hamburger-icon

Kliker.info

Boris Dežulović : Opća teorija Bosne i Hercegovine

Boris Dežulović : Opća teorija Bosne i Hercegovine

17 Decembra
05:40 2009

Piše : Boris Dežulović (NN)

Svaki put kad pomislim kako se guverneri Bosne i Hercegovine ponašaju kao slonovi u staklarnici, ili – još bolje – kao staklari u kavezu sa slonovima, i svaki put kad pomislim da nigdje i ni u jednom trenutku nije moguće napraviti ništa nepametnije i gluplje od onoga što u tom trenutku rade Valentin Inzko i njegovi ađutanti, u mome me uvjerenju pokolebaju Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Cjelokupno me iskustvo hrvatsko-srpsko-bošnjačkih sranja uči, naime, da nijedna stvar zbog koje podjednako popizde sve tri strane ne može biti loša. Može biti nekih sitnijih manjkavosti i nespretnosti, ne kažem, ali kad imate posla s Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, njihov je složni bijes prilično pouzdani znak da ste na pravom putu.

Da se mene zapravo pita, kao što me se ne pita, međunarodna bi zajednica sve odluke o Bosni i Hercegovini donosila isključivo plebiscitarnim odbijanjem od strane svih nacionalnih političkih faktora u Bosni i Hercegovini: neka bi odluka stupala na snagu tek kad je predstavnici svih političkih stranaka sva tri entiteta odbiju konsenzusom, sa gnušanjem, prezirom i uličnim demonstracijama.

Jedna jedina politička stranka, bilo koja, jedan jedini zastupnik, recimo, šef Kluba poslanika Partije demokratskog progresa, ili, štajaznam, Željko Komšić, svejedno, izrazi nadu da će ta i ta odluka međunarodne zajednice doprinijeti rješenju bosanske krize, i odluka ne prolazi. Ili su svi protiv, ili ništa. Nema zajebancije.

– Fak! – rekao bi tako jednog jutra na kolegiju Raffi Gregorian, da sam mu ja šef.

– Šta je bilo? – pitao bih ja.

– Lagumdžija – rezignirano bi Raffi bacio novine na stol.

– Šta sad s njim?

– Kaže da vaš prijedlog odluke o uvođenju ateizma u BiH možda nije loš. Piše, "izrazio je nadu i uvjerenje da bi odluka visokog predstavnika Dežulovića mogla pridonijeti historijskom pomirenju i suživotu".

– Izrazio je nadu?! – uzeo bih novine s nevjericom.

– Još gore – dodao bi Gregorian. – Uvjerenje.

– Fak! – složio bih se ja, ljutito bacio novine i glasno opsovao sve bogove, svece i proroke iz člana 11., stavak 4. Prijedloga zakona o uvođenju ateizma u Bosnu i Hercegovinu. I prijedlog bi istog časa bio povučen iz procedure i proslijeđen na doradu.

Tako bi to bilo da se ja nešto pitam. Umjesto toga, međunarodna zajednica – upravo obrnuto – radi sve da nekako zadovolji sve tri strane. Što ne samo da je, po mom dubokom uvjerenju, pogrešno, već i apsolutno nemoguće. U ovom trenutku, naime, ne postoji nijedna jedina stvar – ili je barem moderna fizika još nije otkrila – o kojoj bi se u Bosni i Hercegovini složili Bošnjaci, Srbi i Hrvati. Ne slažu se čak ni o tome da se ni o čemu ne slažu.

– To nije istina – reći će Bošnjak. – Evo, ja se slažem.

– S čim se bogati ti slažeš? – upitat će Srbin.

– Da se ni u čemu ne slažemo.

– Ja se bogami ne bih složio – oprezno će Hrvat.

To je zato što Bosna prkosi svim zakonitostima našeg svijeta i svim pozitivnim zakonima fizike. Samo u Bosni, recimo, jedno se cijelo dijeli na dvije trećine. U toj je kompliciranoj matematici jedna trećina zapravo polovica, a polovica druge polovice – trećina. Trećina je dakle istovremeno polovica i četvrtina, dvije trećine čine jednu polovicu, jedna trećina drugu, i ako igdje na kugli zemaljskoj postoji materijalni dokaz da je svemir zakrivljen, onda je to Bosna i Hercegovina.

Da je sam Stephen Hawking, visoki predstavnik međunarodne zajednice, digao bi ruke. Mogao bi visoki predstavnik gospodin Hawking posebnom uredbom donijeti kvantni zakon gravitacije koji bi jednom zasvagda uredio međusobne odnose i djelovanja svih čestica u svemiru, mogao bi dakle pomiriti nemoguće, kvantnu teoriju polja, gravitaciju i sve druge interakcije fizike, jednom zauvijek dakle pomiriti kvantnu fiziku i Einsteinovu teoriju relativnosti, ali pomiriti Bošnjake, Srbe i Hrvate izazov je pred kojim bi i Stephen Hawking u svojoj sarajevskoj kancelariji prvi put požalio što nije onomad poslušao starog oca Franka i otišao studirati medicinu.

I kad jednog dana genijalni Stephen Hawking objavi svoju jedinstvenu sintezu svih djelomičnih teorija moderne fizike, koja će objasniti i popuniti sve one silne crne rupe i crvotočine u poznavanju prostor-vremena u kojemu živimo, kad budemo dobili objašnjenje i Početka i Oblika, jedinstvenu dakle Opću teoriju svega – i kad zahvaljujući na nagradi u Gradskoj vijećnici u Stockholmu započne pričati kako je do Opće teorije svega došao onako kako je došlo do svih velikih otkrića u historiji, dakle slučajno, kad ga je jedan Bosanac iz Kaknja, dok je još bio visoki predstavnik za BiH, prostodušno upitao

"Šta ima?" – javit će se neki nadrkani mladi fizičar s Oxforda koji će u tom kapitalnom djelu, zaglavnom kamenu znanosti za treći milenij, pronaći malu, jedva primjetnu manjkavost, sićušnu crnu rupicu koja ruši cijelu toriju, životno djelo najvećeg fizičara današnjice.

– Kad ste već kod toga – zapitat će tako piskutavi glas iz posljednjeg reda Gradske vijećnice u Stockholmu – što je s Bosnom i Hercegovinom?

– Što s Bosnom i Hercegovinom? – upitat će zbunjeno preko sintetizatora glasa Stephen Hawking, točno će se vidjeti kako se britanski genij crveni, dok švedski kralj bude zbunjeno stajao nad njegovim kolicima, s plaketom Nobelove nagrade za fiziku u ispruženim rukama, a pripadnici osiguranja krenu po dvorani tražiti nadobudnog mladog kolegu.

– Gospodine Hawking, u vašoj Općoj teoriji svega objasnili ste baš sve, osim… – nastavit će glas iz dna dvorane – osim Bosne i Hercegovine.

Glasni će žamor ispuniti veliku dvoranu, sve će oči biti uprte u britanskog nobelovca u kolicima, a švedski kralj s plaketom i dalje će stajati poput voštane figure.

– Ako je zaista moguće kvantnom mehanikom objasniti Veliki prasak i porijeklo svemira, ako iz toga izvodite ideju da je prostor-vrijeme poput zemaljske kugle, na kojoj je moguće ići svugdje, ali ne i sjevernije od Sjevernog pola – u dahu će govoriti prepotentni mladac s Oxforda – ako je dakle prostor-vrijeme zaista konačno, ali bez ruba ili granice, kako je onda moguća Bosna i Hercegovina?

Dvoranom će odjeknuti samo tupi zvuk udarca Nobelove plakete o pod, i tihi jecaj Njegova veličanstva Gustafa XI.

– Fak! – otet će se konačno sintetična psovka iz usta profesora Stephena Hawkinga, nakon čega će električna kolica bijesno napustiti binu.

– Ne znam – začut će se iz duboke, neugodne tišine tek jedan oprezni glas. – Ja se ne bih bogami složio.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku