Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (NN)

U donjem desnom uglu piše: 13. juli 1995, 16.05. Na ledini sjedi nekoliko desetaka muškaraca tupih pogleda i posve nejasne nade, a jedan stariji, mršavi u sivoj majici stoji na nogama, dlanovima usmjerio glas ka šumi na rubu proplanka i viče.

– Ajte dolamo! Ja sam dolamoooo!!!

– Kod koga, kaži – govori mu grubi glas iza kamere.

– Kod Rameee!

– Jebo te Ramo – kori ga glas. – Kaži "kod Srba"!

– Kod Srbaaa!

– Tako kaži, "kod Srba".

– Nermineee – nastavlja čovjek koji se, sad znamo, zove Ramo. – Ajte dolamo, ja sam dolamooo, slobodno kod Srba!

– Kaži "svi ajte".

– Svi ajte! Ooo, Nermineee, slobodno, ja sam kod Srba, svi ajte!

To su bile, što se zna, posljednje riječi Rame Osmanovića iz Srebrenice. U dnu slike pisalo je – 13. juli 1995, 16.06. Što je dalje bilo s Ramom, ne znamo, snimak nam ne kaže. A opet, znamo. Znamo da je godinama kasnije njegov šesnaestogodišnji sin Nermin dolazio u rodnu kuću u Dobrak, kraj Srebrenice, uvijek noću. "Dođe ovako", priča svoje snove njegova majka Saliha. "Na njemu sam vidjela farmerice, a majica ne znam kak'a je bila. A ono kosa mu crna, naviše, on je volio, i dođe meni: ‘Mama, nemoj da plačeš.’ Možda do jedno do deset dana, sedam dana, vičem baš konama: ‘Meni je sve neki išaret da će ih pronaći.’ Ali nisam nikom pričala da sam ja njega vidjela. Bio mi je u očima."

Znamo i to da se, prije nego će majci u snove, šesnaestogodišnji Nermin Osmanović prestravljen krio u šumi, kad je čuo oca gdje ga doziva i došao "slobodno kod Srba". Znamo da ih je vojska potrpala u neke kamione i da su ih onda razdvojili. Znamo to jer je Nerminov leš mnogo kasnije pronađen u masovnoj grobnici u Snagovu, kod Zvornika, a ostaci njegova oca Rame u Zelenom Jadru, kod Srebrenice.

Još godinama stajat će njihovi ostaci u vrećama, prekriveni bijelim plahtama, u tunelu nekadašnjeg rudnika soli u Tuzli, prije nego novembra 2008. godine budu identificirani, a 11. jula 2009. – nakon četrnaest godina lutanja Salihinim snovima – u tabutima pod rednim brojevima 412 i 415, zajedno s još 532 identificirana Srebreničanina, konačno spušteni u zemlju u Potočarima.Zahvaljujući snimku s proplanka iznad Srebrenice – jednom od onih svjedočanstava devedesetih koja su se usjekla u kolektivno pamćenje – četrdesetdvogodišnji Ramo Osmanović jedini je od tri hiljade osamsto do danas identificiranih i sahranjenih Srebreničana čije živo lice i glas pamtimo. To preko noći ostarjelo lice i glas straha, međutim, nama malo što znače: Ramo koji svog sina doziva u smrt tek je jedna od YouTube-atrakcija, kratki snuff film za izazivanje površnog užasa, poput kakve saobraćajne nesreće uhvaćene kamerom mobitela, složen u golemu YouTubeovu arhivu šarenih senzacija, uz Muharema Serbezovskog kako uživo pjeva "Ramo, Ramo, druže moj, da li čuješ jecaj moj".

"Svojim" Bošnjacima Ramo Osmanović je nacionalni simbol, ime stradanja ispražnjeno od vlastite biografije, poput socijalističke tvornice čarapa nazvane po kakvom heroju, dok Srbima, kod kojih su onog jula "slobodno" došli, Ramino i Nerminovo ime, kao i nijedno od ostalih 8.370 imena uklesanih u Potočarima, ne znače baš ništa: i ove godine 11. juli je dočekan kao provokacija, datum izmišljen za historijsko ponižavanje Srba, i ovoga je 11. jula grupa mladića iz Bratunca i Beograda u majicama s likom Ratka Mladića skandirala "nož, žica, Srebrenica", a srpska medijska industrija veličanstvenom tišinom ignorirala srebrenički genocid.

