Kliker.info

Piše : Boris Dežulović (NN)

Nekad, poslije onoga rata, bilo je mnogo zajebanije. Dođu ti ljudi s pouzdanom informacijom da su partizani pred Zagrebom i da te zbog ratnih zločina čeka narodni sud, ti u panici trpaš u putne torbe zlatne poluge i židovsko blago, pa noću bježiš iz grada volovskom zapregom, prerušen u ženu, izbjegavajući sumnjive kontrole stižeš do granice, tu te preuzimaju nepoznati ljudi u crnoj limuzini i pred zoru uvode u nekakav benediktinski samostan u Austriji, gdje se nekoliko mjeseci kriješ i čekaš signal iz Vatikana, pa opet noću putuješ do Italije, tu se kriješ još dva-tri mjeseca, obilaze te sumnjivi tipovi, ne znaš kome vjerovati, a kome ne, jedan je američki agent, drugi iz Vatikanske banke, treći te nagovara da se vratiš u domovinu i povedeš ustanak protiv komunista, očito je udbaš pa mu odgovaraš da se čeka mig saveznika, a zapravo čekaš četvrtog, koji traži novac za brodsku kartu, konačno se potkraj godine usred noći u teretnom vagonu italijanskih željeznica švercaš do Đenove, pa danima bauljaš i povraćaš po potpalublju prekooceanskog broda, u Argentini te preuzmu neki agenti, govore španjolski, ništa ih ne razumiješ, govore Paragvaj, Paragvaj i trpaju u neki prljavi automobil, pa noću na mazge i preko planine, najzad se skrasiš u nekoj kolonijalnoj kući u predgrađu, predstaviš se susjedima kao imućni industrijalac iz Evrope i ostatak života provedeš izbjegavajući novinare i neznance, u svakome gledajući Udbinog ubojicu i skačući iz kreveta na svaki šum.

Danas je sve mnogo jednostavnije. Dođu ti ljudi s pouzdanom informacijom da će te u podne zagrebački Županijski sud osuditi na deset godina zatvora zbog ratnih zločina, a ti sjedneš u automobil, pozdraviš se s familijom i već za sat vremena si na granici, dobar dan, dobar dan, oho, gospodine Glavaš, to ste vi, kojim dobrom vi u Bosnu, bla-bla, i još isto poslijepodne glođeš jagnjeći paprčnjak na Buškom blatu, slikaš se za internet i dogovaraš intervju za "Dnevni avaz", beljeći se hrvatskoj policiji, sudu i Interpolu.Svijet je, eto, postao globalno selo, Južna se Amerika primakla Hrvatskoj i cijeli je Atlantski ocean stao u rijeku Savu. Bosna ionako već izgleda kao da ju je napisao Gabriel Garcia Marquez: kao što na obale njegove Latinske Amerike Atlantik nanosi žirafe, a iz prašuma Gvatemale izranjaju drevne piramide, tako u nadrealnoj zemlji Bosni na planini Majevici živi krava koja jede ugljen, u Glamoču veterinarski vještak kao razlog smrti jednog konja službeno navodi samoubojstvo, u Živinicama se djeca hvale kako su u rijeci Gostelji upecala krokodila, u zeničkom Jalijskom putu otkriveno je mladunče dinosaurusa, a u Visokom 20.000 godina stare piramide.

Malenom trokutu evropske Južne Amerike – od Panamskog kanala Televizije Bihać do Ognjene zemlje, Trebinje del Fuego, i Magellanovog prolaza u Neumu – zemlji u kojoj nadrealni nisu bili samo ratovi i vojne hunte što su civile držale i ubijale na mjesnim stadionima, kompliciranijoj i zajebanijoj od Latinske Amerike za komadić autentične Ćirilične Amerike, nedostajali su još samo tuđi ratni zločinci, kao da joj je malo njenih.Eto, tako na kraju i njih, eto ratnog zločinca sa certifikatom zagrebačkog Županijskog suda, eto Branimira Glavaša u Bosni svoga na svome, među svojima, eto ga u Hercegovini, u vili Željka Šiljega, bivšeg generala HVO-a, zapovjednika Operativne zone Duvno i šefa tajne službe, još bivšijeg oficira JNA, komandanta Specijalne jedinice Vojne policije što je proganjala kosovske separatiste, kojemu je vjenčani kum osobno Ratko Mladić, stari drug iz Prištinskog garnizona, iz kojega su uoči rata zajedno prekomandirani u Knin.

Kako se samo zajebao Ratko Mladić! Da su se stvari drugačije posložile, da je bilo pameti i da mu je sudila srpska država, kao što je Hrvatska sudila Glavašu, dobio bi legendarni komandant deset godina, ili dvadeset, ili četrdeset, svejedno, jer bi izricanje presude dočekao negdje u Ekvadoru, Prijedoru, Prnjavoru, Paragvaju, gdje li već, s bosanskim državljanstvom u džepu. Umjesto da se krije po manastirima, šumama i sigurnim kućama, bježeći pacovskim kanalima poput Pavelića 1945, mogao je Ratko Mladić danas igrati preferans u vili svoga druga Željka Šiljega i društvu kolege Branimira Glavaša.Za zdravlje bi im brinuo Ognjen Šimić, riječki kirurg u Hrvatskoj osuđen zbog primanja mita, koji je također sa dvojnim državljanstvom pobjegao u Bosnu, a za financije Blaž Petrović, poduzetnik optužen za malverzacije, koji je također sa dvojnim državljanstvom pobjegao u Bosnu. Za sigurnost bi im, recimo, mogao brinuti Željko Milovanović, nekadašnji pripadnik Jedinice za specijalne operacije srpske Državne bezbednosti, ubojica Ive Pukanića, koji se također krije negdje u vrletima Latinske ili Ćirilične Amerike, tražeći u Bosni bratski azil, takozvani politički brazil.

Površni čitatelj upitat će se kako je moguće da je ratni zločinac, čovjek koji je 1991. zapovijedao brutalnim likvidacijama osječkih Srba, danas praktički pod zaštitom i policije Republike Srpske, u vili kapetana JNA i generala HVO-a, kojemu je vjenčani kum čovjek koji je 1991. kao komandant Devetog korpusa JNA granatirao hrvatske gradove?Eh, rekao bi mu Emir Imamović Pirquez – nije ti ovo  Južna Amerika.