hamburger-icon

Kliker.info

Boris Dežulović : Magareća klupa

Boris Dežulović : Magareća klupa

12 Novembra
05:42 2009

Piše : Boris Dežulović (NN)

Onako kako se prije petnaestak godina zajebavao s međunarodnom zajednicom, Radovan Karadžić zajebava se i danas. I što je najsmješnije od svega, stvar savršeno funkcionira. Bosanski gospodar rata stoji pred haškim sucima i tužiteljima, gleda ih u oči i  onako jalijaški zajebava. Pa postaje jasno da je hapšenje doktora Davida Dabića na Novom Beogradu bilo samo predstava, da je to Karadžiću zapravo dosadilo glupirati se po Srbiji, te je odlučio glupirati se u Haagu. Netko je uzeo proviziju od pet milijuna dolara, a ostala četiri i pol milijuna čekaju Karadžića na nekom švicarskom računu, kad jednog ne tako dalekog dana avion Vlade Republike Srpske dođe po njega. Mnogo je, uostalom, jednostavnije i jeftinije zajebavati Ujedinjene narode o njihovom trošku. A ako hoćete, i mangupskije.

U ovom trenutku, naime, Radovan Karadžić se od pravde krije u ćeliji sheveningenskog zatvora, a njegovi jataci i pomagači nose toge i predstavljaju se kao službenici Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.Stoji tako haški tužitelj Alan Tieger pred praznom optuženičkom klupom i čita svoju uvodnu riječ, pa iznoseći optužnicu za genocid u Srebrenici, citira Karadžićevu Direktivu broj 4 iz novembra 1992, kojom naređuje Drinskom korpusu da "neprijatelja iscrpi i prisili da zajedno s civilnim stanovništvom napusti Srebrenicu, Žepu i Goražde". Radovan Karadžić za to vrijeme sjedi u ćeliji, vrti visak, srče topli kakao i gleda prijenos vlastitog suđenja. A na televiziji se jasno vidi kako tužitelju, dok govori važnim glasom, pod sijedim zaliscima bubre nekakve kvržice, da bi onda iz njih veselo iznikle lijepe, sivosmeđe magareće uši.

Prevoditelji i službenici suda potajno se smijulje, smije se i optuženi u svojoj ćeliji, ali tužitelj Tieger ništa ne primijećuje, već nastavlja kako se Karadžić – nakon što je njegov plan o "iscrpljivanju stanovništva" nakratko propao kad je međunarodna zajednica zaprijetila silom i proglasila UN-ove zaštićene zone – odlučio za "suptilniju strategiju sporog davljenja enklava". Pa čita Karadžićevu Direktivu broj 7, onu iz maja 1995, a crna mu se toga na dupetu mreška i meškolji, kao da mu se pod odoru zavukao miš. I dok tužitelj čita Karadžićevu zapovijed Drinskom korpusu da "svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvori uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi", ispod toge mu na očigled televizijskih kamera nestašno izvirio pravi pravcati – magareći rep.

Nakon što je tužitelj zaključio uvodnu riječ, javio se i sam predsjednik Sudskog vijeća, časni sudac O-Gon Kwon, da poruči Radovanu Karadžiću kako će mu, ukoliko i dalje bude bojkotirao vlastito suđenje, biti dodijeljen sudac po službenoj dužnosti. Nije praktički ni završio, a Karadžić se pojavio u sudnici izjasniti se nestrpljivim da suđenje počne. Govori to Radovan Karadžić, a časnom sucu Kwonu sve igra toga i bubre kvržice pod zaliscima. Tužilaštvo onda iznosi svoj prijedlog: da se u slučaju ponovnog neodazivanja na raspravu Radovan Karadžić u sudnicu privede silom, jer sud za to ima sva ovlaštenja. "…Sud ima sva ovlaštenja, ovlaštenja, nja, nja, nja!…", veselo odjekuje haškom sudnicom, "sud će optuženom dodijeliti službenog branitelja do kraja suđenja, nja, nja, nja…!", odgovara vesela jeka s druge strane sudnice.

U tom trenutku svima je već jasno da Karadžić zajebava i suce, i tužitelje, i Haški sud i cijele Ujedinjene narode, od generalnog sekretara do portira, svima je to jasno osim njima, jer magarci, poznata je stvar, sporo i slabo shvaćaju. A nije im ni zamjeriti, jer nije svakome dano razumjeti zločinački Karadžićev um i onda kad se zajebava. Do jučer, naime, suđenje Radovanu Karadžiću odvijalo se po njegovoj Direktivi broj 4, kojoj je cilj bio da "neprijatelja iscrpi i prisili da zajedno sa sudskim službenicima napusti suđenje, pravo, Haag i Nizozemsku". Kad je međunarodna zajednica, baš kao i 1993, shvatila što se događa – kad je dakle nakon Karadžićevog upornog nepojavljivanja pred sudom zaprijetila silom i proglasila sudnicu u Haagu zaštićenom zonom – optuženi se odlučio za "suptilniju strategiju sporog davljenja Haškog suda". Ovog trenutka suđenje Radovanu Karadžiću odvija se po Direktivi broj 7, s ciljem da se "svakodnevnim planskim i osmišljenim aktivnostima stvore uslovi totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg suđenja".

Slijedi, sad već znamo, iscrpljujuća humanitarna kriza u sudnici broj 1 Haškog tribunala, do kraja godine krenut će prema Haagu konvoj UN-a sa braniteljima po službenoj dužnosti, general Philippe Morillon popet će se na stol i iscrpljenim sucima, tužiteljima, prevoditeljima i sudskim službenicima objaviti kako Karadžićevi advokati samo što nisu stigli, svečano će namještenicima Haškog suda obećati ih nikad neće napustiti, "nema povlačenja, nja, nja, nja…!", odjekivat će zgradom Haškog tribunala, sljedeće godine u ovo doba komandant nizozemske vojske žalit će se kako Karadžićev beogradski odvjetnički tim krši zabranu letenja, nja, nja, nja, cijeli će svijet pratiti dramu iz haške sudnice, sve dok se jednog dana u Haagu ne pojavi Ratko Mladić sa svojim advokatima, razdvoji suce i tužitelje od daktilografkinja i čistačica, te konačno rasformira Međunarodni sud za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.Na kraju priče, u ordinaciji uređenoj u prostoru nekadašnje sudnice broj 1 ležat će na trosjedu iznureni muškarac u dugačkoj crnoj togi s bijelom kravatom, a nasuprot njemu, za stolom, vrtjet će u rukama nekakav visak neobični muškarac dugačke bijele kose.

– Recite – pitat će doktor – kad ste se točno prvi put osjetili kao magarac?

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku