hamburger-icon

Kliker.info

Boris Dežulović : Jebo sad 1001 noć

Boris Dežulović : Jebo sad 1001 noć

Novembar 11
17:52 2010

Piše : Boris Dežulović (NN)

Jedva da su dvije godine prošle otkako je turski napadač Semih Sentürk u posljednjoj desetinki posljednje sekunde posljednje minute drugog produžetka četvrtfinalne utakmice europskog prvenstva zabio Hrvatima onaj očajnički balun u Pletikosine rašlje, zabio ga preciznošću i bešćutnošću kojom su Abidagini krvoloci zabili kolac nesretnom Radisavu na početku Andrićeve "Ćuprije", još do prije samo dvije godine i koji mjesec trpjela je, dakle, Hrvatska turski zulum, a već je Turska opet u modi.

Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nije uboga Hrvatska punih pet stotina i četrdeset pet godina provela pod osmanlijskom čizmom i kopačkom – od 1465, kad je turska vojska osvojila  Blagaj na Sani, pa do 2008, kad su osvetili Beč i na stadionu "Ernst Happel" na Prateru okrutno izbacili Bilićevu selekciju iz četvrtfinala – Hrvati ovih dana kao mahniti kupuju avionske karte za Istanbul i bjesomučno na pučkim učilištima uče turski, potpuno poludjeli za turskom kulturom, turskom kuhinjom, i svim što ima ikakve, makar i najudaljenije veze s nekoć omraženim Osmanlijama.

A svemu je kriva jedna obična telenovela, jedna od milijun plitkih i dugačkih televizijskih glista što se uvuku u program, pa pod kožu, zauzmu onda onu toplu, vlažnu pećinu između sljepoočnica, i obuzmu gledatelja, čovjeka i Hrvata tako da ovaj ništa po cijeli dan ne radi nego čeka osam navečer da počne "Binbir Geçe".

"Tisuću i jedna noć", kako je preveden naslov te serije, osvojila je tako preko noći Balkan i stigla, kao onomad vojska Ise-bega Isakovića, u Hrvatsku. Već nakon dva i pol mjeseca prikazivanja naslovna stranica internetskog portala "Jutarnjeg lista" u srijedu, 10. novembra – napominjem da su svi naslovi doslovno prepisani – izgleda ovako:

"Najčitanije: pogledajte turskog Brada Pitta, Halita Ergença, lijepog Onura iz Šeherezade, na tajnom snimanju reklame za ‘Konzum’!"; "Ekskluzivni intervju s Halitom Ergençom: Turska ne bi trebala žuriti u Europsku uniju!"; "Dva dana nakon Onura u Zagreb stigla i njegova supruga Šeherezada!’; "Reporter ‘Jutarnjeg’ na letu s turskom glumicom Bergüzar Korel – Šeherezada: Ukrali ste mi muža!", "Fotogalerija: Onurova i Šeherezadina prva romantična večera u Zagrebu"; "Pročitajte u novoj ‘Gloriji’: Bergüzar i Halit uživali u zagrebačkoj noći", "Kako su hrvatski obožavatelji dočekali Šeherezadu"; "Jučer ste propustili ‘1001 noć’? Večeras ne stignete gledati Šeherezadu? Ne brinite: ‘Jutarnji’ vam donosi sadržaj svih epizoda najpopularnije serije u Hrvata!"; "Tema ‘Jutarnjeg’ – Turska u Hrvatskoj: ljudi, hrana, objekti, situacije i tursko nasljeđe", "Kulinarski magazin ‘Jutarnjeg lista’: orijentalni paprenjaci", "Odletite s ‘Jutarnjim’ u Tursku: pošaljite fotku i osvojite atraktivni aranžman za dvoje u Istanbulu!".

Sve ovo, napominjem, samo u jednom danu, u srijedu. A ništa manje Onura, Šeherezade i Turske nije u ostalim medijima. Izgledaju hrvatske novine kao turski Hürryet, prodaje se uz njih na trafikama knjiga "Tisuću i jedna noć", bez daha prate Hrvati ljubavni život lijepe Bergüzar i anadolskog zavodnika Halita, novinari pišu vodiče po istanbulskim lokacijama na kojima je snimana serija i prepisuju s Interneta instant-priručnike o turskoj kulturi, jeziku i umjetnosti, presreću po Hrvatskoj zbunjene turske namjernike – više je turski ambasador dao intervjua u ova dva mjeseca nego što su u dva stoljeća turski sultani izdali firmana – i jedva da se između Onura, Šeherezade i orijentalnih paprenjaka nađe pokoji tekst iz Hrvatske.

