Kliker.info

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.Elem, hvalio se Amir Zukić Muji pa mu pokazao na Grbavici golemi jedan zeleni dvorac. “Vidiš, Mujo”, kaže, “onu vilu na pet spratova, petnaest spavaćih soba, banket-salom, drvoredom na terasi i dulumom zemlje uokolo?” “Vidim”, odgovorio Mujo. “E, to ti je sve moje. A vidiš do nje onu manju?” “Vidim.” “E i ta je moja. A vidiš one četiri garaže dolje?” “Vidim”, pokunjeno će Mujo. “Sve moje”, nastavio Amir. “A vidiš onu crnu limuzinu ispred?” “Vidim.” “I to je moje. A vidiš onu plavušu što izlazi iz auta?” “Vidim.” “E, to ti je moja Elma”, ponosno će na kraju Amir.

Piše : Boris Dežulović (Oslobođenje)

Gleda ga Mujo, gleda malo ono imanje, kuće, garaže i automobile, pa mu pokaže na vilu do njegove. “A vidiš li ti, Amire”, kaže, “onu kuću pored, pa gore na terasi onog zajebanog frajera sa Šejlom Jugo?” “Vidim”, odgovorio mu zbunjeni Amir. “E vidiš”, na to će Mujo, “to sam ti ja.”

Svakako, nezamislivi luksuz u kojemu živi generalni sekretar SDA Amir Zukić nije Muji bila nova stvar. Znalo se za njegovu vilu – kao što se i za ostale sekretarske, predsjedničke i ministarske vile znalo – i prije izbora. Znalo se vala i za onu vilu u komšiluku, i za onog frajera sa Šejlom Jugo na terasi – zloglasnog Zijada Turkovića Ziku, jednog od najsvirepijih sarajevskih mafijaša, Amirovog prvog susjeda i dobrog prijatelja. Ima Kožo i o njemu vic, onaj – znate ga – kad su zajedno gradili kuće, pa sagradili dvije iste, a Zika objašnjavao Zukiću zašto njegova na tržištu vrijedi najmanje tri puta više: “Jebiga, Amire, meni prvi komšija generalni sekretar SDA, poslanik u Domu naroda i predsjednik kluba Bošnjaka, a tebi kriminalac i ubojica!”

I to se znalo, sve se – rekoh – znalo. Nisu stoga slike dva milijuna maraka vrijedne vile čovjeka na plaći od dvije i pol hiljade ovih dana ponovo obišle internetske portale kao nekakvo senzacionalno otkriće, nego tek kao podsjetnik za koga je Mujo ponovo glasao. I za koga će, inšallah, glasati i sutra. Nije, najzad, ni Amir Zukić najgori. Ima u toj takozvanoj političkoj eliti – “eliti goroj od rulje”, rekao bi dobri Mirko Kovač – i imućnijih, i oholijih, i razmetljivijih. Pa ipak, njegov čudovišni zeleni dvorac na Grbavici ima posebnu “dodanu vrijednost”: amblematski je primjer autentičnog balkanskog tajkunskog kiča.

Sa svojih pet katova, dvije kule i visećim vrtovima, Zukićeva takozvana vila pripada prvome od dva prevladavajuća stila u arhitekturi bosanskohercegovačkih bogataša – oligarhitekturi masivnih, robusnih gradskih čardaka koji izgledaju otprilike kao da je Bosmalov toranj u Hrasnom jebo salon namještaja Renesansa d.o.o. u Živinicama.

Drugi je stil prizemnog luksuznog kompleksa na golemom ograđenom imanju u elitnom predgrađu, nešto poput baštarda iz usputnog seksa Kusturičina košmaragorijskog Andrićgrada i Escobarove hacijende u Medellínu. Takvom tipu bosanskohercegovačke narkitekture pripadaju, recimo, raskošna hadezijenda koju je u mostarskom naselju Bare dao sagraditi predsjednik HDZ-a i novi član Predsjedništva BiH Dragan Čović, naredivši da se za potrebe žuborenja pod njegovim prozorom skrene tok rijeke Radobolje, ili kompleks vila u Bakincima kraj Laktaša – s onom okruglom bunker-vilom što izgleda kao da je hram Svetog Save jebo robnu kuću Boska – što ga je podigao većinski vlasnik Republike Srpske Milorad Dodik.

I dok hacijende poput Čovićeve ili Dodikove – osobito popularne među hrvatskim i srpskim političarima u Bosni i Hercegovini – odaju poguban utjecaj meksičkih serija na bosanskohercegovačku arhitekturu, dotle se u bosneylandskim dvorcima, poput Zukićevog, vrlo popularnima među bošnjačkim oligarsima, posve očekivano iščitava poguban utjecaj turske televizijske konfekcije.

U oba pak slučaja riječ je o nepojamnom, osjetljivijem oku nepodnošljivom kiču. I u oba slučaja taj kič nije samo razlog zašto uboga bosanskohercegovačka javnost tolerira bahatu razmetljivost svojih velmoža, da se mogu onako slobodno hvaliti pred Mujom, već – samo naizgled paradoksalno – i zašto je ta ista gladna fukara jučer ponovo glasala za njih. I zašto će za njih glasati i sutra, kad sagrade još veće kule i kad za potrebe žuborenja pod prozorima bude ispravljao tok krive Drine, kad, dakle, Las Vegas bude jebavo Andrićgrad, a Dubai tržni centar Bingo.

Odavno je veliki Danilo Kiš rekao kako je “nacionalizam ideologija kiča i banalnosti”, i ništa točnije i preciznije na tu temu više nitko nije niti će reći. Čardaci i hacijende bosanskohercegovačkih nacionalističkih ideologa za priču o nacionalizmu važni su, dakako, koliko i za povijest arhitekture, ali na onoj najprizemnijoj i najvidljivijoj razini – onoj, dakle, koju vide i oni što nikada za Kiša čuli nisu – bolno točno ocrtavaju prirodu tog kiča: onima što za Kiša nikad čuli nisu to se, naime, sviđa. Kao što im se svidio i podilazeći kič njihova nacionalizma, banalnog upravo poput meksičkih i turskih sapunica. Ista suza plače kad se otkrije da je stari Dimitrije iz Rudog otac Mehmed-paše Sokolovića, i kad se otkrije da je stari don Fernando de la Santa Cruz otac lijepe Esmeralde.

Izmišljene zastave, izmišljeni grbovi i cijele izmišljene veličanstvene historije, izmišljeni heroji, vitezovi, vojvode, banovi, paše, veziri, bitke, marševi, parade, ordeni, brončani konjanici, slavne godine, sveti mrtvaci, svete knjige, sveti pisci, povelje, fermani, zakonici, vjekovna ognjišta, tisućljetni snovi, granice, grobovi i zavjeti, kletve i zakletve, djedovine i očevine, domovine i otadžbine, sva je ta plastična nacionalistička galanterija iz iste banalne mašte koja je kasnije crtala i Zukićeve kule, Čovićevu hacijendu ili Dodikove bunkere. Zato, eto, kokuz Mujo nije u onom vicu popizdio i zapalio i Amirov zamak i svih petnaest soba, sa sve četiri garaže i banket-salom, već se identificirao s njegovim prvim komšijom, projicirajući svoj usrani život u bajku gospodina generalnog sekretara, posve jednako kao u život Fernanda de la Santa Cruza iz sinoćnje serije.

“E vidiš, to sam ti ja!”, reći će sutra Sulji pokazujući ćelavog rmpaliju s plavušom na visećoj terasi zelenoga dvorca na Grbavici. I neće siromah ni znati koliko je u pravu.