S prigodnim prezirom i klasičnim, bijednim alibijem da je zločina bilo na svim stranama i da Srebrenica nije izuzetak – što je otprilike jedina stvar oko koje se slažu i vlast i opozicija – Skupština Srbije odbila je i pomisao da raspravlja o srebreničkoj deklaraciji, ostajući valjda jedina zemlja u Europi koja nije proglasila dan sjećanja na  Srebrenicu.Srpsko društvo ni danas, četrnaest godina kasnije, nije zrelo da shvati kako je istina da je zločina bilo na svim stranama, ali da je Srebrenica ipak izuzetak. Ne zato što je to jedini pravno definiran i dokazan slučaj genocida u Europi poslije Drugog svjetskog rata, nego zato što je, za razliku od zločina počinjenih nad Srbima u nedalekom Bratuncu, u hrvatskoj Krajini ili na Kosovu, ovaj počinjen u ime srpskog naroda: strašna rečenica kojom Ramo Osmanović doziva sina i ostale nesretnike skrivene u šumi – "Ajte dolamo, slobodno kod Srba!" – ostat će trajni ožiljak na kolektivnoj savjesti srpskog naroda.

Ta rečenica od Srba traži kajanje, iskupljenje i ljudski – ne politički, ne općeniti srpski, deklarativni, skupštinski, birokratski – već ljudski stid. Onako kako kolektivni, a privatni ljudski stid traže žrtve svih zločina, "počinjenih na svim stranama", i kako je svaki izuzetak za onoga u čije je ime napravljen. Utoliko stid u Hrvatskoj traže srpske žrtve "Oluje", koje je Tuđman pozivao da ostanu u svojim domovima i uvjeravao ih, baš kao Ratko Mladić Srebreničane mjesec dana ranije, da im se neće ništa dogoditi, točno toliko hrvatski, a ljudski stid traži Tuđmanovo "Ajte slobodno kod Hrvata!", jednako kao i žrtve "Lore" ili Pakračke Poljane, kao što nečiji stid traže i Hrvati ubijeni u Križančevu Selu, i Bošnjaci ubijeni u Ahmićima, i Albanci ubijeni u Suvoj Reci, i Srbi ubijeni u sarajevskim Kazanima ili na Kosovu.

Na cijelom području bivše Jugoslavije ne postoji, međutim, nijedan spomenik podignut "onim drugima". Sve smo spomenike, sve memorijalne centre i spomen-ploče podigli svojim žrtvama. Nikad u svih ovih dvadesetak godina nijedan zločin počinjen u naše ime nije bio spomenut bez spominjanja "naših žrtava", zločina dakle "počinjenih na svim stranama", nikad nijedna žrtva ubijena u naše ime nije spomenuta bez onog podlog, odvratnog "ali", veznika koji je zamijenio riječi "izvini" i "oprosti" i kojega bi posebnom točkom naših deklaracija valjalo trajno izbaciti iz svih pravopisa.Zašto je to toliko teško? Direktor Memorijalnog centra "Buchenwald" dr Volkhard Knigge u intervjuu tjedniku "Vreme" podsjeća kako je historijsko sjećanje na patnje koje smo izazvali kod drugih potpuno novi oblik memorije. Zaista, do "Auschwitza" ili "Buchenwalda" naša civilizacija nije poznavala takvu memoriju. Veliki njemački narod dao je tako čovječanstvu najvećeg zločinca u povijesti, ali i dotad posve nepoznatu instituciju "sjećanja na patnje drugih". Kako je to bilo moguće?"Za to su bili potrebni određeni istorijski preduslovi", kaže dr Knigge. "Na prvom mestu to je bio totalni moralni i vojni poraz nacionalsocijalističke Nemačke. Osim toga, bilo je sudskih procesa, tako i Nirnberški proces (…), koji je bio važan u smislu prvog izvođenja dokaza za ono što se dogodilo. Bilo je potrebno da dođe još i do suđenja krajem pedesetih, a od početka šezdesetih i intelektualci, umetnici i istoričari sve jače sudeluju u raspravi (…), generacija koja je pri kraju rata imala četrnaest ili osamnaest godina i koju će kasnije nazvati ‘skeptičnom generacijom’."