Treba izbiti najveća korupcijska afera u cjelokupnoj povijesti hrvatske države, bivši premijer i pola Vlade moraju se naći pred zatvorom da bi tekst o tome zaslužio pokoji redak na naslovnoj stranici zagrebačke "Akšam Gazete" ili "Sabah Čaršafa", nekadašnjeg "Večernjaka" i "Jutarnjeg lista".

Ono što nisu uspjeli slavni turski osvajači, uspjela je naposlijetku jedna obična, hiljadu i prva televizijska serija, ni po čemu revolucionarna i drugačija od svih hiljadu prije nje. Uvijek su tu muškarac i žena, njihovi ljubavnici, svekrve, punice i vanbračna djeca, i u ovoj će se na kraju, kako je to lijep običaj u televizijskim sapunicama, otkriti da je Onur u stvari Šeherezadina sestra blizanka, a ona svoja vlastita baba, pa kao jedino moguće objašnjenje goleme popularnosti serije "1001 noć" preostaje samo činjenica da je – turska.

Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati, da im jednako stoje nos i uši, da se ti, kako se zovu, Turci, jednako međusobno vole i mrze, smiju i plaču, jebu i zajebavaju, da rade sve što rade Hrvati i da, općenito, zastrašujuće nalikuju običnim ljudskim bićima.

Fenomenolozi već organiziraju znanstvene seminare i okrugle stolove, tumačeći golemi utjecaj trivijalne kulture u razbijanju zidova među narodima, i korist koju će obični samozadovoljni Hrvat, zatvoren u četiri takva zida s televizorom na jednom od njih, imati od jedne telenovele, kao da će Onur i Šeherezada razbiti sve predrasude koje taj nesretnik u svojoj staklenoj bašti cijeli život strpljivo uzgaja prema bošnjama, balijama, muslićima, mujama i kako se već sve ne zovu ti Turci. A sva je znanstvena istina u tome da je "1001 noć" popularna upravo zato što Turci u njoj nisu balije, nego bogati, uspješni muškarci s lijepim, seksepilnim ženama.

Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im – umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje – uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča o Šeherezadi, caru Šahrijahu, Sindbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i ostalim budalaštinama, kojih u seriji uopće nema i koji s njihovom Šeherezadom baš nikakve veze nemaju.

Hiljade Hrvata, uostalom, već je zajebano i reklamama kojima se to klasično djelo arapske i svjetske književnosti na valu popularnosti istoimene serije oglašavalo i prodavalo kao "prvi hrvatski prijevod ‘Tisuću i jedne noći'", iako je riječ o izboru iz kapitalnog bosanskog prijevoda Esada Durakovića, koji je debele sveske "Hiljadu i jedne noći" godinama prevodio na bosanski i 1994. u Sarajevu objavio upravo tako, kao "Hiljadu i jednu noć", dakle na bosanskom. Ali jebo sad hiljadu i jednu noć.

Točno toliko, naime, Hrvati mogu podnijeti turske i islamske kulture: dok je hiljadu i jedna noć tisuću i jedna, dok Šeherezada nije Fata u dimijama, već lijepa, europski dizajnirana arhitektica, i dok Onur nije bosanski radnik na hrvatskoj baušteli, već bogati vlasnik građevinske tvrtke u kabrioletu. Dok balije, eto, izgledaju gotovo kao normalni ljudi, ili onako kako normalne ljude zamišljaju Hrvati.

Proći će tako i ova osmanomanija, kao što je prošla i svaka dosad, kao što su Hrvati zaboravili i španjolski i portugalski, i već sutra kozmopolitski će široko hrvatsko gledateljstvo kupovati ujutro indijske kuharice, vodiče za shopping u Mumbaiju i "prvi hrvatski prijevod" knjige po kojoj je snimljena najpopularnija serija u Hrvata, gnjevno kod kuće otkrivajući kako lijepa Subhadra uopće nije ona marketinška menadžerica iz serije, pa psujući i novine i trafikanticu što su im umjesto sadržaja svih dvije hiljade epizoda megapopularne indijske serije "Mahabharata" uvalili nekakvu idiotsku staroindijsku hasanaginicu.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *