaju isključivo Beograd, Sarajevo ni njih ne zanima. Nije problem ni u Čoviću ni u Dodiku, problem je koncepta. Ključno je da političari promijene odnos prema BiH kao svojoj zemlji u kojoj žive različiti narodi i u kojoj se ne može raditi isključivo u interesu svoga entiteta. U takvoj zemlji treba komunicirati, surađivati. Postoji ljubav i postoji svađa. Ali to je život.

NACIONAL: Je li duh Top liste nadrealista još negdje živ? Ili je potpuno satrt? To je bio bosanski humor koji je bio to specifičan i nenadmašan.

Nije satrt, ali taj svijet u kojem smo živjeli je nestao i mi smo se uklopili u neke druge svjetove. Taj bosanski humor bio je toliko zarazan jer je bio kombinacija jednih, drugih, trećih, četvrtih. Četvrti su Židovi koji su na naše sastojke „dodali sol“. Pa ni bosanska glazba, pop i rock nisu bili izričaj samo jedne nacije, već kombinacija svih tih tradicija. To miješanje različitih utjecaja, te različitosti koje su se sudarale, stvarale su novu kvalitetu i kreativnost.

NACIONAL: Dijele li se i svi mediji po nacionalnoj osnovi?

Dijele se, djelomično, jer su mediji uvijek refleksija jednog društva. Ali mislim da su bosanski mediji bolji od politike koja ih nastoji uništiti. Postoje nevjerojatni istraživački novinari, beskompromisni i neustrašivi. Ima puno mladih hrabrih ljudi koji pokazuju da se može drugačije i profesionalno raditi taj posao, bez ulizivanja politici.

Dinka Vrabec-Mojzeš (Nacional)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *