Kliker.info

Jeziva poruka prošle je srijede, na Sretenje – tačno dakle na Dan državnosti Republike Srbije – sačekala zaposlenike srpske ambasade u Sarajevu: nepoznata su lica na ulazu u zgradu ambasade okačila plakat sa stilizovanom mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima te natpisom ‘Četnici’.

Piše : Boris Dežulović (Novosti)

‘Niti smo šta radili, niti preduzimali, ni ambasada, niti Srbija, da bi se tako reagovalo’, izjavio je srpski ambasador u Sarajevu Stanimir Vukićević. ‘Razlog može da bude današnja proslava državnog praznika, i da se na taj način pokaže raspoloženje jednog dela bošnjačke populacije koji želi incidente, i ne želi normalizaciju odnosa između zemalja u regionu.’ ‘Postavljanje agresivnog plakata na dan kada se obilježava jedan od najvažnijih datuma u istoriji srpskog naroda jeste umobolan čin onih koji bi voljeli da Srbija i Bosna i Hercegovina ostanu u vječnom sukobu’, dodao je ministar inostranih poslova BiH Igor Crnadak. ‘Ovo nije samo poruka za Srbiju, već i poruka za Srbe koji žive u Republici Srpskoj i BiH!’

‘Plakat sa mrtvačkom glavom na ulazu u Ambasadu Srbije u Sarajevu najveća je provokacija upućena Srbima od završetka rata do danas’, upozorio je naposljetku i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. ‘To jasno govori ko remeti mir i stabilnost u BiH i regionu, i samo je još jedan dokaz da Srpska nema šta da traži u BiH. U ovakvoj BiH sudbina srpskog naroda i Srpske potpuno je neizvjesna.’

Ukratko, ako sam ja cijelu stvar dobro razumio, obična jedna lobanja sa ukrštenim kostima, odštampana na komadu papira i okačena na vrata srpske ambasade, među bosanskim Srbima izazvala je opšti nemir i strah, a među srpskim političarima u Bosni i Hercegovini upravo vulkanski bijes.

Bio sam ubijeđen da se neko zajebava. Srbi premrli od straha zbog mrtvačke glave na kapiji srpske ambasade? Dodik popizdio zbog lobanje sa ukrštenim kostima, ‘najveće provokacije upućene Srbima od završetka rata do danas’?!

Rekao bi Bili Piton: ‘Ajde?’

Ja bih se, recimo, u čiča Dražin grob zakleo da su istu takvu mrtvačku glavu sa ukrštenim koskama tetoviranu na svojim silikonskim nadlakticama nosili oni mišićavi dizelaši iz humanitarnog udruženja Srbska čast, kad su se ono prije mjesec dana Mili Dodiku pred nosom baškarili po klupama Narodne skupštine Republike Srpske. Ista takva mrtvačka glava, sjetiće se valjda gdjekoji Srbin, vijorila se i kad su četnici nedavno na godišnjicu ulaska srpske vojske 1918. marširali Banjalukom: ista se mrtvačka glava, recimo, kliberila i na onoj crnoj zastavi što su je po Vlasenici nosili mladi srpski maturanti.

Ista se takva mrtvačka glava, uostalom, svakoga jula kliberi na zastavama, kokardama, šubarama, majicama, šoljama i ostaloj četničkoj galanteriji na štandovima vašara na Mrakovici, na obilježavanju godišnjice bitke na Kozari, ista se mrtvačka glava kliberi sa oznojenih majica utegnutih nad stomacima ocvalih četnika pod šatrama Kočićevog zbora na Manjači: vidio ih je i vojvoda Mile, morao ih je videti, sa istim tim mrtvačkim glavama svakoga augusta nazdravlja čokanjčićima mlake ravnogorske šljivovice.

Konačno, ista mrtvačka glava sa sve ukrštenim kostima prijeti sa zastava pripadnika Ravnogorskog pokreta Otadžbine Srpske, što se svake godine negdjje u ovo vrijeme Višegradom postrojavaju na obilježavanju godišnjice hapšenja neprežaljenog đenerala Draže Mihailovića. Kao što će prijetiti i za koji dan, 13. marta, kad se u lijepom, starom gradu Višegradu, ‘gdje duboka Drina vijekovima teče’, opet pod mrtvačkom glavom bude ‘ašikovalo s Dražom skoro svako veče’.