To je sve dovelo do onoga što Knigge naziva "širokim savezom onih koji su nekada bili progonjeni, emigranata koji su se vratili kući, preživjelih logoraša i mladih, samokritičnih Nijemaca", savezom potrebnim da bi konačno "od bivših koncentracionih logora postali stvarni memorijalni centri", da se dakle razvije kultura sjećanja na vlastitu krivicu i patnje drugih, osnovni preduvjet za "supstancijalnu rehumanizaciju i demokratizaciju društva".Nije časni gospodin Volkhard Knigge govorio o nama, niti je to namjeravao, ali svojim nam je riječima precizno objasnio zašto u našim sjećanjima nema ni naše krivice ni tuđih patnji. Nijedna od naših država nije doživjela ni moralni, ni formalni vojni poraz kakav je doživjela Njemačka. Ni zločinački režimi, ni takozvane demokratske političke elite koje su ih zamijenile, ni narod koji ih je birao – nitko nikad, ni sebi ni drugima, nije priznao moralni poraz.

U veličanstvenom historijskom obratu nitko tako nije poražen, ali svi su žrtve: "zločina je bilo na svim stranama". Gospodin Knigge to precizno opisuje: "Mnogi su posleratni Nemci odbacivali odgovornost, tvrdeći da sa zločinima nisu imali nikakve veze, da su to zločini Hitlera i njegove klike, da su oni i sami njegove žrtve, i da, uostalom, nisu radili ništa što nisu radili i drugi, koji su također počinili ratne zločine." Zvuči poznato?Zbog toga "generacija koja je pri kraju rata imala četrnaest ili osamnaest godina" nije na ovim prostorima imala šansu postati "skeptičnom generacijom", već samo novom klasom regruta i smjenom na straži. U toj mitologiji, gdje su ubojice uvijek nečiji heroji, a njihove žrtve uvijek nečiji zločinci, "sjećanje na patnje drugih" nije samo politički i društveno nepoželjno, već i zabranjeno, kao čin veleizdaje. Zato su rijetki intelektualci, pisci ili aktivisti koji odbijaju zaborav drugih u svim sredinama obilježeni kao izdajnici. Zato mi ne možemo dalje od njemačke – ali i vrlo balkanske – 1945: zato što bi deklaracija o žrtvama Srebrenice, Kazana, Ovčare ili "Oluje" danas bila jednaka naknadnoj kapitulaciji.

Zato, eto, ni danas, četrnaest godina kasnije, nitko u Srbiji ne čuje Ramu Osmanovića. Do danas nismo shvatili da sjećanje na patnje drugih ne treba njima, nego nama, našoj "supstancijalnoj rehumanizaciji". Što se Rame Osmanovića i njegovog sina Nermina tiče, njima naša memorija ne treba – dovoljan im je mali prostor Salihinog sjećanja. Što se, pak, Salihe tiče, ona će se i bez nas sjećati dok je živa. "Ja oca svog nisam zapamtila, mater… zapamtila sam je. Kopali su i našli su je u Sremskoj Mitrovici. Prije godinu dana u Bratuncu je ukopali. Brata nemam, nemam bratića, sestrića, nemam svog druga, moga Nermina i Edina", kaže ona, pa dodaje: "Nešto kad radim, kažem: ‘Bože dragi, pa što radim, kome da radim?’ Ne može se živ u zemlju."Mi ostali, međutim, imamo što. A zato što sjećanje na patnje drugih treba nama, dok smo živi imamo i za koga.