Pa ipak, sve ove godine nijednom se iz Banjaluke nije čulo da ‘jedan dio populacije želi incidente i ne želi normalizaciju odnosa u regionu’, niti se čulo da su mrtvačke glave ‘umobolan čin onih koji bi voljeli da Srbija i Bosna i Hercegovina ostanu u vječnom sukobu’. Đavo će znati zašto, ali nisu mrtvačke glave tada vojvodi Mili bile ‘provokacija upućena Srbima’, niti su mu ‘jasno govorile ko remeti mir i stabilnost u BiH i regionu’: nijedna ta lobanja s koskama nije bila ‘samo još jedan dokaz da Srpska nema šta da traži u BiH’, niti da je ‘u takvoj BiH sudbina srpskog naroda i Srpske potpuno neizvjesna’ – čak ni kad su na lanjskom postrojavanju primati postrojeni pod mrtvačkom glavom fizički napali reportersku ekipu televizije N1.

Umjesto toga, predsjednik Srpske je tada – neće se vojvoda Mile sjetiti, davno bješe, ima skoro cijela godina – svečano izjavio kako ‘pripadnici Ravnogorskog pokreta kao heroji i spasioci Srpske imaju sva prava da paradiraju u nezavisnoj RS’, dodavši kako oni, pazi sad, ‘ne predstavljaju nikakvu bezbjednosnu prijetnju’. Predsjednikovu izjavu ovjerio je i MUPRepublike Srpske zvaničnim saopštenjem kako ‘nema saznanja da su pripadnici Ravnogorskog pokreta Otadžbine Srpske počinili neko krivično djelo’ i kako se ‘protiv njih ne vodi istraga’, ponovivši predsjednikovu ocjenu da ‘oni nisu prijetnja nikome’.

Kako, međutim, ista lobanja sa kapije srpske ambasade, kad se ukaže u Banjaluci, Vlasenici ili na Kozari, nije nikakva poruka, niti bilo kome niti ikome? Kako, recimo, u etnički čistom Višegradu, tačno dakle na mjestu najvećih četničkih pokolja nad Bošnjacima, četnička mrtvačka glava ‘ne predstavlja nikakvu bezbjednosnu prijetnju’, a ista takva četnička mrtvačka glava – sa sve natpisom ‘četnici’, da ne bi bilo nikakvih istorijskih nesporazuma – na kapiji srpske ambasade u Sarajevu na Sretenje, dakle tačno na Dan državnosti Srbije, iznenada postane i nedvosmislena poruka i bezbjednosna prijetnja? I to ne bilo kome i svakome, već samo ‘za Srbiju i za Srbe koji žive u Republici Srpskoj’?

Kako, u pičku materinu? Kako, kad su četnici – kako ono – ‘heroji i spasioci Srpske’? Kako, to ja ne razumijem, četničkih mrtvačkih glava ne trebaju da se boje Bošnjaci u Višegradu niti igdje u Bosni i Hercegovini, kako ih se ne boje Srbi na Manjači ili u Banjaluci – kako ih se ne boje u Republici Srbiji, gdje je, šta bi rekao Vuk, zvanično rehabilitovana i crna zastava sa lobanjom i ruka koja ju je podigla – a isti Srbi, ista Republika Srbija i ista Republika joj Srpska premru od straha kad ista takva mrtvačka glava, u obje oči je jebem, osvane na srpskoj ambasadi u Sarajevu?

Nije valjda da su četnici prijetnja Srbiji, nije valjda da Srbi sa njima imaju neka ružna iskustva?

Biće, eto, da imaju, jer su – praktički istog onog istorijskog dana kad je četnička lobanja prvi put prestravila Srbe – iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske potvrdili da je Direkcija za promet naoružanja i vojne opreme RS-a pribavila sve potrebne saglasnosti i od kragujevačke Zastave naručila dvije i po hiljade automatskih pušaka. ‘Nabava oružja je jedan od segmenata obuke i jačanja spremnosti policije da se suprotstavi raznim oblicima napada na javni sistem’, objasnio je novinarima predsjednik Srpske Milorad Dodik.

Biće, rekoh, da je to, nema šta drugo da bude: četnička mrtvačka glava jeste, samo podsjećam, ‘umobolan čin’ i ‘incident’ usmjeren ‘protiv normalizacije odnosa u regionu’, ‘poruka za Srbiju i Srbe koji žive u BiH’ te ‘najveća provokacija upućena Srbima od završetka rata do danas’: ukratko, školski ‘oblik napada na javni sistem’. ‘U takvoj BiH sudbina srpskog naroda i Srpske potpuno je neizvjesna’, rekao je tako vojvoda Mile, pa naručio šleper sa dvije i po hiljade automatskih pušaka. Valjda zato – nema zbog čega drugog – da bi ‘sudbinu srpskog naroda’ napravio ‘potpuno izvjesnom’.

Kad je to, uostalom, bilo da je naoružavanje Srba loše završilo, je li ijednom u vascjeloj savremenoj istoriji zlo i naopako ispalo kad bi prečanskim Srbima iz kragujevačke Zastave stigao šleper automatskih pušaka?